I ovo s Mayorkasom je ispao totalni kraval: računali su da će imati dovoljno glasova jer je jedan teksaški demokrat završio na hitnoj operaciji želuca; no, postupak protiv ministra bio je toliko isfabriciran i uvredljiv da operiranom zastupniku nije bilo teško iz bolničke postelje zvati Uber i doći na glasanje.
Republikancima je tako propao prvi pokušaj impeachmenta nekog ministra nakon 180 godina. U neka druga vremena, Mayorkas bi prije bio republikanac nego demokrat: njegovi roditelji, kubanski Židovi, pobjegli su s njim od komunističke diktature u Ameriku; Mayorkas je prvi imigrant na čelu Domovinske sigurnosti. Republikanci su mu htjeli smjestiti odgovornost za povećani broj prelazaka granice, problem koji su proglasili najvažnijim na svijetu, da bi ga onda odbili riješiti.
Strah, a ne rješenja
Republikanski senator Jim Lankford tjednima je pregovarao s demokratima oko paketa mjera za granicu. To je GOP tražio kao uvjet da pristane glasati za pomoć Ukrajini. Biden je pristao gotovo na sve što su republikanci tražili, uključujući neke zahtjeve zbog kojih je prethodna administracija bila mjesec dana blokirala cijeli državni aparat jer im Nancy Pelosi to nije htjela dati. Sad su dobili sve.
No to nikako nije odgovaralo Donaldu Trumpu, koji problemima na granici i strahom od imigranata želi plašiti birače u kampanji, a ne riješiti taj problem prije izbora. I tako su, bez da trepnu, republikanci odbili prihvatiti listu mjera za granicu koju su sami tražili. Dapače, Trump je rekao da bi “dogovor učinio stanje na granici samo još gorim” i da “samo on može riješiti taj problem”.
Pregovarač Lankford, jedan od najkonzervativnijih senatora, dobio je formalni ukor Republikanske stranke Oklahome zbog pregovora s demokratima, u kojima je izborio sve što su republikanci tražili. Ali… to je bilo tad, a ovo je sad.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Stranka vladanja i stranka protesta
Desetljećima je Republikanska stranka sebi tepala da je “party of governance”, stranka vladanja. Demokrate su, nasuprot sebi, nastojali prikazati kao “party of protest”, stranku koja pruža utočište nezadovoljnima, onima kojima uvijek nešto nije pravo. Demokrati su oko svega dizali galamu, republikanci su bili tihi i radili. Bili su konzervativni, ali ne u smislu vrijednosti koje zastupaju, nego u uvjerenju da je sistem dobar ako se njime dobro upravlja; da “državna lađa” ne treba remont nego samo dobre kormilare.
Tek pod Ronaldom Reaganom stranka je zbilja prihvatila vrlo konzervativne društvene vrijednosti; ostali predsjednici bili su neka varijacija liberalnog desnog centra. Takva Republikanska stranka bila je nevjerojatno uspješna: u drugom dijelu Hladnog rata, od 1965. do 1991. godine održano je šest predsjedničkih izbora i republikanci su pobijedili na njih pet.
Ne samo da su osvojili birače, nego su definirali cijeli politički krajolik. Bili su toliko uspješni da Demokratskoj stranci nije preostalo drugo nego da ih oponaša: tako se rodio teški centrizam “trećeg puta” Billa Clintona, prvog demokratskog predsjednika izabranog u drugi mandat još od ranih 1960-ih. Barack Obama sigurno je bio progresivniji od Clintona, a Joe Biden od Obame, ali demokratski predsjednici uporno su manje lijevo od svog prosječnog birača; to je trajna lekcija iz prethodnih desetljeća u kojima je lijeva Demokratska stranka redovito gubila od centrističke Republikanske.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kormilo državne lađe
Danas je Republikanska stranka sve samo ne “stranka vladanja”; čak i definicija “protestne stranke” ne sjedi joj dobro jer često “oponiraju” samima sebi. Možda donekle vrijedi usporedba Republikanske stranke s antipolitičkim pokretom Pet zvijezda u Italiji iz njegove rane faze, kad su jednostavno bili protiv svega. No, njihove putanje su posve suprotne jer se 5* kasnije pretvorila u mainstream stranku vladanja, a Republikanska stranka je od stranke vladanja postala majmunjak.
