Osim toga, dr. Franjo Tuđman u poratnim je godinama ne tako rijetko ponavljao da u Hrvatskoj živi dvadesetak posto uvjerenih Jugoslavena, koji nikad neće prihvatiti Republiku Hrvatsku kao svoju državu. Tuđmanovu retoriku o dvije Hrvatske, uoči povijesnih izbora održanih 3. siječnja 2000.godine , na kojima je HDZ teško poražen, bila je prihvatila i ondašnja udružena opozicija, predvođena Ivicom Račanom i Draženom Budišom.
Potpuno besmislena teza
Opozicija je također tvrdila da postoje dvije Hrvatske, ona nasilna, antidemokratska i duboko korumpirana, HDZ-ova, i ona slobodna, demokratska i poštena, koja se ujedinila protiv HDZ-a.
Andrej Plenković zadnjih je mjeseci obnovio ovu retoriku iz borbenih i prevratničkih devedesetih godina.
Prema Plenkoviću, sad ponovo postoje dvije Hrvatske, ona Vladina ili provladina, koja radi i postiže rezultate, i ona oporbena, koja ništa ne radi, i koja zapravo šteti nacionalnim interesima. Retorika o dvije Hrvatske potpuno je besmislena. Samo u HDZ-u u ovom trenutku postoje barem četiri Hrvatske, a možda i njih šest ili sedam i više. Evo pregleda četiri Hrvatske u HDZ-u.
Barem četiri Hrvatske u HDZ-u
Prva je ona korumpirano interesna, koja koristi Vladu i stranku za realizaciju svojih većih financijskih ciljeva. Andrej Plenković, primjerice, ne može donijeti nikakvu odluku o aferi smiješno jeftinog plina, zato što ne može postići suglasnost između različitih HDZ-ovih lobija vezanih uz tu interesnu, zapravo najdublje korumpiranu Hrvatsku.
Druga je ona oportunistička, koja je uz vlast, naprosto zato što je lakše biti uz vlast. Ovdje se ne radi o velikoj, industrijsko financijskoj korupciji kao u prvom slučaju, nego o sitnoj korupciji, ili, naprosto, o inherentnoj korupciji, koja je tipična i za neke sindikalne lidere i njihov dugogodišnji ljubavni odnos s bilo kojim vodstvom HDZ-a.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Treća je domobranska Hrvatska. Radi se o iskrenim, konzervativnim patriotima, koji podržavaju najjaču stranku s pridjevom hrvatski u imenu, kako god da se ona ponaša.
Četvrta je proustaška Hrvatska, koja ne podnosi Andreja Plenkovića, ali će se uvijek opredijeliti za Hrvatsku demokratsku zajednicu zbog njene simbolike, zbog tradicije Gojka Šuška i sličnih političara i nade da će se HDZ vratiti onoj pogubnoj, drastično nacionalističkoj politici koju je vodio od 1996. do 1999. godini kao i u kratkom razdoblju kad je HDZ-om predsjedao Tomislav Karamarko.
Ima tu još poneka Hrvatska
Izvan ove četiri glavne Hrvatske vezane uz HDZ, moramo uočiti i manjinsku Hrvatsku, koja koalira s HDZ-om, jer to jamči mir i stanoviti novac najvažnijoj i drugim manjinama, pa regionalnu Hrvatsku, koja koalira s HDZ-om kako bi dobila što više novca za lokalne projekte. IDS je tipičan primjer regionalne Hrvatske vezane uz HDZ-ov sustav vladanja. Naposljetku, tu je i crkvena, ne samo katolička Hrvatska, koja u HDZ-u vidi stalni izvor relativno korektnih prihoda.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U Tuđmanovo su vrijeme emigrantska i herceg-bosanska Hrvatska bile značajni elementi svih verzija Hrvatske iz HDZ-ova političkog portfolija. Razvidno je, dakle da ne postoje samo dvije Hrvatske, nego ih je u Plenkovićevoj stranci vrlo mnogo. A izvan nje još i više, uključujući, nažalost, i radikalno ustašku Hrvatsku, kao i projugoslavensku Hrvatsku, koja, srećom, ne okuplja više od jedan ili dva posto biračkog tijela.
Plenković poput diktatora
Andrej Plenković nije posve politički nepismen i sasvim sigurno nije neinteligentan. Zašto je onda, pobogu, počeo ponavljati mantru o dvije Hrvatske, u koju, prilično smo sigurni, on osobno ne vjeruje ni riječ?
