Doktori se masovno rugaju s Googleom i s pacijentima koji tamo traže objašnjenja za svoje probleme otkad je sirotog Googlea. Sada se na to dvojstvo na malo finiji način obrecnula šefica Hrvatskog liječničkog sindikata dr. Renata Čulinović Čaić, inače specijalistica opće kirurgije i hitne medicine, subspecijalistica abdominalne kirurgije i pročelnica Kirurgije u bolnici Čakovec.
”Medicinska edukacija nije nešto što se može pročitati na Googleu, a nažalost imamo jako puno Google doktora”, posprdno je na televiziji izjavila ta liječnica. To nije fer. Uopće nije. Nije nimalo. To popovanje svisoka. Jer pacijenti ne bi noću kopali po internetu tražeći odgovore na nepoznanice i dileme da ih dobiju od liječnika koji se njima bave.
A u Hrvatskoj toga nema skoro nikad iako bi moralo biti. Jasno, naši će medicinari na ovo reći da ih je malo, da nemaju kad, da moraju ispuniti norme i da kamo bi se kvragu stiglo kad bi oni tratili svoje dragocjeno vrijeme na tumačenja dijagnoza i postupaka kad su čekaonice pune. Ali njihova organizacija i njihovi problemi nipošto nisu naš problem i to bi jednom morali shvatiti i oni, i njihovi ravnatelji, i Ministarstvo zdravstva Vilija Beroša koje vodi taj raštimani orkestar.
Imamo pravo na poštivanje prava
Jer nijedna struka ne prevaljuje svoje hendikepe, defekte i teškoće na svoje korisnike i klijente kao što to neprestance čini hrvatsko javno zdravstvo. Kad naručujete kavu, konobar vam ne govori da ima plaću 650 eura za cijeli dan stajanja. Mesar vam se neće žaliti da nema gdje nabaviti govedinu i da je užasno poskupjela stočna hrana. A od učitelja svoga djeteta nećete čuti da je ravnateljstvo loše napravilo satnicu ili da nema para za WC papir. Ali zato nas liječnici vječito opterećuju sa svojim problemima pa bismo onda valjda morali pristajati na bilo kakvu uslugu sretni što smo išta dobili.
Od nas, zdravstvenih osiguranika, traži se da damo svoj novac da bi zdravstvo radilo kako treba i mi to bespogovorno činimo. To je dio pogodbe za koji smo odgovorni mi, građani. I onda imamo pravo od tog sustava tražiti da poštuje naša prava čija je bitna sastavnica da nam se na razumljiv način objasni što nam je, zašto nam je, kako će nas se liječiti, zašto baš tako i što poslije.
Iz vlastitog iskustva sa zahvatima koje sam prošla – a koje iskustvo, dakako, nije reprezentativno, ali neka slika jest – mogu reći da sam u javnom zdravstvu samo jedanput od kirurga koji će me operirati dobila iscrpnu informaciju o svemu što me je moglo zanimati. Taj liječnik tako očito radi sa svima jer je mala edukacija uslijedila prije nego što sam sama išta pitala. Ali takvi su totalna rijetkost.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pacijent se osjeća kao neživi objekt
I najteži pacijenti žale se da ih se torpedira na razne postupke i zahvate bez barem šest elementarnih rečenica o njihovom stanju i o teškom tretmanu koji ih čeka, a psihološka pomoći tek je totalna nepoznanica. Oni kojima je dijagnosticiran karcinom uglavnom moraju čitati o svojoj bolesti na Googleu jer o njoj ne znaju ništa – budući da su kustosi, automehaničari i slikari, a ne liječnici – a sada žele i imaju pravo znati.
U ovom zdravstvu pacijent se najčešće osjeća kao neživi objekt koji u ordinaciju dolazi na pokretnoj traci i koga se šalje dalje bez riječi kao da je slabouman i što je prije moguće. Pa kakva je to onda neukusna i uvredljiva cehovska zafrkancija o Google ”liječnicima”? Dok je pristup pacijentu ovakav, što drugo ljudima ostaje?