Pogledajte ovu grafiku. To je broj zakona koje su donijeli pojedini sazivi Kongresa, počevši od 1989. do danas; svjetlije je označena prva godina, crveno druga (koja je za aktualni Kongres tek počela). Svejedno, razlika je drastična. Cijelu prošlu godinu republikanska većina u Zastupničkom domu nije kormilarila državnom lađom, nego se tukla oko kormila.
Polarizacija jednog pola
Prvi put u povijesti, smijenili su predsjednika Zastupničkog doma, svoga vlastitog lidera, usred mandata. To se nije dogodilo niti u jednom od prethodnih 117 saziva. Onda su se mjesecima natjeravali oko toga tko će ga naslijediti, izabravši na kraju nekog anonimca. Jedan od njihovih zastupnika bio je toliki lažljivac i prevarant da su mu čak i takvi republikanci odlučili oduzeti mandat i izbaciti ga iz Kongresa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Za američku politiku se često krivo kaže da je žrtva stranačke polarizacije, nepomirljivih tabora koji se iz političke arene preslikavaju na druge dijelove društva i aspekte života. Polarizacija je problem, ali ne onakav kakvim su ga mediji najčešće prikazivali; to nije problem “obiju strana”, nego problem jedne strane koja je izgubila kompas, pa je onda zabranila upotrebu kompasa, pa sad zabranjuje ljudima da imaju iglicu i magnet da ne bi slučajno napravili priručni kompas.
Obrazloženje luđaštva
Sav kaos 118. saziva Zastupničkog doma dogodio se samo i isključivo zahvaljujući i unutar Republikanske stranke, koja ima većinu u tom domu. Ništa od toga nije napravljeno “za inat” demokratima ili u nekom međustranačkom “rovovskom ratu”. Rat traje samo unutar majmunjaka Republikanske stranke, između političara koji nastoje jedan drugog nadmašiti u novodosegnutim razinama luđaštva.
Ezra Klein je jednom napisao da “Donald Trump nije preoteo Republikansku stranku, nego ju je samo dobro razumio”. To ne znači da Trump nije dokuhao ovu kašu, samo da se ona varila davno prije njega, barem od sredine 1990-ih ako ne i ranije. Trump je shvatio da se GOP počeo pretvarati u “stranku bijelaca” i da će podgrijavanjem biračke ksenofobije, rasizma i drugih netrpeljivosti nadigrati svakog konkurenta na desnici.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kad je to postigao i priskrbio si sljedbu od dvadesetak posto biračkog tijela, uspješno je počeo koristiti unutarstranačku demokraciju, inače vrlo problematičan koncept, kako bi zagušio karijeru svakog oponenta. Unutarstranačka demokracija u Americi znači da na stranačke predizbore izlazi u najboljem slučaju par tisuća birača i da pobjeđuje onaj tko ima vjernu sljedbu. To vrijedi za obje stranke, ali je Trump to usavršio na desnici.
Tu leži obrazloženje luđaštva u Kongresu: tko god bi se usudio govoriti ili glasati protiv Trumpa, može računati da će na idućim predizborima Trumpova vojska izabrati njegova oponenta. U republikanskoj politici gotovo da više nema principijelnih glasova koji bi žrtvovali karijeru iz uvjerenja. Ili su je već žrtvovali, uzaludno, ili su kukavice, uspješno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pozadina kravala u američkom Kongresu: ‘Republikanska stranka je u rasulu, rasplamsao se rat u majmunjaku’
Desetljećima je Republikanska stranka sebi tepala da je "party of governance", stranka vladanja. Danas tome nisu ni blizu
Trump je shvatio da se GOP počeo pretvarati u "stranku bijelaca" i da će podgrijavanjem biračke ksenofobije, rasizma i drugih netrpeljivosti nadigrati svakog konkurenta na desnici
Ne prestaje šou klauna u američkom Kongresu. Republikanska većina u Zastupničkom domu toliko je nesposobna za bilo kakvo vladanje i odlučivanje da nije uspjela provesti ni impeachment ministra domovinske sigurnosti Alejandra Mayorkasa, što sugerira da je impeachment predsjednika Joea Bidena, najavljen za neki termin bliže izborima u studenom, osuđen na sličan neuspjeh.
