Kao zatucanu malograđanku koja čak prikriveno mrzi homoseksualce napao me na pasja kola u Novostima poznati gej aktivist Viktor Zahtila. Sastavio me sa zemljom zbog mog teksta u Telegramu u kojem sam ja napala Zorana Milanovića kad je, pred kamerama svih hrvatskih medija i bez ikakvog povoda, objavio da je novi ministar gospodarstva Damir Habijan gej.
Mislim da je taj Zahtilin izljev bijesa na moj račun koristan i iskreno ga pozdravljam. To je bio moj prvi i najjači refleks kad sam pročitala njegovu reakciju, što može zvučati kontradiktorno, budući da je Zahtila upravo na moje stavove i moju osobu skočio kao na prigodnu odskočnu dasku za žestoki obračun sa široko rasprostranjenom homofobijom u Hrvatskoj.
Ali, podržavam njegov istup protiv mene i time protiv sviju koji o gej pitanjima misle slično meni – a to su, kaže ovaj moj kritičar, “left-lib” moralisti. Podržavam jer svako ovakvo kurblanje može potaknuti raspravu o izuzetno važnom pitanju osobnih sloboda u ovoj zajednici i sloboda pojedinih društvenih grupa, u kojima, via facti, nismo jaki. Pa da pretresemo onda tko stoji gdje i s kakvim argumentima.
Ako me išta pogodilo, to je jedna stvar
Zahtila, dakle, za razliku od mene, tvrdi da Milanović ne samo da nije pogriješio nego da je povukao upravo izvrstan i društveno prosvjetiteljski potez kad je o Habijanovoj seksualnoj “orijentaciji” obavijestio kompletnu Hrvatsku i šire, ako je još gdje koga za to briga. Smatra da je predsjednik, “nonšalantno” objavljujući “istinu”, udario na tabu i na hipokriziju. Jer “ionako svi znaju” da je ministar gej iako on sam to nikad nije rekao.
A “ormar”, kaže Zahtila, “nije izbor” jer nikome ne treba život u strahu od “nasilja, ucjene i razotkrivanja”. Znači, s takvim stvarima treba van jer se tako osnažuju pripadnici LGBTQ zajednice. To je ukratko. Prema tome, svatko onaj tko tu poziva na krajnju suzdržanost je hetero-licemjer, tradicionalistički primitivac i floskulaš koji se zapravo zalaže za društveni status quo kontra homoseksualnosti skrivajući svoju pravu agendu apsolutizacijom “prava na privatnost”.
Zahtila još kaže da sam napisala za njega sporni i odbojni tekst na Plenkovićev mig, signal, telefonski poziv iz Vlade ili tako nešto. Ako me išta u njegovom odgovoru pogodilo, to je ovo posljednje. Jer od mlađeg intelektualca i kulturnog radnika, koji i sam objavljuje članke u medijima, čovjek ne bi očekivao da misli kako novinari kalupe tekstove na nečiji politički ili ideološki mig. Jer moglo bi, recimo, biti moguće da ljudi pišu ono što sami misle, što je moj slučaj, premda Zahtila ne vjeruje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Intenzitet prolivene srdžbe
Druge Zahtiline teze nisu me iznenadile sadržajem, možda samo intenzitetom prolivene srdžbe. Jer, tko poznaje njegov rad unutar LGBTQ pokreta, a nešto i ja pratim jer je problem važan, taj zna da je Zahtila pripadnik one radikalne gej struje koja smatra da su se – u korist zajedničke stvari – svi odrasli homoseksualci dužni beskompromisno javno legitimirati o tom aspektu svog identiteta i da s tim ne smije biti ama nikakvih pogađanja.