Posve drugačiji tretman dobijete, naravno, kad idete privatno i iz džepa istresete ono što cijeli život plaćate, ali do toga ne možete doći jer ”nema ginekologa”, ”nema pedijatara”, ”nema anesteziologa” i pitaj boga kojih sve ne. A radi se o istim doktorima jer isti rade i tamo i ovamo. U privatnim klinikama vas ti isti uzimaju za ozbiljno, fini su, ne pokazuju nervozu, imaju vremena i čak vas potiču da im kažete što biste još htjeli znati. Para, kaže se u narodu, vrti tamo gdje burgija neće.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nered u zdravstvu osjećamo na koži
Nekidan je objavljen nalaz Državne revizije o kontroli u Ministarstvu zdravstva. Porazan je. U tom resoru ne postoje analize, nema planiranja, predviđanja, praktički nema zdravstvene politike. Ali to smo znali i prije Revizije jer tu dezorganizaciju i nered osjećamo na koži svojoj i svojih bližnjih. Nedavno su izašle priče o bolničkim liječnicima, i to poimence, koje je zdravstvena inspekcija uhvatila da u radnom vremenu nisu u bolnici nego na gažama kod privatnika. I? Što se dogodilo s tim doktorima koji su angažirani u fušu i njihovim ravnateljima koji o tome navodno nemaju pojma? Ništa.
A da se ne govori o upravo suludom podatku da pogon hrvatskog javnog zdravstva koristi 200.000 više ljudi nego što imamo stanovnika. Takvog nemara, možemo biti sigurni, nema nigdje. Ono što se potroši za te prekobrojne, za koje se čak ne može ni ustanoviti tko su, fali svima ostalima.
Liječnici se bore za veće plaće, i to je legitimno, ali voljeli bismo vidjeti da se s jednakom ravnošću bore za red u svojoj industriji i za osnovna prava svojih korisnika. Tako da te ova sirova i cinična dosjetka o glupim pacijentima koji se igraju Google ”doktora” još više dira u živac. Kad ne znaš, guglaš. A kad moraš guglati o definicijama i perspektivama svoje bolesti, onda se zna tko je zakazao i prema kome treba biti uperen prst.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Šefica liječničkog sindikata ruga se ljudima jer guglaju o bolesti. Gospođo, ne bi kopali po internetu kad bi im odgovore dali doktori
Kad ne znaš, guglaš. A kad moraš guglati o definicijama i perspektivama svoje bolesti, onda se zna tko je zakazao
U ovom zdravstvu pacijent se najčešće osjeća kao neživi objekt koji u ordinaciju dolazi na pokretnoj traci i koga se šalje dalje bez riječi kao da je slabouman i što je prije moguće. Pa kakva je to onda neukusna i uvredljiva cehovska zafrkancija o Google ''liječnicima''? Dok je pristup pacijentu ovakav, što drugo ljudima ostaje?
Doktori se masovno rugaju s Googleom i s pacijentima koji tamo traže objašnjenja za svoje probleme otkad je sirotog Googlea. Sada se na to dvojstvo na malo finiji način obrecnula šefica Hrvatskog liječničkog sindikata dr. Renata Čulinović Čaić, inače specijalistica opće kirurgije i hitne medicine, subspecijalistica abdominalne kirurgije i pročelnica Kirurgije u bolnici Čakovec.
”Medicinska edukacija nije nešto što se može pročitati na Googleu, a nažalost imamo jako puno Google doktora”, posprdno je na televiziji izjavila ta liječnica. To nije fer. Uopće nije. Nije nimalo. To popovanje svisoka. Jer pacijenti ne bi noću kopali po internetu tražeći odgovore na nepoznanice i dileme da ih dobiju od liječnika koji se njima bave.
A u Hrvatskoj toga nema skoro nikad iako bi moralo biti. Jasno, naši će medicinari na ovo reći da ih je malo, da nemaju kad, da moraju ispuniti norme i da kamo bi se kvragu stiglo kad bi oni tratili svoje dragocjeno vrijeme na tumačenja dijagnoza i postupaka kad su čekaonice pune. Ali njihova organizacija i njihovi problemi nipošto nisu naš problem i to bi jednom morali shvatiti i oni, i njihovi ravnatelji, i Ministarstvo zdravstva Vilija Beroša koje vodi taj raštimani orkestar.
Imamo pravo na poštivanje prava
Jer nijedna struka ne prevaljuje svoje hendikepe, defekte i teškoće na svoje korisnike i klijente kao što to neprestance čini hrvatsko javno zdravstvo. Kad naručujete kavu, konobar vam ne govori da ima plaću 650 eura za cijeli dan stajanja. Mesar vam se neće žaliti da nema gdje nabaviti govedinu i da je užasno poskupjela stočna hrana. A od učitelja svoga djeteta nećete čuti da je ravnateljstvo loše napravilo satnicu ili da nema para za WC papir. Ali zato nas liječnici vječito opterećuju sa svojim problemima pa bismo onda valjda morali pristajati na bilo kakvu uslugu sretni što smo išta dobili.
