To je pitanje vanjskopolitičkog smjera, ali i identiteta Crne Gore, odnosno pojednostavljeno, njene orijentacije prema zapadu i euroatlantskim integracijama ili prema obnavljanju bliskosti s Rusijom i Srbijom. Ova dilema koja je postala uvjerljivo najbitnija politička tema još od prvog Đukanovićevog poraza još uvijek nije formalno razriješena, niti će to biti u skorijem periodu.
Da stvar bude bizarnija, Crna Gora istovremeno ima Vladu, ali i predsjednika Jakova Milatovića, koji je presudno utjecao na ovakav sastav Vlade, koja je nominalno proeuropska i koja se obvezala da neće mijenjati vanjskopolitički smjer zemlje, niti povlačiti priznanje Kosova ili mijenjati odnos prema Rusiji, a koja je većinski sastavljena od stranaka i ljudi koji politički misle sasvim suprotno od ovog opredjeljenja, i to ni ne kriju. Neovisno o tome što su nominalno pristali na ono prvo navedeno.
Što očekivati od prosrpske opcije?
Da stvari pojednostavnimo do kraja. Postojala je mogućnost da se nova Vlada formira uz podršku dijela prosrpskih stranaka, ali onog manje radikalnog dijela, tj. bez Andrije Mandića i njegovog DF-a, uz podršku bošnjačke partije koja je bila partner Đukanovićevom DPS-u ili uz podršku odlazećeg premijera Dritana Abazovića, no to se nije dogodilo. A nije se dogodilo iz razloga što je protiv takve Vlade bio Jakov Milatović, odnosno njegovi ljudi koji su ušli u parlament na listi pokreta Europa sad.
Tako je, unatoč protivljenju SAD-a i zapadnih diplomata, formirana Vlada u koju je DF ušao s odgodom, tj. njihovi su ljudi sada dobili mjesta državnih tajnika, koji bi za godinu dana preuzeli četiri ministarstva i mjesto potpredsjednika Vlade, dok je sam Andrija Mandić postao šef crnogorskog parlamenta.
Očekivati od te političke opcije, posebno u ovako promijenjenim geopolitičkim okolnostima, da pogaze sve principe i ponište razloge svog postojanja te se počnu zalagati za ulazak Europsku uniju i sinkronizaciju vanjske politike s onom zapadnih zemalja je prilično suludo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Društvo doista želi na Zapad
Pri čemu ovakav ishod izbora koji je, jednako kao i u slučajevima prethodnih postđukanovićevskih Vlada Zdravka Krivokapića i Dritana Abazovića, doveo do formiranja većinski antieuropske vlasti, uopće ne predstavlja autentičan iskaz razmišljanja većeg dijela društva u Crnoj Gori. Koje doista želi na Zapad.
Ali je jedan dio birača tog profila jednostavno bio logično zasićen Đukanovićevom vlašću i povjerovao je pričama o reformama i nekim pi-ar potezima, manje Dritana Abazovića svojevremeno, a puno više Jakova Milatovića i Milojka Spajića na posljednjim izborima i glasao je kroz prizmu želje za boljim životom, ne doživljavajući ovoliko sudbonosnim pitanje vanjskopolitičkog smjera zemlje.
S druge pak strane, srpski i prosrpski dio populacije to pitanje doista doživljava kao presudno, jednako kao što ga doživljavaju, DPS koji živi svoj novi život nakon povlačenja Mila Đukanovića, kao i birači te stranke.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ključno pitanje – popis stanovništva
Stoga je sada kao ključno pitanje izniknulo pitanje popisa stanovništva, odnosno ono jedino što ljude iz ovih dvaju tabora zanima, a to je da li se i koliko promijenio postotak Crnogoraca i Srba u zemlji, koji je po posljednjem popisu bio takav da he Crnogoraca bilo 45%, a Srba 29%.
Sumnjajući u nepristranost popisa u izvedbi nove vlasti, DPS je pozvao građane na bojkot popisa koji se trebao održati ovih dana, na što je Vlada reagirala odgađanjem provođenja popisa na mjesec dana i najavom izlaska u susret opoziciji pri mogućnosti kontrole provođenja popisa. Kako će sve skupa završiti još uvijek nije izvjesno, ali ono što jeste očito, to je novo nastojanje Srpske pravoslavne crkve i njezinog čelnog čovjeka Porfirija, da ostanu presudan faktor u zemlji koju promatraju tek kao još jednu od srpskih zemalja i kao ništa više od toga.
Sam Porfirije je tako polovicom listopada u Podgorici izjavio da podupire građane Crne Gore da u “svakoj prilici odlučno ispolje svoj identitet kao vjernici SPC, govornici srpskog jezika i kao dični pripadnici srpskog naroda”, zaključivši da je to pravo, odgovornost, obaveza i dužnost svakog od nas. Ili drugim riječima, u Crnoj Gori je ‘ista meta, isto odstojanje’, odnosno ništa novo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što se zapravo događa u Crnoj Gori? Nova vlada razbjesnila je Zapad, strahuje se da će državom upravljati Beograd i Moskva
Hoće li Vlada u Podgorici, u koju je ušla radikalna prosrpska stranka, zadržati proeuropski smjer?
Očekivati od te političke opcije, posebno u ovako promijenjenim geopolitičkim okolnostima, da pogaze sve principe i ponište razloge svog postojanja te se počnu zalagati za ulazak Europsku uniju i sinkronizaciju vanjske politike s onom zapadnih zemalja je prilično suludo.