U tom smislu, on poziva i Habijana da se oglasi umjesto da ovako šuti kao zaliven dok se o njemu na sve strane govori, puštajući Plenkovića da ga brani kao kakvog “jadnika koji se nije u stanju zauzeti sam za sebe”. Pa mu kaže: “Dragi Damire, prekini ovo medijsko mrcvarenje. Ti si odrastao muškarac. Nemoj se skrivati iza Plenkovića. I nemoj dopustiti da te zajebavaju pseudointelektualne tetke koje se prave da su iznad tebe dok potajno drkaju na tvoje instagram fotke. To su bezobrazne kuje koje treba ušutkati. Začepi im usta, daddy. Budi muško i reci: jesam, peder sam.”
Kako ne bismo skrenuli s važne teme na Zahtilin nezreli nagon da vrijeđa neistomišljenike, očito mene jer nikoga drugoga ne spominje u ženskom rodu, zažmirit ću na ovo o “presudointelektualnim tetkama” i “kujama” koje sigurno potajno “drkaju” na Habijanove fotke. Samo ću reći uredništvu Novosti da su možda mogli zamoliti autora da se u tom pasažu izrazi malko obazrivije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pravednički mač
A u discipliniranom povratku na meritum, prihvatit ću odmah i bez ikakve zadrške da se ja vjerojatno – iako bih to željela – ne mogu do kraja uživjeti u sve oblike diskriminacije koju ovdje moraju trpjeti gej ljudi, naprosto jer nisam gej, tako sam ispala; neki ispadnu gej, neki hetero. Moja su znanja o njihovim problemima, prema tome, krnja i nedostatna jer nisu osobno proživljena. To ih čini znanjima nižeg reda.
Ipak, ne bih rekla da Zahtila s tim svojim gardom nadmoćne hrabrosti i autoritarnog nametanja ispravnog ponašanja svima od svoga “roda” ima aklamacijsku podršku i među LGBTQ populacijom. Njegova doktrina “ajde, izlazi, odrasti, ne budi šupak, poštuj sam sebe” svakako je legitimna, ali legitimna je za njega koji je njezin gorljivi sljedbenik. Za druge možda nije, sigurno nije, i ti utoliko imaju pravo odlučiti kako odlučuju a da im pritom nad glavom ne visi Zahtila sa svojim pravedničkim mačem.
U slobodnom društvu bilo bi nešto sasvim normalno i svakodnevno da ljudi mogu svuda otvoreno reći da su gej. Ali kod nas te šire normalnosti nema. Da je ima, ne bi bilo posla za Zahtilu u obrani gej prava, svi bismo živjeli u slozi, ljubavi i poštovanju, svi i svakakvi. Ovako, nažalost, iz mnogih rupa vire vragovi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Neki se srame, neki se boje
Čitala sam u The Guardianu sukus više validnih istraživanja u kojima se pokazuje da je oko 10 posto populacije gej, ali kod nas se na prste mogu nabrojiti javno poznate osobe koje se tako javno i identificiraju. A očito da ih ima i u Saboru, i u Vladi, kroz koje je u ovih 30 godina prošlo 1700 političara, i u sudstvu, i u industriji zabave, i svuda. Da bi se shvatilo zašto je to tako nije potrebna velika pamet, ni Zahtilina, ni moja.
Neki se srame iako to nije razlog za sram, no taj im je sram nametnut i ne mogu ga se osloboditi. Neki se boje da neće dobiti posao ili da će ostati bez njega iako ne bi smjeli. Neki ne žele da im sazna majka, iako bi sve majke morale biti podrška svojoj djeci. Neki imaju razne egzistencijalne i druge razloge. Neki kalkuliraju jer su u “krivoj” stranci, ali kalkuliranje nije zabranjeno. Neki žive u Mrduši Donjoj, a to je sasvim nešto drugo nego kad živiš u Zagrebu, a pogotovo u New Yorku ili u Oslu.
