Baš kao u filmu ‘Beskrajni dan’, politička situacija u Crnoj Gori stalno se vraća na početak, odnosno na pitanje odnosa između Crne Gore i Srbije, s bitnom ulogom Srpske pravoslavne crkve i ljudi kod kojih je snažnije izražen srpski identitet nego bilo što drugo, a žive u Crnoj Gori.
Iako je ova priča, koja se svodi na to da srpski nacionalizam konstantno promatra Crnu Goru kao nekakvu odmetnutu srpsku pokrajinu i na pitanje otpora takvom viđenju, u političkom smislu glavna tema već više od trideset godina, ona je intenzivirana u posljednjem periodu koji je obilježio Dritan Abazović, aktualni premijer i čovjek čiji je relativni uspjeh na prethodnim izborima, udružen s očitom podrškom zapadnih veleposlanstava, bio okidač za novu aktualizaciju smjera kojim ide ta zemlja.
I bez obzira što u aktualnoj Vladi ne sjede najradikalniji srpski nacionalisti iz Demokratskog fronta, nego ona, štoviše, ima podršku Đukanovićeve Demokratske partije socijalista, pa i unatoč tome što se u drugoj inkarnaciji Abazovića kao ključnog čovjeka vlasti, Crna Gora, barem nominalno, okrenula od Rusije ka zapadu, ono ključno pitanje koje je i pokrenulo litije, stavilo iznova u fokus SPC i vratilo moć pokojnom Amfilohiju Radoviću te iznova otvorilo pitanje geopolitičke budućnosti zemlje – sada je opet tu.
Srpska pravoslavna crkva i Crna Gora
To pitanje se odnosi na potpisivanje Temeljnog ugovora između Srpske pravoslavne crkve i Crne Gore, koje ima i simboličku važnost, ali i vrlo konkretnu u odnosu na pitanje tko je stvarni vlasnik crkvene kulturne baštine. Je li to država Crna Gora ili je to Srpska pravoslavna crkva?
O biti tog spora i genezi problema, koji korijene vuče još iz perioda stvaranja prve Jugoslavije lako se informirati na webu, na kojem ima pregršt tekstova na tu temu, sa svim stajalištima. No, ono što ostaje kao konstanta i što se sada iznova vraća u fokus, jeste činjenica da je premijer Abazović najavio potpisivanje neznatno korigiranog ugovora na susretu s odlazećom premijerkom Srbije, Anom Brnabić, nakon čega je u petak crnogorska Vlada, na sjednici na kojoj je bilo prisutnih 18 članova, od 21 koliko Vlada broji, s 13 glasova ‘za’ i pet onih koji su izdvojili mišljenje, usvojila Nacrt ugovora.
Što je dočekano prvo s prosvjedima, potom s najavom ponovnog glasanja, budući da kvalificirana većina svih članova Vlade nije podržala nacrt, za što je potrebno 14 glasova te u konačnici s najavama rušenja Vlade.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nakon svega, stvari su opet na početku
Abazović je taj potencijalni pad Vlade komentirao kao izravni rad protiv crnogorske perspektive ulaska u Europsku uniju, dok njegovi oponenti misle posve suprotno. Jednako na ovom pitanju, kao i na pitanju ulaska u projekt Otvoreni Balkan.
I nakon svega, stvari su opet na početku. Nema nikakve sumnje da će Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu koje sada uživa, odluči li Abazović ići do kraja, što su uostalom iz Đukanovićeve stranke sada jasno i potvrdili. A također nema sumnje ni da će Abazović ići dokle bude mogao ići. Što znači da nas vjerojatno čekaju skori izbori u Crnoj Gori ili eventualno još jedno preslagivanje većine, koje je puno manje izgledno.
Pri čemu se sve skupa događa u momentu u kojem postoje najave da će Crna Gora, koja je najdalje odmaknula u procesu pridruživanja Europskoj uniji i koja je, s obzirom na veličinu zemlje i broj njezinih stanovnika, lako prihvatljiva za europske građane koji će o tome na koncu morati glasati, doista u nekom srednjoročnom periodu i ući u Europsku uniju. Hoće li se ovo pitanje raspleti prije toga ili neće, teško je reći, ali da bi taj ulazak mogao konačno ova identitetska i geopolitička pitanja ukloniti sa scene, je puno izglednije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što se to događa u Crnoj Gori? Zbog Srpske pravoslavne crkve zemlju trese politička kriza, prijete joj novi izbori
Nakon svega, stvari se stalno vraćaju na odnos Crne Gore i Srbije
Nema nikakve sumnje da će Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu koje sada uživa, odluči li Abazović ići do kraja, što su uostalom iz Đukanovićeve stranke jasno i najavili. A također nema sumnje ni da će Abazović ići dokle bude mogao ići. Što znači da nas vjerojatno čekaju skori izbori u Crnoj Gori ili eventualno još jedno preslagivanje većine
Baš kao u filmu ‘Beskrajni dan’, politička situacija u Crnoj Gori stalno se vraća na početak, odnosno na pitanje odnosa između Crne Gore i Srbije, s bitnom ulogom Srpske pravoslavne crkve i ljudi kod kojih je snažnije izražen srpski identitet nego bilo što drugo, a žive u Crnoj Gori.