Zato što ideologem o dvije nacije unutar jedne nacije ima dvije potencijalno snažne posljedice. Prvo, radi se o mobilizacijskoj paroli koja kaže: mi smo oni dobri u našoj zemlji, i zato svi trebate glasati za nas.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Drugo, radi se o stvaranju unutarnjih neprijatelja, što je tipično za sve suvremene diktature i populističke režime: od Lenjina i Staljina, preko Hitlera i Mussolinija, Tita i Ceausescua, do Putina i Orbana.
Strahovito opasna retorika
Teza o dvije nacije u jednoj naciji implicira da je ona druga Hrvatska loša i zla, i da je zapravo neprijatelj ovoj prvoj, pravoj, dobroj, u Plenkovićevom slučaju HDZ-ovoj Hrvatskoj. Nema ništa gore nego kad se državna politika pretvori u proizvodnju unutarnjih neprijatelja.
A to je ono što u zadnje vrijeme, u očiglednoj panici od izbornog poraza, čini Andrej Plenković: premijer iz dana u dan, implicitno ili eksplicitno, traži i proglašava unutarnje neprijatelje. Utoliko je Plenkovićeva retorika o dvije Hrvatske strahovito opasna za ovo društvo. Moderne su nacije zajednice različitih vrijednosti i interesa, sa sličnim, povezujućim povijesno-identitetsko-zemljopisno kulturnim elementima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Golemi povijesni grijeh
Posao je modernih političkih stranaka da usklađuju sve te vrijednosti i interese, te da kontroliraju i sprječavaju one radikalne opcije, koje mogu ugroziti cijelo društvo i državu. Andrej Plenković odlučio se, umjesto usklađivanja, ili inkluzivnosti, kako je govorio prije nekoliko godina, na retoriku isključivosti, podjela i proizvodnje unutarnjih neprijatelja.
Bez obzira na rezultate parlamentarnih izbora, riječ je o golemom Plenkovićevom povijesnom grijehu, koji gura Hrvatsku prema populističkim, protudemokratskim državama poput Srbije i Mađarske.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Premijer u sve očitijoj panici od izbornog poraza poseže za strahovito opasnom retorikom tipičnom za diktatore
Premijer se, spominjući tezu o dvije Hrvatske, odlučio na retoriku isključivosti, podjela i proizvodnje unutarnjih neprijatelja
Andrej Plenković nije posve politički nepismen i sasvim sigurno nije neinteligentan. Zašto je onda, pobogu, počeo ponavljati mantru o dvije Hrvatske, u koju, prilično smo sigurni, on osobno ne vjeruje ni riječ?
O dvije Hrvatske prvi je progovorio Franjo Tuđman, u svojoj bolesničkoj fazi, iza 1995. godine. Predsjednik Tuđman drugu je Hrvatsku nazvao jalnušima, lovcima na judine škude i stokom sitnog zuba. Mlađe čitatelje treba podsjetiti da su ovo doslovne Tuđmanove kvalifikacije o oporbenim političarima onog doba.
Osim toga, dr. Franjo Tuđman u poratnim je godinama ne tako rijetko ponavljao da u Hrvatskoj živi dvadesetak posto uvjerenih Jugoslavena, koji nikad neće prihvatiti Republiku Hrvatsku kao svoju državu. Tuđmanovu retoriku o dvije Hrvatske, uoči povijesnih izbora održanih 3. siječnja 2000.godine , na kojima je HDZ teško poražen, bila je prihvatila i ondašnja udružena opozicija, predvođena Ivicom Račanom i Draženom Budišom.
Potpuno besmislena teza
Opozicija je također tvrdila da postoje dvije Hrvatske, ona nasilna, antidemokratska i duboko korumpirana, HDZ-ova, i ona slobodna, demokratska i poštena, koja se ujedinila protiv HDZ-a.
Andrej Plenković zadnjih je mjeseci obnovio ovu retoriku iz borbenih i prevratničkih devedesetih godina.
Prema Plenkoviću, sad ponovo postoje dvije Hrvatske, ona Vladina ili provladina, koja radi i postiže rezultate, i ona oporbena, koja ništa ne radi, i koja zapravo šteti nacionalnim interesima. Retorika o dvije Hrvatske potpuno je besmislena. Samo u HDZ-u u ovom trenutku postoje barem četiri Hrvatske, a možda i njih šest ili sedam i više. Evo pregleda četiri Hrvatske u HDZ-u.
Barem četiri Hrvatske u HDZ-u
Prva je ona korumpirano interesna, koja koristi Vladu i stranku za realizaciju svojih većih financijskih ciljeva. Andrej Plenković, primjerice, ne može donijeti nikakvu odluku o aferi smiješno jeftinog plina, zato što ne može postići suglasnost između različitih HDZ-ovih lobija vezanih uz tu interesnu, zapravo najdublje korumpiranu Hrvatsku.