Neki se baš principijelno ne žele predstavljati kao gej jer imaju i sto drugih identiteta, kao što je ispravno primijetio Milanović u svom neispravnom i nasilničkom prodoru u Habijanovu privatnost. Nitko nema pravo tjerati pripadnike LGBTQ grupe da se “izjasne”, a pogotovo činiti to umjesto njih, ma koliko Zahtila smatrao da je šutnja štetna i da “ormar nije rješenje”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pravo na slobodu govora i pravo na privatnost
I ne, pravo na slobodu govora nipošto nije jače od zaštite prava na privatnost, Zahtila bi se morao malo bolje informirati o stvarima koje iznosi kao apsolutni znalac i arbitar. Jer da jest, svatko bi po medijima mogao raznositi informaciju da sam ja tada i tada bila na abortusu (jesam), da me tuče muž (ne tuče), da bolujem od spolne bolesti (ne bolujem), da imam ljubavnika (nemam), pa bi se, s obzirom na to je li nešto od toga istina, postavljali i sudovi ako bih nekoga zbog nečega od toga tužila.
Ali nema uopće veze je li neka privatna informacija istinita ili nije, one su zaštićene ovako ili onako ako nisu neodvojivi dio nekog kažnjivog djela ili ako se preko njih ne želi dokazivati hipokrizija određene političke agende. A povrh svega, teško je uopće ljudski shvatiti motiv i nagon da se bilo čije privatne stvari razvaljuju na javna zvona ako ta osoba to sama ne čini. Ima u dobroj mjeri pravo Zahtila kad kaže da je HDZ homofobna stranka, ali to ne opravdava Milanovićevo “razotkrivanje” Habijana niti Zahtilino “reci jesam, peder sam”.
O svemu tome treba razgovarati da bi se društvena klima mijenjala na bolje, samo je šteta što Zahtili nije do debate nego do uspostavljanja totalne vlasti nad temom. A tako to ne ide. Zato i želim ovo objaviti, a ne da bismo se preganjali. Samo da prvo vidim hoće li Plenković reći: puštaj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Poznati gej aktivist napao me u Novostima da sam zatucana malograđanka. Mislim da je taj njegov bijes koristan i iskreno ga pozdravljam
Odgovor na napad zbog kolumne o Zoranu Milanoviću i Damiru Habijanu
O svemu tome treba razgovarati da bi se društvena klima mijenjala na bolje, samo je šteta što Zahtili nije do debate nego do uspostavljanja totalne vlasti nad temom. A tako to ne ide. Zato i želim ovo objaviti, a ne da bismo se preganjali
Kao zatucanu malograđanku koja čak prikriveno mrzi homoseksualce napao me na pasja kola u Novostima poznati gej aktivist Viktor Zahtila. Sastavio me sa zemljom zbog mog teksta u Telegramu u kojem sam ja napala Zorana Milanovića kad je, pred kamerama svih hrvatskih medija i bez ikakvog povoda, objavio da je novi ministar gospodarstva Damir Habijan gej.
Mislim da je taj Zahtilin izljev bijesa na moj račun koristan i iskreno ga pozdravljam. To je bio moj prvi i najjači refleks kad sam pročitala njegovu reakciju, što može zvučati kontradiktorno, budući da je Zahtila upravo na moje stavove i moju osobu skočio kao na prigodnu odskočnu dasku za žestoki obračun sa široko rasprostranjenom homofobijom u Hrvatskoj.
Ali, podržavam njegov istup protiv mene i time protiv sviju koji o gej pitanjima misle slično meni – a to su, kaže ovaj moj kritičar, “left-lib” moralisti. Podržavam jer svako ovakvo kurblanje može potaknuti raspravu o izuzetno važnom pitanju osobnih sloboda u ovoj zajednici i sloboda pojedinih društvenih grupa, u kojima, via facti, nismo jaki. Pa da pretresemo onda tko stoji gdje i s kakvim argumentima.
Ako me išta pogodilo, to je jedna stvar
Zahtila, dakle, za razliku od mene, tvrdi da Milanović ne samo da nije pogriješio nego da je povukao upravo izvrstan i društveno prosvjetiteljski potez kad je o Habijanovoj seksualnoj “orijentaciji” obavijestio kompletnu Hrvatsku i šire, ako je još gdje koga za to briga. Smatra da je predsjednik, “nonšalantno” objavljujući “istinu”, udario na tabu i na hipokriziju. Jer “ionako svi znaju” da je ministar gej iako on sam to nikad nije rekao.