I ovo s Mayorkasom je ispao totalni kraval: računali su da će imati dovoljno glasova jer je jedan teksaški demokrat završio na hitnoj operaciji želuca; no, postupak protiv ministra bio je toliko isfabriciran i uvredljiv da operiranom zastupniku nije bilo teško iz bolničke postelje zvati Uber i doći na glasanje.
Republikancima je tako propao prvi pokušaj impeachmenta nekog ministra nakon 180 godina. U neka druga vremena, Mayorkas bi prije bio republikanac nego demokrat: njegovi roditelji, kubanski Židovi, pobjegli su s njim od komunističke diktature u Ameriku; Mayorkas je prvi imigrant na čelu Domovinske sigurnosti. Republikanci su mu htjeli smjestiti odgovornost za povećani broj prelazaka granice, problem koji su proglasili najvažnijim na svijetu, da bi ga onda odbili riješiti.
Strah, a ne rješenja
Republikanski senator Jim Lankford tjednima je pregovarao s demokratima oko paketa mjera za granicu. To je GOP tražio kao uvjet da pristane glasati za pomoć Ukrajini. Biden je pristao gotovo na sve što su republikanci tražili, uključujući neke zahtjeve zbog kojih je prethodna administracija bila mjesec dana blokirala cijeli državni aparat jer im Nancy Pelosi to nije htjela dati. Sad su dobili sve.
No to nikako nije odgovaralo Donaldu Trumpu, koji problemima na granici i strahom od imigranata želi plašiti birače u kampanji, a ne riješiti taj problem prije izbora. I tako su, bez da trepnu, republikanci odbili prihvatiti listu mjera za granicu koju su sami tražili. Dapače, Trump je rekao da bi “dogovor učinio stanje na granici samo još gorim” i da “samo on može riješiti taj problem”.
Pregovarač Lankford, jedan od najkonzervativnijih senatora, dobio je formalni ukor Republikanske stranke Oklahome zbog pregovora s demokratima, u kojima je izborio sve što su republikanci tražili. Ali… to je bilo tad, a ovo je sad.
Stranka vladanja i stranka protesta
Desetljećima je Republikanska stranka sebi tepala da je “party of governance”, stranka vladanja. Demokrate su, nasuprot sebi, nastojali prikazati kao “party of protest”, stranku koja pruža utočište nezadovoljnima, onima kojima uvijek nešto nije pravo. Demokrati su oko svega dizali galamu, republikanci su bili tihi i radili. Bili su konzervativni, ali ne u smislu vrijednosti koje zastupaju, nego u uvjerenju da je sistem dobar ako se njime dobro upravlja; da “državna lađa” ne treba remont nego samo dobre kormilare.
Tek pod Ronaldom Reaganom stranka je zbilja prihvatila vrlo konzervativne društvene vrijednosti; ostali predsjednici bili su neka varijacija liberalnog desnog centra. Takva Republikanska stranka bila je nevjerojatno uspješna: u drugom dijelu Hladnog rata, od 1965. do 1991. godine održano je šest predsjedničkih izbora i republikanci su pobijedili na njih pet.
Ne samo da su osvojili birače, nego su definirali cijeli politički krajolik. Bili su toliko uspješni da Demokratskoj stranci nije preostalo drugo nego da ih oponaša: tako se rodio teški centrizam “trećeg puta” Billa Clintona, prvog demokratskog predsjednika izabranog u drugi mandat još od ranih 1960-ih. Barack Obama sigurno je bio progresivniji od Clintona, a Joe Biden od Obame, ali demokratski predsjednici uporno su manje lijevo od svog prosječnog birača; to je trajna lekcija iz prethodnih desetljeća u kojima je lijeva Demokratska stranka redovito gubila od centrističke Republikanske.
