Grbin, međutim, nije pogriješio u tome što je potvrdno odgovorio na pitanje vidi li se na mjestu premijera. Trebao je biti još žešći, kazati kako ne samo da se vidi, nego je siguran da će to postati, te dodati da je alternativa ionako tek dubinski korumpirana i nesposobna vlast.
Lekcija Ante Đapića
Nema, naime, bez obzira na podsmijehe s društvenih mreža i šaputanja dijela ljudi iz SDP-a, logičnije stvari na hrvatskoj političkoj sceni od one da predsjednik najjače opozicijske stranke, ususret parlamentarnim izborima, smatra da može postati premijer. Što bi, pobogu, trebao, kazati da ide na izbore onako, da ispuni vrijeme do sljedećeg svjetskog prvenstva u nogometu?
Uostalom, nije bilo izbornih ciklusa u ovoj zemlji da su svoju premijersku ulogu najavljivali i debeli autsajderi, čelnici stranaka s podrškom u decimalama. Upravo sad evo, recimo, Davora Bernardića koji cijelo ljeto ponavlja kako je “spreman preuzeti odgovornost za Zagreb”. To samoohrabrivanje nije, dakle, ništa čudno, ni neobično, radi se o pokušaju motiviranja onih koji razmišljaju da će glasati za tebe.
Sjećam se kako sam bio iskreno šokiran, dok mi je, negdje pri početku novinarske karijere Anto Đapić iskreno entuzijastično objašnjavao kako će on postati hrvatski predsjednik nakon Franje Tuđmana (dobio je na kraju 1,83 posto glasova). Ali, što je realno čovjek trebao reći – izađite na izbore, ali nemojte glasati za one koji bi mogli stvarno pobijediti, nego za mene jer mi je dosta pet posto?
Favorit, a ne autsajder
Slučaj Grbina i premijerske funkcije, međutim, svakako ne spada u ovu kategoriju. Predsjednik najjače opozicijske stranke na parlamentarnim izborima čiji će ishod (ovdje se misli prvenstveno na kasnije slaganje većine u Saboru) biti vrlo neizvjestan nije nikakav autsajder. Dapače, ako u ovom trenutku postoji neki favorit za premijersku funkciju mimo Andreja Plenkovića, onda je prvi u redu – baš Grbin.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako će “grah” na kraju pasti, tko će osvojiti koliko mandata i koje će kombinacije trebati složiti da bi se ukomponirala saborska većina koja bi birala novu Vladu – pa tako i premijera – u ovom trenutku dakako nije moguće prognozirati. No, činjenica je da je SDP već dugo, godinama, po svim anketama, druga najjača stranka u državi (prosječni rejting za kolovoz 13,1 posto, sljedeći su Možemo! sa 10,8 posto).
Frizura Peđe Grbina
Predsjednik druge najjače stranke u zemlji je, dakle, vrlo legitiman premijerski kandidat, što god netko mislio o njegovoj frizuri, političkim kapacitetima ili javnom nastupu. Uostalom, halo, spomenuti Bernardić je u prošlom izbornom ciklusu bio vrlo legitiman kandidat da “preuzme odgovornost za Hrvatsku” i pitanje je kako bi ta priča završila da svijet nije pogodila pandemija (SDP je imao veći rejting od HDZ-a u mjesecima prije korone).
Bi li netko drugi kao premijerski kandidat SDP-a imao više šansi da dovuče stranku do većeg broja mandata, drugo je pitanje. I ne samo drugo, nego prilično teoretsko. Jer je vrijeme za tu raspravu odavno prošlo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako bi stvar funkcionirala?!
Ne postoji, naime, način da SDP nekoliko mjeseci (dva do maksimalno 12, ovisi na koju nogu se koji dan ustane Andrej Plenković) pred parlamentarne izbore promjeni svog kandidata za čelnu funkciju u zemlji i pritom značajno popravi svoje izborne šanse. Prvo, zamjena u posljednji trenutak totalno djeluje kao odgovorna i strateški osmišljena politika stranke kojoj bi u ruke trebalo dati cijelu zemlju.
