Poput podvodnih mina, u hrvatsku se javnost već godinama uporno pažljivo spuštaju prvoloptaški efektne slike domaće političke scene. “Oni se samo svađaju”, “Svi su oni isti” ili najštetnija od svih, čežnja za “Vladom stručnjaka” – razorno djeluju na opću političku pismenost puka i demokratsku vitalnost sustava.
Radi li se pritom o želji za svjesnim uprosječavanjem cijele političke scene, kako bi se na njoj lakše održali mediokritetni (i gori) kadrovi ili tek o jeftinoj i uvijek priručnoj i širim masama privlačnoj frazeologiji – manje je bitno. Ishod je uglavnom isti, društvena atmosfera u kojoj je sasvim moguće da premijer već godinama kao fokalnu točku svog političkog razlikovanja od konkurencije ima predbacivanje opoziciji da oni, za razliku od vlasti, nisu ništa napravili za rješavanje društvenih i državnih problema. I da mu se, pritom, gro publike grohotom ne smije – jer kad bi opozicija upravljala državom onda bi se, logično, zvala vlast.
Arsenal pseudodemokratskih frazetina
Odnedavno se u arsenalu pseudodemokratskih frazetina ovog tipa opet našla i ona o tome da se na političkoj sceni ne vidi osoba koja bi mogla zamijeniti Andreja Plenkovića, odnosno preuzeti premijersku funkciju. Slična priča vrtjela se i u vrijeme Ive Sanadera.
I danas je, kao i onda, potpuno – level “Vlada stručnjaka” – promašena. Isto kao što se stručnjaci u politici zovu političari, a ne ekonomisti, profesori ili sociolozi – premijersku funkciju ne definira nečiji osjećaj je li je netko spreman kvalitetno obnašati tu funkciju. Definira je samo i isključivo broj saborskih zastupnica i zastupnika koji su spremni dignuti ruku za nekog da preuzme vođenje Vlade.
Tko je, zapravo, oporbena nejač?
Jasno je da se ovakvom pričom podilazi aktualnom premijeru. Jer je on, eto, svakako kapacitiran za tu funkciju, pa obavlja je već šest godina, a ne kao ova oporbena nejač koja još ni dana nije bila u premijerskoj stolici.
Ne treba završiti političku znanost na Harvardu da bi se zaključilo kako je i koliko ovakvo razmišljanje promašeno. Dosta se sjetiti – Andreja Plenkovića. On je u HDZ ušao tek početkom prošlog desetljeća (2011. godine). U vrijeme kad ga je Jadranka Kosor, na opće iznenađenje, za unutarstranačke izbore 2012. godine stavila na svoju listu kao kandidata zamjenika predsjednice stranke, od političkih funkcija je iza sebe imao tek mandat državnog tajnika u ministarstvu vanjskih poslova.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prekaljeni politički ratnici
Nakon što su izgubili te izbore, on se hitro odmaknuo od Kosor i plasirao na drugo mjesto stranačke liste za izbore za Europski parlament 2013. godine, a godinu kasnije i na prvo. Iako je dobio solidan postotak preferencijalnih glasova (15-ak, pa skoro 19 posto), oba puta je ostao daleko iza – Ruže Tomašić.
Tko bi, ukratko, tih godina političara s mršavim političkim iskustvom prepoznao kao materijal za premijera? Nisu li, u odnosu na Plenkovića iz tog vremena danas i Peđa Grbin, i Sandra Benčić, i Božo Petrov (da ne idemo dalje i po hrvatskom i europskom parlamentu) – već prekaljeni politički ratnici, daleko spremniji da s mačem na leđima krenu u bitku za Banske dvore nego nesuđeni zamjenik Jadranke Kosor sredinom prošlog desetljeća? Pa oni su, posebno Grbin i Petrov kao predsjednici stranaka, već prošli “deset” Plenkovićevih ondašnjih političkih života.
Pouke Tima Građevine
Uostalom, Tim Orešković. Taj manager s “Google translate” znanjem hrvatskog jezika postao je premijer tako da su ga za ruku kod predsjednice na Badnjak 2015. godine doveli Petrov i tadašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pa za popularnog Tima Građevinu politička javnost dotad nije ni znala, a kamoli da je netko mogao procijeniti da se u čovjeku, eto, krije materijal za premijera. Priča nije dugo trajala, jer su Most i HDZ bili najlošiji od loših brakova (pa su onda to ponovili i u početku Plenkovićeve ere), ali Orešković je ipak vodio zemlju skoro godinu dana.
‘Kohlova djevojčica’
Priča o tome kako osim Plenkovića na hrvatskoj političkoj sceni nema nikog tko bi mogao biti dovoljan kapacitet za obnašanje dužnosti predsjednika Vlade jednostavno je još jedna naoko zgođušna, ali zapravo maligna fraza, potpuno ispražnjena od doticaja sa stvarnošću.