Od nas, zdravstvenih osiguranika, traži se da damo svoj novac da bi zdravstvo radilo kako treba i mi to bespogovorno činimo. To je dio pogodbe za koji smo odgovorni mi, građani. I onda imamo pravo od tog sustava tražiti da poštuje naša prava čija je bitna sastavnica da nam se na razumljiv način objasni što nam je, zašto nam je, kako će nas se liječiti, zašto baš tako i što poslije.
Iz vlastitog iskustva sa zahvatima koje sam prošla – a koje iskustvo, dakako, nije reprezentativno, ali neka slika jest – mogu reći da sam u javnom zdravstvu samo jedanput od kirurga koji će me operirati dobila iscrpnu informaciju o svemu što me je moglo zanimati. Taj liječnik tako očito radi sa svima jer je mala edukacija uslijedila prije nego što sam sama išta pitala. Ali takvi su totalna rijetkost.
Pacijent se osjeća kao neživi objekt
I najteži pacijenti žale se da ih se torpedira na razne postupke i zahvate bez barem šest elementarnih rečenica o njihovom stanju i o teškom tretmanu koji ih čeka, a psihološka pomoći tek je totalna nepoznanica. Oni kojima je dijagnosticiran karcinom uglavnom moraju čitati o svojoj bolesti na Googleu jer o njoj ne znaju ništa – budući da su kustosi, automehaničari i slikari, a ne liječnici – a sada žele i imaju pravo znati.
U ovom zdravstvu pacijent se najčešće osjeća kao neživi objekt koji u ordinaciju dolazi na pokretnoj traci i koga se šalje dalje bez riječi kao da je slabouman i što je prije moguće. Pa kakva je to onda neukusna i uvredljiva cehovska zafrkancija o Google ”liječnicima”? Dok je pristup pacijentu ovakav, što drugo ljudima ostaje?
Posve drugačiji tretman dobijete, naravno, kad idete privatno i iz džepa istresete ono što cijeli život plaćate, ali do toga ne možete doći jer ”nema ginekologa”, ”nema pedijatara”, ”nema anesteziologa” i pitaj boga kojih sve ne. A radi se o istim doktorima jer isti rade i tamo i ovamo. U privatnim klinikama vas ti isti uzimaju za ozbiljno, fini su, ne pokazuju nervozu, imaju vremena i čak vas potiču da im kažete što biste još htjeli znati. Para, kaže se u narodu, vrti tamo gdje burgija neće.
Nered u zdravstvu osjećamo na koži
Nekidan je objavljen nalaz Državne revizije o kontroli u Ministarstvu zdravstva. Porazan je. U tom resoru ne postoje analize, nema planiranja, predviđanja, praktički nema zdravstvene politike. Ali to smo znali i prije Revizije jer tu dezorganizaciju i nered osjećamo na koži svojoj i svojih bližnjih. Nedavno su izašle priče o bolničkim liječnicima, i to poimence, koje je zdravstvena inspekcija uhvatila da u radnom vremenu nisu u bolnici nego na gažama kod privatnika. I? Što se dogodilo s tim doktorima koji su angažirani u fušu i njihovim ravnateljima koji o tome navodno nemaju pojma? Ništa.
A da se ne govori o upravo suludom podatku da pogon hrvatskog javnog zdravstva koristi 200.000 više ljudi nego što imamo stanovnika. Takvog nemara, možemo biti sigurni, nema nigdje. Ono što se potroši za te prekobrojne, za koje se čak ne može ni ustanoviti tko su, fali svima ostalima.
Liječnici se bore za veće plaće, i to je legitimno, ali voljeli bismo vidjeti da se s jednakom ravnošću bore za red u svojoj industriji i za osnovna prava svojih korisnika. Tako da te ova sirova i cinična dosjetka o glupim pacijentima koji se igraju Google ”doktora” još više dira u živac. Kad ne znaš, guglaš. A kad moraš guglati o definicijama i perspektivama svoje bolesti, onda se zna tko je zakazao i prema kome treba biti uperen prst.