Iako je ova priča, koja se svodi na to da srpski nacionalizam konstantno promatra Crnu Goru kao nekakvu odmetnutu srpsku pokrajinu i na pitanje otpora takvom viđenju, u političkom smislu glavna tema već više od trideset godina, ona je intenzivirana u posljednjem periodu koji je obilježio Dritan Abazović, aktualni premijer i čovjek čiji je relativni uspjeh na prethodnim izborima, udružen s očitom podrškom zapadnih veleposlanstava, bio okidač za novu aktualizaciju smjera kojim ide ta zemlja.
I bez obzira što u aktualnoj Vladi ne sjede najradikalniji srpski nacionalisti iz Demokratskog fronta, nego ona, štoviše, ima podršku Đukanovićeve Demokratske partije socijalista, pa i unatoč tome što se u drugoj inkarnaciji Abazovića kao ključnog čovjeka vlasti, Crna Gora, barem nominalno, okrenula od Rusije ka zapadu, ono ključno pitanje koje je i pokrenulo litije, stavilo iznova u fokus SPC i vratilo moć pokojnom Amfilohiju Radoviću te iznova otvorilo pitanje geopolitičke budućnosti zemlje – sada je opet tu.
Srpska pravoslavna crkva i Crna Gora
To pitanje se odnosi na potpisivanje Temeljnog ugovora između Srpske pravoslavne crkve i Crne Gore, koje ima i simboličku važnost, ali i vrlo konkretnu u odnosu na pitanje tko je stvarni vlasnik crkvene kulturne baštine. Je li to država Crna Gora ili je to Srpska pravoslavna crkva?
O biti tog spora i genezi problema, koji korijene vuče još iz perioda stvaranja prve Jugoslavije lako se informirati na webu, na kojem ima pregršt tekstova na tu temu, sa svim stajalištima. No, ono što ostaje kao konstanta i što se sada iznova vraća u fokus, jeste činjenica da je premijer Abazović najavio potpisivanje neznatno korigiranog ugovora na susretu s odlazećom premijerkom Srbije, Anom Brnabić, nakon čega je u petak crnogorska Vlada, na sjednici na kojoj je bilo prisutnih 18 članova, od 21 koliko Vlada broji, s 13 glasova ‘za’ i pet onih koji su izdvojili mišljenje, usvojila Nacrt ugovora.
Što je dočekano prvo s prosvjedima, potom s najavom ponovnog glasanja, budući da kvalificirana većina svih članova Vlade nije podržala nacrt, za što je potrebno 14 glasova te u konačnici s najavama rušenja Vlade.
Nakon svega, stvari su opet na početku
Abazović je taj potencijalni pad Vlade komentirao kao izravni rad protiv crnogorske perspektive ulaska u Europsku uniju, dok njegovi oponenti misle posve suprotno. Jednako na ovom pitanju, kao i na pitanju ulaska u projekt Otvoreni Balkan.
I nakon svega, stvari su opet na početku. Nema nikakve sumnje da će Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu koje sada uživa, odluči li Abazović ići do kraja, što su uostalom iz Đukanovićeve stranke sada jasno i potvrdili. A također nema sumnje ni da će Abazović ići dokle bude mogao ići. Što znači da nas vjerojatno čekaju skori izbori u Crnoj Gori ili eventualno još jedno preslagivanje većine, koje je puno manje izgledno.
Pri čemu se sve skupa događa u momentu u kojem postoje najave da će Crna Gora, koja je najdalje odmaknula u procesu pridruživanja Europskoj uniji i koja je, s obzirom na veličinu zemlje i broj njezinih stanovnika, lako prihvatljiva za europske građane koji će o tome na koncu morati glasati, doista u nekom srednjoročnom periodu i ući u Europsku uniju. Hoće li se ovo pitanje raspleti prije toga ili neće, teško je reći, ali da bi taj ulazak mogao konačno ova identitetska i geopolitička pitanja ukloniti sa scene, je puno izglednije.