Rezolucija poziva na “trenutačno i bezuvjetno oslobađanje svih zatočenih civila” te osuđuje “sva djela nasilja protiv palestinskih i izraelskih civila.” U proceduri usvajanja rezolucije Kanada je predložila amandman u kojem je Hamas izrijekom spomenut kao počinitelj napada na Izrael te odgovoran za uzimanje i držanje talaca.
Amandman je dobio nedovoljnih 88 glasova podrške, za njegovo usvajanje bila je potrebna dvotrećinska većina onih koji su glasali, a najveći aplauz prigodom rasprave o samom amandmanu dobio je veleposlanik Pakistana u Ujedinjenim narodima Munir Akram kada je kazao da se “u predloženom tekstu rezolucije ne spominje ni Izrael, pa bi onda u amandmanu trebalo imenovati obje strane koje su počinile zločine ili ne imenovati ni jednu”.
Hrvatska i Mikronezija
Hrvatska je glasala protiv usvajanja rezolucije zajedno sa SAD-om, Izraelom, Tongom, Maršalskim Otocima, Mikronezijom, Fidžijem, Nauruom, Austrijom, Češkom i Mađarskom. Osam članica Europske unije podržalo je njeno usvajanje (Francuska, Španjolska, Irska, Belgija, Slovenija, Portugal, Luksemburg i Malta), a petnaest članica se suzdržalo. Budući da je svih 27 članica Europske unije podržalo kanadski amandman, njihovo različito glasanje o samoj rezoluciji izazvalo je popriličnu pažnju i lavinu komentara.
Iz Ureda predsjednika Republike priopćeno je da je hrvatski stalni predstavnik pri Ujedinjenim narodima glasao protiv usvajanja rezolucije “isključivo prema nalogu Vlade” te da predsjednik Zoran Milanović “nije bio konzultiran ni obaviješten o stavu koji će u ime Republike Hrvatske zastupati hrvatski veleposlanik pri UN-u”.
Sve je počelo s Tuđmanom
Premijer Andrej Plenković sigurno nije dao nalog da se Hrvatsku svrsta u minornu skupinu država protivnika rezolucije zbog pritiska SAD-a ili Izraela, već kako to obično biva s vanjskopolitičkim odlukama i u drugim državama, zbog odnosa na unutrašnjoj političkoj sceni. A sve je počelo još u travnju 1990. godine na predizbornom skupu HDZ-a u zagrebačkoj Dubravi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tadašnji predsjednik HDZ-a Franjo Tuđman u svojem se govoru požalio na objede i laži političkih protivnika koji ga kleveću da je “židovskoga podrijetla”, a on je pak “sve istražio o svojim precima u Hrvatskom zagorju unatrag 350 godina” i ustanovio da to nije istina.
Franjo Tuđman imao je vrlo specifičan smisao za humor pa je nastavio: “Možda bi bilo dobro da imam nešto od toga (židovskog podrijetla, op.a.), valjda bih bio bogatiji, i onda ne bih bio postao komunist.” Nakon što se sam nasmijao svojoj duhovitosti uspio je još dodati: “To im nije bilo dovoljno, pa sada u mojoj supruzi čas pronalaze Židovku, čas Srpkinju, a na moju sreću ona to nikada nije bila.”
Smisao Goldsteinovih riječi
Slavko Goldstein bio je prvi predsjednik HSLS-a, od svibnja 1989. do veljače 1990. godine. Pri kraju predsjedničkog mandata pitao sam ga zašto više ne želi biti predsjednikom najstarije hrvatske političke stranke. Lakonski je odgovorio: “Gledajte, ne mogu ja kao Židov voditi hrvatsku stranku.” Pravi smisao njegovih riječi shvatio sam tek nekoliko mjeseci kasnije, nakon Tuđmanovog predizbornog govora u zagrebačkoj Dubravi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Taj šovinistički i antisemitski ispad budućega hrvatskog predsjednika simbolički je obilježio početak razdoblja u kojemu se nova službena Hrvatska stidjela svoje pobjedničke antifašističke prošlosti zaslužne za njen opstanak u današnjim granicama, a nije znala kako da se odredi prema onoj drugoj gubitničkoj, ogrezloj u rasno i nacionalno motiviranom zločinu.