Kormilo državne lađe
Danas je Republikanska stranka sve samo ne “stranka vladanja”; čak i definicija “protestne stranke” ne sjedi joj dobro jer često “oponiraju” samima sebi. Možda donekle vrijedi usporedba Republikanske stranke s antipolitičkim pokretom Pet zvijezda u Italiji iz njegove rane faze, kad su jednostavno bili protiv svega. No, njihove putanje su posve suprotne jer se 5* kasnije pretvorila u mainstream stranku vladanja, a Republikanska stranka je od stranke vladanja postala majmunjak.
Pogledajte ovu grafiku. To je broj zakona koje su donijeli pojedini sazivi Kongresa, počevši od 1989. do danas; svjetlije je označena prva godina, crveno druga (koja je za aktualni Kongres tek počela). Svejedno, razlika je drastična. Cijelu prošlu godinu republikanska većina u Zastupničkom domu nije kormilarila državnom lađom, nego se tukla oko kormila.
Polarizacija jednog pola
Prvi put u povijesti, smijenili su predsjednika Zastupničkog doma, svoga vlastitog lidera, usred mandata. To se nije dogodilo niti u jednom od prethodnih 117 saziva. Onda su se mjesecima natjeravali oko toga tko će ga naslijediti, izabravši na kraju nekog anonimca. Jedan od njihovih zastupnika bio je toliki lažljivac i prevarant da su mu čak i takvi republikanci odlučili oduzeti mandat i izbaciti ga iz Kongresa.
Za američku politiku se često krivo kaže da je žrtva stranačke polarizacije, nepomirljivih tabora koji se iz političke arene preslikavaju na druge dijelove društva i aspekte života. Polarizacija je problem, ali ne onakav kakvim su ga mediji najčešće prikazivali; to nije problem “obiju strana”, nego problem jedne strane koja je izgubila kompas, pa je onda zabranila upotrebu kompasa, pa sad zabranjuje ljudima da imaju iglicu i magnet da ne bi slučajno napravili priručni kompas.
Obrazloženje luđaštva
Sav kaos 118. saziva Zastupničkog doma dogodio se samo i isključivo zahvaljujući i unutar Republikanske stranke, koja ima većinu u tom domu. Ništa od toga nije napravljeno “za inat” demokratima ili u nekom međustranačkom “rovovskom ratu”. Rat traje samo unutar majmunjaka Republikanske stranke, između političara koji nastoje jedan drugog nadmašiti u novodosegnutim razinama luđaštva.
Ezra Klein je jednom napisao da “Donald Trump nije preoteo Republikansku stranku, nego ju je samo dobro razumio”. To ne znači da Trump nije dokuhao ovu kašu, samo da se ona varila davno prije njega, barem od sredine 1990-ih ako ne i ranije. Trump je shvatio da se GOP počeo pretvarati u “stranku bijelaca” i da će podgrijavanjem biračke ksenofobije, rasizma i drugih netrpeljivosti nadigrati svakog konkurenta na desnici.
Kad je to postigao i priskrbio si sljedbu od dvadesetak posto biračkog tijela, uspješno je počeo koristiti unutarstranačku demokraciju, inače vrlo problematičan koncept, kako bi zagušio karijeru svakog oponenta. Unutarstranačka demokracija u Americi znači da na stranačke predizbore izlazi u najboljem slučaju par tisuća birača i da pobjeđuje onaj tko ima vjernu sljedbu. To vrijedi za obje stranke, ali je Trump to usavršio na desnici.
Tu leži obrazloženje luđaštva u Kongresu: tko god bi se usudio govoriti ili glasati protiv Trumpa, može računati da će na idućim predizborima Trumpova vojska izabrati njegova oponenta. U republikanskoj politici gotovo da više nema principijelnih glasova koji bi žrtvovali karijeru iz uvjerenja. Ili su je već žrtvovali, uzaludno, ili su kukavice, uspješno.