Pitajte, uostalom, “Kohlovu djevojčicu”, kako su je posprdno nazivali politički protivnici i dio javnosti kad je ulazila u ozbiljniji politički život. Zove se Angela Merkel.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Popularna fraza da nitko osim Plenkovića nije kapacitet za premijera naprosto je bedastoća
Pitajte, uostalom, 'Kohlovu djevojčicu', kako su je posprdno nazivali kad je ulazila u ozbiljniji politički život. Zove se Angela Merkel
Slična priča vrtjela se i u vrijeme Ive Sanadera. I danas je, kao i onda, potpuno - level 'Vlada stručnjaka' - promašena. Isto kao što se stručnjaci u politici zovu političari, a ne ekonomisti, profesori ili sociolozi - premijersku funkciju ne definira nečiji osjećaj je li je netko spreman kvalitetno obnašati tu funkciju
Poput podvodnih mina, u hrvatsku se javnost već godinama uporno pažljivo spuštaju prvoloptaški efektne slike domaće političke scene. “Oni se samo svađaju”, “Svi su oni isti” ili najštetnija od svih, čežnja za “Vladom stručnjaka” – razorno djeluju na opću političku pismenost puka i demokratsku vitalnost sustava.
Radi li se pritom o želji za svjesnim uprosječavanjem cijele političke scene, kako bi se na njoj lakše održali mediokritetni (i gori) kadrovi ili tek o jeftinoj i uvijek priručnoj i širim masama privlačnoj frazeologiji – manje je bitno. Ishod je uglavnom isti, društvena atmosfera u kojoj je sasvim moguće da premijer već godinama kao fokalnu točku svog političkog razlikovanja od konkurencije ima predbacivanje opoziciji da oni, za razliku od vlasti, nisu ništa napravili za rješavanje društvenih i državnih problema. I da mu se, pritom, gro publike grohotom ne smije – jer kad bi opozicija upravljala državom onda bi se, logično, zvala vlast.
Arsenal pseudodemokratskih frazetina
Odnedavno se u arsenalu pseudodemokratskih frazetina ovog tipa opet našla i ona o tome da se na političkoj sceni ne vidi osoba koja bi mogla zamijeniti Andreja Plenkovića, odnosno preuzeti premijersku funkciju. Slična priča vrtjela se i u vrijeme Ive Sanadera.
I danas je, kao i onda, potpuno – level “Vlada stručnjaka” – promašena. Isto kao što se stručnjaci u politici zovu političari, a ne ekonomisti, profesori ili sociolozi – premijersku funkciju ne definira nečiji osjećaj je li je netko spreman kvalitetno obnašati tu funkciju. Definira je samo i isključivo broj saborskih zastupnica i zastupnika koji su spremni dignuti ruku za nekog da preuzme vođenje Vlade.
Tko je, zapravo, oporbena nejač?
Jasno je da se ovakvom pričom podilazi aktualnom premijeru. Jer je on, eto, svakako kapacitiran za tu funkciju, pa obavlja je već šest godina, a ne kao ova oporbena nejač koja još ni dana nije bila u premijerskoj stolici.
Ne treba završiti političku znanost na Harvardu da bi se zaključilo kako je i koliko ovakvo razmišljanje promašeno. Dosta se sjetiti – Andreja Plenkovića. On je u HDZ ušao tek početkom prošlog desetljeća (2011. godine). U vrijeme kad ga je Jadranka Kosor, na opće iznenađenje, za unutarstranačke izbore 2012. godine stavila na svoju listu kao kandidata zamjenika predsjednice stranke, od političkih funkcija je iza sebe imao tek mandat državnog tajnika u ministarstvu vanjskih poslova.
Prekaljeni politički ratnici
Nakon što su izgubili te izbore, on se hitro odmaknuo od Kosor i plasirao na drugo mjesto stranačke liste za izbore za Europski parlament 2013. godine, a godinu kasnije i na prvo. Iako je dobio solidan postotak preferencijalnih glasova (15-ak, pa skoro 19 posto), oba puta je ostao daleko iza – Ruže Tomašić.
Tko bi, ukratko, tih godina političara s mršavim političkim iskustvom prepoznao kao materijal za premijera? Nisu li, u odnosu na Plenkovića iz tog vremena danas i Peđa Grbin, i Sandra Benčić, i Božo Petrov (da ne idemo dalje i po hrvatskom i europskom parlamentu) – već prekaljeni politički ratnici, daleko spremniji da s mačem na leđima krenu u bitku za Banske dvore nego nesuđeni zamjenik Jadranke Kosor sredinom prošlog desetljeća? Pa oni su, posebno Grbin i Petrov kao predsjednici stranaka, već prošli “deset” Plenkovićevih ondašnjih političkih života.
Pouke Tima Građevine
Uostalom, Tim Orešković. Taj manager s “Google translate” znanjem hrvatskog jezika postao je premijer tako da su ga za ruku kod predsjednice na Badnjak 2015. godine doveli Petrov i tadašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko.
Pa za popularnog Tima Građevinu politička javnost dotad nije ni znala, a kamoli da je netko mogao procijeniti da se u čovjeku, eto, krije materijal za premijera. Priča nije dugo trajala, jer su Most i HDZ bili najlošiji od loših brakova (pa su onda to ponovili i u početku Plenkovićeve ere), ali Orešković je ipak vodio zemlju skoro godinu dana.
‘Kohlova djevojčica’
Priča o tome kako osim Plenkovića na hrvatskoj političkoj sceni nema nikog tko bi mogao biti dovoljan kapacitet za obnašanje dužnosti predsjednika Vlade jednostavno je još jedna naoko zgođušna, ali zapravo maligna fraza, potpuno ispražnjena od doticaja sa stvarnošću.
Pitajte, uostalom, “Kohlovu djevojčicu”, kako su je posprdno nazivali politički protivnici i dio javnosti kad je ulazila u ozbiljniji politički život. Zove se Angela Merkel.