‘Vanjski čimbenici’
Narativ prema kojemu su Srbi bili žrtve ustaškoga režima jer su se pobunili protiv uspostave nezavisne hrvatske države, dok su za pogrome Židova i Roma na području NDH bili odgovorni isključivo nacisti, ali ne i ustaše, činio se novoj vlasti sve tamo do polovine devedesetih vrlo privlačnim i dugoročno održivim. Ali nikako se nije svidio, Tuđmanovim rječnikom kazano, “vanjskim čimbenicima” pa su i zbog toga Hrvatska i Izrael uspostavili diplomatske odnose tek u rujnu 1997. godine.
Za razliku od Izraela, velika većina arapskih zemalja nije nimalo zazirala od uspostave diplomatskih odnosa s Hrvatskom, te je njih dvanaest to i učinilo od lipnja 1992. do kasne jeseni 1994. godine. Hrvatsko-bošnjački rat u Bosni i Hercegovini koji se vodio od listopada 1992. do veljače 1994. jedva da je utjecao na taj proces.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bez priznanja Palestine
Razlozi za zakašnjelu uspostavu diplomatskih odnosa s Izraelom kreirali su trajno impotentni hrvatski odnos prema izraelsko-palestinskome sukobu i uspostavi palestinske države. Trenutačno 138 članica UN-a priznaje Palestinu kao državu, ali među njima nije i Hrvatska.
Andrej Plenković vrlo je dobro znao da će hrvatski glas “protiv” rezolucije UN-a za razliku od “suzdržanoga” biti jako primijećen. Hrvatska neuvjetovana podrška Izraelu u njegovome pohodu na Pojas Gaze trebala je poslužiti i kao supstitut za vrlo loše odnose s ovdašnjom židovskom zajednicom uzrokovane toleriranjem ustaškoga znakovlja i pozdrava “Za dom spremni”.
Prema Plenkovićevim kalkulacijama puno je politički isplativije glasati “protiv” rezolucije UN-a nego kazneno goniti pjevače ustaških koračnica na nogometnim stadionima. Ovim prvim činom za razliku od ovoga drugog ne otvara se dodatni politički prostor Domovinskome pokretu i ostalim obožavateljima masno istaknutoga slova “U” na plakatima i transparentima. Dobivaju se i bodovi na važnim svjetskim i europskim adresama. A nešto malo lokalnoga javnog rogoborenja zbog takvoga hrvatskog glasanja u UN-u ionako dolazi isključivo iz tabora političkih oponenata.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što s Hrvatima u Gazi?
U Pojasu Gaze trenutačno se nalazi sedamnaest, a po nekim izvješćima dvadeset i četvero hrvatskih građana koji imaju dvojno hrvatsko-palestinsko državljanstvo. Oni su prema riječima Tomislava Bošnjaka, hrvatskoga veleposlanika u Kairu, i formalno zatražili pomoć Republike Hrvatske u izvlačenju iz Pojasa Gaze. O njihovoj sudbini premijer Plenković i ministar vanjskih poslova Gordan Grlić-Radman nisu do danas kazali skoro ništa.
U prije spomenutoj Plenkovićevoj kalkulaciji za njih nije bilo mjesta, jer da je bilo, valjda bi i Republika Hrvatska zatražila od Izraela “humanitarnu pauzu” u njegovim neprekidnim napadima na Pojas Gaze u kojoj bi pokušala izvući i spasiti od pogibelji barem te svoje državljane, ako joj već do svih ostalih žitelja Gaze nije stalo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tuđmanova antisemitska sjena nad Plenkovićevim odnosom prema Izraelu. Ovo je stvarni razlog hrvatskog glasa protiv u UN-u
Sve je počelo još 1990. godine na HDZ-ovom predizbornom mitingu u Dubravi
Andrej Plenković vrlo je dobro znao da će hrvatski glas "protiv" rezolucije UN-a za razliku od "suzdržanoga" biti jako primijećen. Hrvatska neuvjetovana podrška Izraelu u njegovome pohodu na Pojas Gaze trebala je poslužiti i kao supstitut za vrlo loše odnose s ovdašnjom židovskom zajednicom uzrokovane toleriranjem ustaškoga znakovlja i pozdrava "Za dom spremni"
Glavna skupština Ujedinjenih naroda usvojila je u petak sa 120 glasova “za”, 14 “protiv” i 45 “suzdržanih” rezoluciju kojom poziva na “trenutačno, trajno i održivo humanitarno primirje” u Pojasu Gaze, te zahtijeva od svih zaraćenih strana pridržavanje međunarodnoga humanitarnog prava te “stalno, dostatno i nesmetano osiguravanje osnovnih životnih potreba civilnoga stanovništva”.