A “ormar”, kaže Zahtila, “nije izbor” jer nikome ne treba život u strahu od “nasilja, ucjene i razotkrivanja”. Znači, s takvim stvarima treba van jer se tako osnažuju pripadnici LGBTQ zajednice. To je ukratko. Prema tome, svatko onaj tko tu poziva na krajnju suzdržanost je hetero-licemjer, tradicionalistički primitivac i floskulaš koji se zapravo zalaže za društveni status quo kontra homoseksualnosti skrivajući svoju pravu agendu apsolutizacijom “prava na privatnost”.
Zahtila još kaže da sam napisala za njega sporni i odbojni tekst na Plenkovićev mig, signal, telefonski poziv iz Vlade ili tako nešto. Ako me išta u njegovom odgovoru pogodilo, to je ovo posljednje. Jer od mlađeg intelektualca i kulturnog radnika, koji i sam objavljuje članke u medijima, čovjek ne bi očekivao da misli kako novinari kalupe tekstove na nečiji politički ili ideološki mig. Jer moglo bi, recimo, biti moguće da ljudi pišu ono što sami misle, što je moj slučaj, premda Zahtila ne vjeruje.
Intenzitet prolivene srdžbe
Druge Zahtiline teze nisu me iznenadile sadržajem, možda samo intenzitetom prolivene srdžbe. Jer, tko poznaje njegov rad unutar LGBTQ pokreta, a nešto i ja pratim jer je problem važan, taj zna da je Zahtila pripadnik one radikalne gej struje koja smatra da su se – u korist zajedničke stvari – svi odrasli homoseksualci dužni beskompromisno javno legitimirati o tom aspektu svog identiteta i da s tim ne smije biti ama nikakvih pogađanja.
U tom smislu, on poziva i Habijana da se oglasi umjesto da ovako šuti kao zaliven dok se o njemu na sve strane govori, puštajući Plenkovića da ga brani kao kakvog “jadnika koji se nije u stanju zauzeti sam za sebe”. Pa mu kaže: “Dragi Damire, prekini ovo medijsko mrcvarenje. Ti si odrastao muškarac. Nemoj se skrivati iza Plenkovića. I nemoj dopustiti da te zajebavaju pseudointelektualne tetke koje se prave da su iznad tebe dok potajno drkaju na tvoje instagram fotke. To su bezobrazne kuje koje treba ušutkati. Začepi im usta, daddy. Budi muško i reci: jesam, peder sam.”
Kako ne bismo skrenuli s važne teme na Zahtilin nezreli nagon da vrijeđa neistomišljenike, očito mene jer nikoga drugoga ne spominje u ženskom rodu, zažmirit ću na ovo o “presudointelektualnim tetkama” i “kujama” koje sigurno potajno “drkaju” na Habijanove fotke. Samo ću reći uredništvu Novosti da su možda mogli zamoliti autora da se u tom pasažu izrazi malko obazrivije.
Pravednički mač
A u discipliniranom povratku na meritum, prihvatit ću odmah i bez ikakve zadrške da se ja vjerojatno – iako bih to željela – ne mogu do kraja uživjeti u sve oblike diskriminacije koju ovdje moraju trpjeti gej ljudi, naprosto jer nisam gej, tako sam ispala; neki ispadnu gej, neki hetero. Moja su znanja o njihovim problemima, prema tome, krnja i nedostatna jer nisu osobno proživljena. To ih čini znanjima nižeg reda.
Ipak, ne bih rekla da Zahtila s tim svojim gardom nadmoćne hrabrosti i autoritarnog nametanja ispravnog ponašanja svima od svoga “roda” ima aklamacijsku podršku i među LGBTQ populacijom. Njegova doktrina “ajde, izlazi, odrasti, ne budi šupak, poštuj sam sebe” svakako je legitimna, ali legitimna je za njega koji je njezin gorljivi sljedbenik. Za druge možda nije, sigurno nije, i ti utoliko imaju pravo odlučiti kako odlučuju a da im pritom nad glavom ne visi Zahtila sa svojim pravedničkim mačem.