Nova crnogorska Vlada, koju je Milojko Spajić, nakon teških muka i uvjetovanja sa svih strana, pa i nakon opstrukcija iz vlastite stranke, i tik pred krajnji rok uspio sklopiti, zapravo nije riješila onaj ključni problem oko kojeg se u zemlji lome koplja još od proglašenja nezavisnosti zemlje i distanciranja od Srbije.
To je pitanje vanjskopolitičkog smjera, ali i identiteta Crne Gore, odnosno pojednostavljeno, njene orijentacije prema zapadu i euroatlantskim integracijama ili prema obnavljanju bliskosti s Rusijom i Srbijom. Ova dilema koja je postala uvjerljivo najbitnija politička tema još od prvog Đukanovićevog poraza još uvijek nije formalno razriješena, niti će to biti u skorijem periodu.
Da stvar bude bizarnija, Crna Gora istovremeno ima Vladu, ali i predsjednika Jakova Milatovića, koji je presudno utjecao na ovakav sastav Vlade, koja je nominalno proeuropska i koja se obvezala da neće mijenjati vanjskopolitički smjer zemlje, niti povlačiti priznanje Kosova ili mijenjati odnos prema Rusiji, a koja je većinski sastavljena od stranaka i ljudi koji politički misle sasvim suprotno od ovog opredjeljenja, i to ni ne kriju. Neovisno o tome što su nominalno pristali na ono prvo navedeno.
Što očekivati od prosrpske opcije?
Da stvari pojednostavnimo do kraja. Postojala je mogućnost da se nova Vlada formira uz podršku dijela prosrpskih stranaka, ali onog manje radikalnog dijela, tj. bez Andrije Mandića i njegovog DF-a, uz podršku bošnjačke partije koja je bila partner Đukanovićevom DPS-u ili uz podršku odlazećeg premijera Dritana Abazovića, no to se nije dogodilo. A nije se dogodilo iz razloga što je protiv takve Vlade bio Jakov Milatović, odnosno njegovi ljudi koji su ušli u parlament na listi pokreta Europa sad.
Tako je, unatoč protivljenju SAD-a i zapadnih diplomata, formirana Vlada u koju je DF ušao s odgodom, tj. njihovi su ljudi sada dobili mjesta državnih tajnika, koji bi za godinu dana preuzeli četiri ministarstva i mjesto potpredsjednika Vlade, dok je sam Andrija Mandić postao šef crnogorskog parlamenta.
Očekivati od te političke opcije, posebno u ovako promijenjenim geopolitičkim okolnostima, da pogaze sve principe i ponište razloge svog postojanja te se počnu zalagati za ulazak Europsku uniju i sinkronizaciju vanjske politike s onom zapadnih zemalja je prilično suludo.
Društvo doista želi na Zapad
Pri čemu ovakav ishod izbora koji je, jednako kao i u slučajevima prethodnih postđukanovićevskih Vlada Zdravka Krivokapića i Dritana Abazovića, doveo do formiranja većinski antieuropske vlasti, uopće ne predstavlja autentičan iskaz razmišljanja većeg dijela društva u Crnoj Gori. Koje doista želi na Zapad.
Ali je jedan dio birača tog profila jednostavno bio logično zasićen Đukanovićevom vlašću i povjerovao je pričama o reformama i nekim pi-ar potezima, manje Dritana Abazovića svojevremeno, a puno više Jakova Milatovića i Milojka Spajića na posljednjim izborima i glasao je kroz prizmu želje za boljim životom, ne doživljavajući ovoliko sudbonosnim pitanje vanjskopolitičkog smjera zemlje.
S druge pak strane, srpski i prosrpski dio populacije to pitanje doista doživljava kao presudno, jednako kao što ga doživljavaju, DPS koji živi svoj novi život nakon povlačenja Mila Đukanovića, kao i birači te stranke.
Ključno pitanje – popis stanovništva
Stoga je sada kao ključno pitanje izniknulo pitanje popisa stanovništva, odnosno ono jedino što ljude iz ovih dvaju tabora zanima, a to je da li se i koliko promijenio postotak Crnogoraca i Srba u zemlji, koji je po posljednjem popisu bio takav da he Crnogoraca bilo 45%, a Srba 29%.
Sumnjajući u nepristranost popisa u izvedbi nove vlasti, DPS je pozvao građane na bojkot popisa koji se trebao održati ovih dana, na što je Vlada reagirala odgađanjem provođenja popisa na mjesec dana i najavom izlaska u susret opoziciji pri mogućnosti kontrole provođenja popisa. Kako će sve skupa završiti još uvijek nije izvjesno, ali ono što jeste očito, to je novo nastojanje Srpske pravoslavne crkve i njezinog čelnog čovjeka Porfirija, da ostanu presudan faktor u zemlji koju promatraju tek kao još jednu od srpskih zemalja i kao ništa više od toga.
Sam Porfirije je tako polovicom listopada u Podgorici izjavio da podupire građane Crne Gore da u “svakoj prilici odlučno ispolje svoj identitet kao vjernici SPC, govornici srpskog jezika i kao dični pripadnici srpskog naroda”, zaključivši da je to pravo, odgovornost, obaveza i dužnost svakog od nas. Ili drugim riječima, u Crnoj Gori je ‘ista meta, isto odstojanje’, odnosno ništa novo.