Rezolucija poziva na “trenutačno i bezuvjetno oslobađanje svih zatočenih civila” te osuđuje “sva djela nasilja protiv palestinskih i izraelskih civila.” U proceduri usvajanja rezolucije Kanada je predložila amandman u kojem je Hamas izrijekom spomenut kao počinitelj napada na Izrael te odgovoran za uzimanje i držanje talaca.
Amandman je dobio nedovoljnih 88 glasova podrške, za njegovo usvajanje bila je potrebna dvotrećinska većina onih koji su glasali, a najveći aplauz prigodom rasprave o samom amandmanu dobio je veleposlanik Pakistana u Ujedinjenim narodima Munir Akram kada je kazao da se “u predloženom tekstu rezolucije ne spominje ni Izrael, pa bi onda u amandmanu trebalo imenovati obje strane koje su počinile zločine ili ne imenovati ni jednu”.
Hrvatska i Mikronezija
Hrvatska je glasala protiv usvajanja rezolucije zajedno sa SAD-om, Izraelom, Tongom, Maršalskim Otocima, Mikronezijom, Fidžijem, Nauruom, Austrijom, Češkom i Mađarskom. Osam članica Europske unije podržalo je njeno usvajanje (Francuska, Španjolska, Irska, Belgija, Slovenija, Portugal, Luksemburg i Malta), a petnaest članica se suzdržalo. Budući da je svih 27 članica Europske unije podržalo kanadski amandman, njihovo različito glasanje o samoj rezoluciji izazvalo je popriličnu pažnju i lavinu komentara.
Iz Ureda predsjednika Republike priopćeno je da je hrvatski stalni predstavnik pri Ujedinjenim narodima glasao protiv usvajanja rezolucije “isključivo prema nalogu Vlade” te da predsjednik Zoran Milanović “nije bio konzultiran ni obaviješten o stavu koji će u ime Republike Hrvatske zastupati hrvatski veleposlanik pri UN-u”.
Sve je počelo s Tuđmanom
Premijer Andrej Plenković sigurno nije dao nalog da se Hrvatsku svrsta u minornu skupinu država protivnika rezolucije zbog pritiska SAD-a ili Izraela, već kako to obično biva s vanjskopolitičkim odlukama i u drugim državama, zbog odnosa na unutrašnjoj političkoj sceni. A sve je počelo još u travnju 1990. godine na predizbornom skupu HDZ-a u zagrebačkoj Dubravi.
Tadašnji predsjednik HDZ-a Franjo Tuđman u svojem se govoru požalio na objede i laži političkih protivnika koji ga kleveću da je “židovskoga podrijetla”, a on je pak “sve istražio o svojim precima u Hrvatskom zagorju unatrag 350 godina” i ustanovio da to nije istina.
Franjo Tuđman imao je vrlo specifičan smisao za humor pa je nastavio: “Možda bi bilo dobro da imam nešto od toga (židovskog podrijetla, op.a.), valjda bih bio bogatiji, i onda ne bih bio postao komunist.” Nakon što se sam nasmijao svojoj duhovitosti uspio je još dodati: “To im nije bilo dovoljno, pa sada u mojoj supruzi čas pronalaze Židovku, čas Srpkinju, a na moju sreću ona to nikada nije bila.”
Smisao Goldsteinovih riječi
Slavko Goldstein bio je prvi predsjednik HSLS-a, od svibnja 1989. do veljače 1990. godine. Pri kraju predsjedničkog mandata pitao sam ga zašto više ne želi biti predsjednikom najstarije hrvatske političke stranke. Lakonski je odgovorio: “Gledajte, ne mogu ja kao Židov voditi hrvatsku stranku.” Pravi smisao njegovih riječi shvatio sam tek nekoliko mjeseci kasnije, nakon Tuđmanovog predizbornog govora u zagrebačkoj Dubravi.