U slobodnom društvu bilo bi nešto sasvim normalno i svakodnevno da ljudi mogu svuda otvoreno reći da su gej. Ali kod nas te šire normalnosti nema. Da je ima, ne bi bilo posla za Zahtilu u obrani gej prava, svi bismo živjeli u slozi, ljubavi i poštovanju, svi i svakakvi. Ovako, nažalost, iz mnogih rupa vire vragovi.
Neki se srame, neki se boje
Čitala sam u The Guardianu sukus više validnih istraživanja u kojima se pokazuje da je oko 10 posto populacije gej, ali kod nas se na prste mogu nabrojiti javno poznate osobe koje se tako javno i identificiraju. A očito da ih ima i u Saboru, i u Vladi, kroz koje je u ovih 30 godina prošlo 1700 političara, i u sudstvu, i u industriji zabave, i svuda. Da bi se shvatilo zašto je to tako nije potrebna velika pamet, ni Zahtilina, ni moja.
Neki se srame iako to nije razlog za sram, no taj im je sram nametnut i ne mogu ga se osloboditi. Neki se boje da neće dobiti posao ili da će ostati bez njega iako ne bi smjeli. Neki ne žele da im sazna majka, iako bi sve majke morale biti podrška svojoj djeci. Neki imaju razne egzistencijalne i druge razloge. Neki kalkuliraju jer su u “krivoj” stranci, ali kalkuliranje nije zabranjeno. Neki žive u Mrduši Donjoj, a to je sasvim nešto drugo nego kad živiš u Zagrebu, a pogotovo u New Yorku ili u Oslu.
Neki se baš principijelno ne žele predstavljati kao gej jer imaju i sto drugih identiteta, kao što je ispravno primijetio Milanović u svom neispravnom i nasilničkom prodoru u Habijanovu privatnost. Nitko nema pravo tjerati pripadnike LGBTQ grupe da se “izjasne”, a pogotovo činiti to umjesto njih, ma koliko Zahtila smatrao da je šutnja štetna i da “ormar nije rješenje”.
Pravo na slobodu govora i pravo na privatnost
I ne, pravo na slobodu govora nipošto nije jače od zaštite prava na privatnost, Zahtila bi se morao malo bolje informirati o stvarima koje iznosi kao apsolutni znalac i arbitar. Jer da jest, svatko bi po medijima mogao raznositi informaciju da sam ja tada i tada bila na abortusu (jesam), da me tuče muž (ne tuče), da bolujem od spolne bolesti (ne bolujem), da imam ljubavnika (nemam), pa bi se, s obzirom na to je li nešto od toga istina, postavljali i sudovi ako bih nekoga zbog nečega od toga tužila.
Ali nema uopće veze je li neka privatna informacija istinita ili nije, one su zaštićene ovako ili onako ako nisu neodvojivi dio nekog kažnjivog djela ili ako se preko njih ne želi dokazivati hipokrizija određene političke agende. A povrh svega, teško je uopće ljudski shvatiti motiv i nagon da se bilo čije privatne stvari razvaljuju na javna zvona ako ta osoba to sama ne čini. Ima u dobroj mjeri pravo Zahtila kad kaže da je HDZ homofobna stranka, ali to ne opravdava Milanovićevo “razotkrivanje” Habijana niti Zahtilino “reci jesam, peder sam”.
O svemu tome treba razgovarati da bi se društvena klima mijenjala na bolje, samo je šteta što Zahtili nije do debate nego do uspostavljanja totalne vlasti nad temom. A tako to ne ide. Zato i želim ovo objaviti, a ne da bismo se preganjali. Samo da prvo vidim hoće li Plenković reći: puštaj.