Za neke od njih znamo samo zato što su ti ljudi u prošlosti igrali neke uloge u političkom i javnom životu, ali iza njih sada nema nikakve strukture, a ni članstva. Neki su puno izlazili za govornicu i tako su svojoj osobi osigurali vidljivost, ali njihove stranke su faktično prazne ljuske, imaju samo ime i žig.
Od čak 24 stranke iz ovog saborskog mandata, čak 12 je imalo samo po jednog zastupnika ili zastupnicu. I tih 12 ponovno se sprema na izbore, a kako su njihovi usamljeni vođe i sami svjesni da je izborni prag od pet posto za njih nepremostiv, jedini izlaz im je da uđu u predizborne koalicije. Teško je dokučiti kakvog sve to skupa ima smisla.
Četiri godine bez riječi
Politička stranka koja iza sebe nema ni članstvo, ni birače, nema nikakvog razloga postojati. Tih par ljudi koji se tamo okupljaju bolje bi učinili da se priključe nekoj ideološki sličnoj grupaciji. Ali političari koji se kite imenima praktički nepostojećih stranaka ne prihvaćaju tu smislenu logiku čak ni onda kad, poput Zlatka Hasanbegovića, jedva da su kojiput u četiri godine mandata osjetili poriv da izađu za govornicu i nešto o nečemu kažu.
Uzmimo za primjer i vrlo aktivnu zastupnicu Karolinu Vidović Krišto, koja je ušla u Sabor s liste Škorinog Domovinskog pokreta, da bi kasnije, tko zna s kime, registrirala stranku pod imenom Odlučnost i pravednost. Kao predsjednica te stranke – iz koje se nitko ne može sjetiti nijednog drugog imena – sigurno na izbore ne može izaći sama. Ali stranke se ne ostavlja iako bi sa svojim stavovima pristajala Mostu, Hrvatskim suverenistima ili Penavi od koga je i otišla.
Ime i prezime nije dovoljno
Slično je i s Dalijom Orešković, osnivačicom i predsjednicom Stranke s imenom i prezimenom. Bez obzira na njen strastveni angažman kroz saborske rasprave i prijedloge, teško je vjerovati da je njeno ”ime i prezime” dovoljan zalog za prelazak izbornog praga. Zato će na izbore izaći u koaliciji koju je okupio SDP i bit će na nekoj od njihovih lista. Ali čemu onda stranka? Ako se već raskinula njena suradnja s Centrom splitskog gradonačelnika Ivice Puljka, zar ne postoji neka druga stranka kroz koju bi mogla djelovati u skladu sa svojim uvjerenjima?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Isto pitanje postavlja se i za Hrvatsku narodnu stranku koju je sada u Saboru zastupao njen predsjednik Predrag Štromar. Jer nekad snažni HNS zapravo više ne postoji osim na papiru. Streloviti pad uslijedio je nakon što se dio te stranke priključio Plenkovićevoj koaliciji. Bezbojni Štromar možda s nekim održava neke sastanke da bi fingirao stranački rad, ali nijedan njihov prijedlog ili inicijativa nisu se probili na javnu scenu. Pa zar onda ne bi bilo praktičnije da on i tih nekoliko ljudi naprosto uđu u HDZ?
Bolje bi prošli s drugima
Stranka Centar također je imala jednu zastupnicu u Saboru, Marijanu Puljak, ali ta stranka očito ima smisla jer je uspjela premoćno pobijediti na lokalnim izborima u Splitu. To se ne može reći za stranku Glas, drugu frakciju nekadašnjeg HNS-a, koju je u Saboru predstavljala samo Anka Mrak Taritaš. Vrijedna gospođa Taritaš i nekoliko njenih stranačkih kolega sasvim bi se lijepo uklopili, recimo, u Možemo, nema rezona natezati u beskraj sa strankom koja se nije uspjela afirmirati i koja sama očigledno nema velike budućnosti.
Ista stvar vrijedi i za Novu ljevicu i njenu zastupnicu Ivanu Kekin koja se ne odvaja od Sandre Benčić i koja, zajedno s njom, cijeli mandat brani identične političke stavove. Pa donekle i za Čačićeve Reformiste, čiju se prisutnost u parlamentarnoj politici ostvarivala preko jedne zastupnice, Natalije Martinčević. Na tržištu liberalnih ideja – bolje bi prolazili spojeni s drugim liberalima i zajedno bi mogli postići nacionalni doseg koga nitko od njih nema. Ali ništa od toga se ne događa. Mi obični ljudi ne razumijemo zbog čega.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Na izbore će sada izaći i nova stranka Damira Vanđelića – Republika – također bez ikakve perspektive za prelazak izbornog praga, a isto tako i bivši SDP-ovci u Socijaldemokratima Davorka Vidovića. Samodopadnost stranačkih lidera bez vojske stvarno je neusporedivo jača sila od svakog smisla za racionalan politički nastup.
Što će Hrvatskoj tolike strančice sa zastupnicima čija imena nitko živ ne bi znao spojiti?