Taj šovinistički i antisemitski ispad budućega hrvatskog predsjednika simbolički je obilježio početak razdoblja u kojemu se nova službena Hrvatska stidjela svoje pobjedničke antifašističke prošlosti zaslužne za njen opstanak u današnjim granicama, a nije znala kako da se odredi prema onoj drugoj gubitničkoj, ogrezloj u rasno i nacionalno motiviranom zločinu.
‘Vanjski čimbenici’
Narativ prema kojemu su Srbi bili žrtve ustaškoga režima jer su se pobunili protiv uspostave nezavisne hrvatske države, dok su za pogrome Židova i Roma na području NDH bili odgovorni isključivo nacisti, ali ne i ustaše, činio se novoj vlasti sve tamo do polovine devedesetih vrlo privlačnim i dugoročno održivim. Ali nikako se nije svidio, Tuđmanovim rječnikom kazano, “vanjskim čimbenicima” pa su i zbog toga Hrvatska i Izrael uspostavili diplomatske odnose tek u rujnu 1997. godine.
Za razliku od Izraela, velika većina arapskih zemalja nije nimalo zazirala od uspostave diplomatskih odnosa s Hrvatskom, te je njih dvanaest to i učinilo od lipnja 1992. do kasne jeseni 1994. godine. Hrvatsko-bošnjački rat u Bosni i Hercegovini koji se vodio od listopada 1992. do veljače 1994. jedva da je utjecao na taj proces.
Bez priznanja Palestine
Razlozi za zakašnjelu uspostavu diplomatskih odnosa s Izraelom kreirali su trajno impotentni hrvatski odnos prema izraelsko-palestinskome sukobu i uspostavi palestinske države. Trenutačno 138 članica UN-a priznaje Palestinu kao državu, ali među njima nije i Hrvatska.
Andrej Plenković vrlo je dobro znao da će hrvatski glas “protiv” rezolucije UN-a za razliku od “suzdržanoga” biti jako primijećen. Hrvatska neuvjetovana podrška Izraelu u njegovome pohodu na Pojas Gaze trebala je poslužiti i kao supstitut za vrlo loše odnose s ovdašnjom židovskom zajednicom uzrokovane toleriranjem ustaškoga znakovlja i pozdrava “Za dom spremni”.
Prema Plenkovićevim kalkulacijama puno je politički isplativije glasati “protiv” rezolucije UN-a nego kazneno goniti pjevače ustaških koračnica na nogometnim stadionima. Ovim prvim činom za razliku od ovoga drugog ne otvara se dodatni politički prostor Domovinskome pokretu i ostalim obožavateljima masno istaknutoga slova “U” na plakatima i transparentima. Dobivaju se i bodovi na važnim svjetskim i europskim adresama. A nešto malo lokalnoga javnog rogoborenja zbog takvoga hrvatskog glasanja u UN-u ionako dolazi isključivo iz tabora političkih oponenata.
Što s Hrvatima u Gazi?
U Pojasu Gaze trenutačno se nalazi sedamnaest, a po nekim izvješćima dvadeset i četvero hrvatskih građana koji imaju dvojno hrvatsko-palestinsko državljanstvo. Oni su prema riječima Tomislava Bošnjaka, hrvatskoga veleposlanika u Kairu, i formalno zatražili pomoć Republike Hrvatske u izvlačenju iz Pojasa Gaze. O njihovoj sudbini premijer Plenković i ministar vanjskih poslova Gordan Grlić-Radman nisu do danas kazali skoro ništa.
U prije spomenutoj Plenkovićevoj kalkulaciji za njih nije bilo mjesta, jer da je bilo, valjda bi i Republika Hrvatska zatražila od Izraela “humanitarnu pauzu” u njegovim neprekidnim napadima na Pojas Gaze u kojoj bi pokušala izvući i spasiti od pogibelji barem te svoje državljane, ako joj već do svih ostalih žitelja Gaze nije stalo.