Drugo, kako bi, pobogu, stvar funkcionirala? Da Vladu vodi neki as iz SDP-a koji se trenutno dobro skriva u zavjetrini, a najjaču stranku u toj Vladi – Grbin? Tko bi donosio odluke? Ako bi stranka željela sačuvati minimum ozbiljnosti u javnosti, nakon ovako paničnog izglasavanja novog premijerskog kandidata, Grbin bi isti tren trebao potpisati vlastitu ostavku.
Što znači da bi – nekoliko mjeseci pred parlamentarne izbore! – SDP mogao imati unutarstranačku kampanju za novog predsjednika ili predsjednicu stranke. To bi bilo doista previše, čak i za stranku koja se, zapravo, od odlaska Zorana Milanovića 2016. godine, najstrastvenije bavila sama sobom i vlastitim unutarnjim lomovima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prvo lice promjene
Ukoliko ne želi do kraja destruirati vlastite šanse na cijeloj seriji izbora koji slijede, SDP je, dakle, “osuđen” na Grbina.. Čovjeka koji je sjekirom presjekao neke dileme i sukobe koji su godinama mučili stranku, ali koji ih u svoje tri godine nije do kraja zatvorio, niti je – barem dosad – uspio zaustaviti pad rejtinga SDP-a.
Grbina koji je, sviđalo se to nekom ili ne, u ovom trenutku – ne bude li značajnijih promjena u snazi stranaka – prvi favorit za premijersku funkciju iz aktualne oporbe. Ukratko, prvo lice promjene u Hrvatskoj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vrijeme za raspravu treba li zamijeniti Grbina je prošlo. Što on sad može reći, osim da vidi sebe kao premijera
SDP je, dakle, 'osuđen' na Grbina
Ne postoji, naime, način da SDP nekoliko mjeseci (dva do maksimalno 12, ovisi na koju nogu se koji dan ustane Andrej Plenković) pred parlamentarne izbore promjeni svog kandidata za čelnu funkciju u zemlji i pritom značajno popravi svoje izborne šanse. Prvo, zamjena u posljednji trenutak totalno djeluje kao odgovorna i strateški osmišljena politika stranke kojoj bi u ruke trebalo dati cijelu zemlju. Drugo, kako bi, pobogu, stvar funkcionirala?
Peđa Grbin je, sad nema nikakvu sumnje, pogriješio kad je dao izjavu o tome da se vidi kao budućeg premijera. Da, radi se o onoj izjavi, zapravo odgovoru na pitanje, kojoj se već dva dana dio javnosti veselo izruguje.
Grbin, međutim, nije pogriješio u tome što je potvrdno odgovorio na pitanje vidi li se na mjestu premijera. Trebao je biti još žešći, kazati kako ne samo da se vidi, nego je siguran da će to postati, te dodati da je alternativa ionako tek dubinski korumpirana i nesposobna vlast.
Lekcija Ante Đapića
Nema, naime, bez obzira na podsmijehe s društvenih mreža i šaputanja dijela ljudi iz SDP-a, logičnije stvari na hrvatskoj političkoj sceni od one da predsjednik najjače opozicijske stranke, ususret parlamentarnim izborima, smatra da može postati premijer. Što bi, pobogu, trebao, kazati da ide na izbore onako, da ispuni vrijeme do sljedećeg svjetskog prvenstva u nogometu?
Uostalom, nije bilo izbornih ciklusa u ovoj zemlji da su svoju premijersku ulogu najavljivali i debeli autsajderi, čelnici stranaka s podrškom u decimalama. Upravo sad evo, recimo, Davora Bernardića koji cijelo ljeto ponavlja kako je “spreman preuzeti odgovornost za Zagreb”. To samoohrabrivanje nije, dakle, ništa čudno, ni neobično, radi se o pokušaju motiviranja onih koji razmišljaju da će glasati za tebe.
Sjećam se kako sam bio iskreno šokiran, dok mi je, negdje pri početku novinarske karijere Anto Đapić iskreno entuzijastično objašnjavao kako će on postati hrvatski predsjednik nakon Franje Tuđmana (dobio je na kraju 1,83 posto glasova). Ali, što je realno čovjek trebao reći – izađite na izbore, ali nemojte glasati za one koji bi mogli stvarno pobijediti, nego za mene jer mi je dosta pet posto?