Političari koji se kite imenima praktički nepostojećih stranaka ne prihvaćaju logiku
Politička stranka koja iza sebe nema ni članstvo, ni birače, nema nikakvog razloga postojati. Tih par ljudi koji se tamo okupljaju bolje bi učinili da se priključe nekoj ideološki sličnoj grupaciji
U sazivu Sabora koji je upravo došao svome kraju sjedili su i primali plaću Milan Vrkljan iz stranke Pravedna Hrvatska, Goran Dodig iz Hrvatske demokršćanske stranke, Ante Prkačin iz stranke Hrvatsko bilo, Zlatko Hasanbegović iz Bloka za Hrvatsku, i još niz zastupnika čija imena nitko živ ne bi znao spojiti s imenima stranaka koje predstavljaju.
Za neke od njih znamo samo zato što su ti ljudi u prošlosti igrali neke uloge u političkom i javnom životu, ali iza njih sada nema nikakve strukture, a ni članstva. Neki su puno izlazili za govornicu i tako su svojoj osobi osigurali vidljivost, ali njihove stranke su faktično prazne ljuske, imaju samo ime i žig.
Od čak 24 stranke iz ovog saborskog mandata, čak 12 je imalo samo po jednog zastupnika ili zastupnicu. I tih 12 ponovno se sprema na izbore, a kako su njihovi usamljeni vođe i sami svjesni da je izborni prag od pet posto za njih nepremostiv, jedini izlaz im je da uđu u predizborne koalicije. Teško je dokučiti kakvog sve to skupa ima smisla.
Četiri godine bez riječi
Politička stranka koja iza sebe nema ni članstvo, ni birače, nema nikakvog razloga postojati. Tih par ljudi koji se tamo okupljaju bolje bi učinili da se priključe nekoj ideološki sličnoj grupaciji. Ali političari koji se kite imenima praktički nepostojećih stranaka ne prihvaćaju tu smislenu logiku čak ni onda kad, poput Zlatka Hasanbegovića, jedva da su kojiput u četiri godine mandata osjetili poriv da izađu za govornicu i nešto o nečemu kažu.
Uzmimo za primjer i vrlo aktivnu zastupnicu Karolinu Vidović Krišto, koja je ušla u Sabor s liste Škorinog Domovinskog pokreta, da bi kasnije, tko zna s kime, registrirala stranku pod imenom Odlučnost i pravednost. Kao predsjednica te stranke – iz koje se nitko ne može sjetiti nijednog drugog imena – sigurno na izbore ne može izaći sama. Ali stranke se ne ostavlja iako bi sa svojim stavovima pristajala Mostu, Hrvatskim suverenistima ili Penavi od koga je i otišla.
Ime i prezime nije dovoljno
Slično je i s Dalijom Orešković, osnivačicom i predsjednicom Stranke s imenom i prezimenom. Bez obzira na njen strastveni angažman kroz saborske rasprave i prijedloge, teško je vjerovati da je njeno ”ime i prezime” dovoljan zalog za prelazak izbornog praga. Zato će na izbore izaći u koaliciji koju je okupio SDP i bit će na nekoj od njihovih lista. Ali čemu onda stranka? Ako se već raskinula njena suradnja s Centrom splitskog gradonačelnika Ivice Puljka, zar ne postoji neka druga stranka kroz koju bi mogla djelovati u skladu sa svojim uvjerenjima?
Isto pitanje postavlja se i za Hrvatsku narodnu stranku koju je sada u Saboru zastupao njen predsjednik Predrag Štromar. Jer nekad snažni HNS zapravo više ne postoji osim na papiru. Streloviti pad uslijedio je nakon što se dio te stranke priključio Plenkovićevoj koaliciji. Bezbojni Štromar možda s nekim održava neke sastanke da bi fingirao stranački rad, ali nijedan njihov prijedlog ili inicijativa nisu se probili na javnu scenu. Pa zar onda ne bi bilo praktičnije da on i tih nekoliko ljudi naprosto uđu u HDZ?
Bolje bi prošli s drugima
Stranka Centar također je imala jednu zastupnicu u Saboru, Marijanu Puljak, ali ta stranka očito ima smisla jer je uspjela premoćno pobijediti na lokalnim izborima u Splitu. To se ne može reći za stranku Glas, drugu frakciju nekadašnjeg HNS-a, koju je u Saboru predstavljala samo Anka Mrak Taritaš. Vrijedna gospođa Taritaš i nekoliko njenih stranačkih kolega sasvim bi se lijepo uklopili, recimo, u Možemo, nema rezona natezati u beskraj sa strankom koja se nije uspjela afirmirati i koja sama očigledno nema velike budućnosti.
Ista stvar vrijedi i za Novu ljevicu i njenu zastupnicu Ivanu Kekin koja se ne odvaja od Sandre Benčić i koja, zajedno s njom, cijeli mandat brani identične političke stavove. Pa donekle i za Čačićeve Reformiste, čiju se prisutnost u parlamentarnoj politici ostvarivala preko jedne zastupnice, Natalije Martinčević. Na tržištu liberalnih ideja – bolje bi prolazili spojeni s drugim liberalima i zajedno bi mogli postići nacionalni doseg koga nitko od njih nema. Ali ništa od toga se ne događa. Mi obični ljudi ne razumijemo zbog čega.
Na izbore će sada izaći i nova stranka Damira Vanđelića – Republika – također bez ikakve perspektive za prelazak izbornog praga, a isto tako i bivši SDP-ovci u Socijaldemokratima Davorka Vidovića. Samodopadnost stranačkih lidera bez vojske stvarno je neusporedivo jača sila od svakog smisla za racionalan politički nastup.