Druga je ona oportunistička, koja je uz vlast, naprosto zato što je lakše biti uz vlast. Ovdje se ne radi o velikoj, industrijsko financijskoj korupciji kao u prvom slučaju, nego o sitnoj korupciji, ili, naprosto, o inherentnoj korupciji, koja je tipična i za neke sindikalne lidere i njihov dugogodišnji ljubavni odnos s bilo kojim vodstvom HDZ-a.
Treća je domobranska Hrvatska. Radi se o iskrenim, konzervativnim patriotima, koji podržavaju najjaču stranku s pridjevom hrvatski u imenu, kako god da se ona ponaša.
Četvrta je proustaška Hrvatska, koja ne podnosi Andreja Plenkovića, ali će se uvijek opredijeliti za Hrvatsku demokratsku zajednicu zbog njene simbolike, zbog tradicije Gojka Šuška i sličnih političara i nade da će se HDZ vratiti onoj pogubnoj, drastično nacionalističkoj politici koju je vodio od 1996. do 1999. godini kao i u kratkom razdoblju kad je HDZ-om predsjedao Tomislav Karamarko.
Ima tu još poneka Hrvatska
Izvan ove četiri glavne Hrvatske vezane uz HDZ, moramo uočiti i manjinsku Hrvatsku, koja koalira s HDZ-om, jer to jamči mir i stanoviti novac najvažnijoj i drugim manjinama, pa regionalnu Hrvatsku, koja koalira s HDZ-om kako bi dobila što više novca za lokalne projekte. IDS je tipičan primjer regionalne Hrvatske vezane uz HDZ-ov sustav vladanja. Naposljetku, tu je i crkvena, ne samo katolička Hrvatska, koja u HDZ-u vidi stalni izvor relativno korektnih prihoda.
U Tuđmanovo su vrijeme emigrantska i herceg-bosanska Hrvatska bile značajni elementi svih verzija Hrvatske iz HDZ-ova političkog portfolija. Razvidno je, dakle da ne postoje samo dvije Hrvatske, nego ih je u Plenkovićevoj stranci vrlo mnogo. A izvan nje još i više, uključujući, nažalost, i radikalno ustašku Hrvatsku, kao i projugoslavensku Hrvatsku, koja, srećom, ne okuplja više od jedan ili dva posto biračkog tijela.
Plenković poput diktatora
Andrej Plenković nije posve politički nepismen i sasvim sigurno nije neinteligentan. Zašto je onda, pobogu, počeo ponavljati mantru o dvije Hrvatske, u koju, prilično smo sigurni, on osobno ne vjeruje ni riječ?
Zato što ideologem o dvije nacije unutar jedne nacije ima dvije potencijalno snažne posljedice. Prvo, radi se o mobilizacijskoj paroli koja kaže: mi smo oni dobri u našoj zemlji, i zato svi trebate glasati za nas.
Drugo, radi se o stvaranju unutarnjih neprijatelja, što je tipično za sve suvremene diktature i populističke režime: od Lenjina i Staljina, preko Hitlera i Mussolinija, Tita i Ceausescua, do Putina i Orbana.
Strahovito opasna retorika
Teza o dvije nacije u jednoj naciji implicira da je ona druga Hrvatska loša i zla, i da je zapravo neprijatelj ovoj prvoj, pravoj, dobroj, u Plenkovićevom slučaju HDZ-ovoj Hrvatskoj. Nema ništa gore nego kad se državna politika pretvori u proizvodnju unutarnjih neprijatelja.
A to je ono što u zadnje vrijeme, u očiglednoj panici od izbornog poraza, čini Andrej Plenković: premijer iz dana u dan, implicitno ili eksplicitno, traži i proglašava unutarnje neprijatelje. Utoliko je Plenkovićeva retorika o dvije Hrvatske strahovito opasna za ovo društvo. Moderne su nacije zajednice različitih vrijednosti i interesa, sa sličnim, povezujućim povijesno-identitetsko-zemljopisno kulturnim elementima.
Golemi povijesni grijeh
Posao je modernih političkih stranaka da usklađuju sve te vrijednosti i interese, te da kontroliraju i sprječavaju one radikalne opcije, koje mogu ugroziti cijelo društvo i državu. Andrej Plenković odlučio se, umjesto usklađivanja, ili inkluzivnosti, kako je govorio prije nekoliko godina, na retoriku isključivosti, podjela i proizvodnje unutarnjih neprijatelja.
Bez obzira na rezultate parlamentarnih izbora, riječ je o golemom Plenkovićevom povijesnom grijehu, koji gura Hrvatsku prema populističkim, protudemokratskim državama poput Srbije i Mađarske.