Favorit, a ne autsajder
Slučaj Grbina i premijerske funkcije, međutim, svakako ne spada u ovu kategoriju. Predsjednik najjače opozicijske stranke na parlamentarnim izborima čiji će ishod (ovdje se misli prvenstveno na kasnije slaganje većine u Saboru) biti vrlo neizvjestan nije nikakav autsajder. Dapače, ako u ovom trenutku postoji neki favorit za premijersku funkciju mimo Andreja Plenkovića, onda je prvi u redu – baš Grbin.
Kako će “grah” na kraju pasti, tko će osvojiti koliko mandata i koje će kombinacije trebati složiti da bi se ukomponirala saborska većina koja bi birala novu Vladu – pa tako i premijera – u ovom trenutku dakako nije moguće prognozirati. No, činjenica je da je SDP već dugo, godinama, po svim anketama, druga najjača stranka u državi (prosječni rejting za kolovoz 13,1 posto, sljedeći su Možemo! sa 10,8 posto).
Frizura Peđe Grbina
Predsjednik druge najjače stranke u zemlji je, dakle, vrlo legitiman premijerski kandidat, što god netko mislio o njegovoj frizuri, političkim kapacitetima ili javnom nastupu. Uostalom, halo, spomenuti Bernardić je u prošlom izbornom ciklusu bio vrlo legitiman kandidat da “preuzme odgovornost za Hrvatsku” i pitanje je kako bi ta priča završila da svijet nije pogodila pandemija (SDP je imao veći rejting od HDZ-a u mjesecima prije korone).
Bi li netko drugi kao premijerski kandidat SDP-a imao više šansi da dovuče stranku do većeg broja mandata, drugo je pitanje. I ne samo drugo, nego prilično teoretsko. Jer je vrijeme za tu raspravu odavno prošlo.
Kako bi stvar funkcionirala?!
Ne postoji, naime, način da SDP nekoliko mjeseci (dva do maksimalno 12, ovisi na koju nogu se koji dan ustane Andrej Plenković) pred parlamentarne izbore promjeni svog kandidata za čelnu funkciju u zemlji i pritom značajno popravi svoje izborne šanse. Prvo, zamjena u posljednji trenutak totalno djeluje kao odgovorna i strateški osmišljena politika stranke kojoj bi u ruke trebalo dati cijelu zemlju.
Drugo, kako bi, pobogu, stvar funkcionirala? Da Vladu vodi neki as iz SDP-a koji se trenutno dobro skriva u zavjetrini, a najjaču stranku u toj Vladi – Grbin? Tko bi donosio odluke? Ako bi stranka željela sačuvati minimum ozbiljnosti u javnosti, nakon ovako paničnog izglasavanja novog premijerskog kandidata, Grbin bi isti tren trebao potpisati vlastitu ostavku.
Što znači da bi – nekoliko mjeseci pred parlamentarne izbore! – SDP mogao imati unutarstranačku kampanju za novog predsjednika ili predsjednicu stranke. To bi bilo doista previše, čak i za stranku koja se, zapravo, od odlaska Zorana Milanovića 2016. godine, najstrastvenije bavila sama sobom i vlastitim unutarnjim lomovima.
Prvo lice promjene
Ukoliko ne želi do kraja destruirati vlastite šanse na cijeloj seriji izbora koji slijede, SDP je, dakle, “osuđen” na Grbina.. Čovjeka koji je sjekirom presjekao neke dileme i sukobe koji su godinama mučili stranku, ali koji ih u svoje tri godine nije do kraja zatvorio, niti je – barem dosad – uspio zaustaviti pad rejtinga SDP-a.
Grbina koji je, sviđalo se to nekom ili ne, u ovom trenutku – ne bude li značajnijih promjena u snazi stranaka – prvi favorit za premijersku funkciju iz aktualne oporbe. Ukratko, prvo lice promjene u Hrvatskoj.