U daljnjem tekstu Zaključka zahtijeva se otvaranje istrage o ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti počinjenih nad civilnim stanovništvom Gaze i Izraela, financiranje kontinuirane dostave humanitarne pomoći Gazi te obnova osnovne zdravstvene infrastrukture uništene tijekom bombardiranja. Za takav Zaključak glasalo je svega 25 zastupnika, a njih 75 bilo je protiv.
Usporedba sukoba Izraela i Hamasa s Domovinskim ratom
Očekivano, u našim etnocentričnim provincijskim prilikama prijedlog Kluba zastupnika Možemo! nije privukao neku naročitu pažnju. Javnost se u proteklome tjednu i dalje zabavljala izgledom vukovarskih plakata, nalazima prometne nesreće koju je skrivio bivši ministar obrane Banožić, servilnim izjavama novoga ministra Anušića te zabranom bacanja vijenca u Dunav SDSS-u i Miloradu Pupovcu.
U takvoj konkurenciji prijedlog odustajanja od neograničene i bezuvjetne podrške Izraelu na sjednicama Europskoga vijeća nije mogao imati preveliku vidljivost. Premijer Andrej Plenković još je jednom u Saboru spomenuo razloge zbog čega je hrvatski predstavnik u Ujedinjenim narodima po njegovome nalogu glasao protiv usvajanja rezolucije koja je tražila trenutačno humanitarno primirje u Pojasu Gaze.
Prema njegovom objašnjenju razlog je nespominjanje terorističkoga napada Hamasa na Izrael što je „temeljni događaj koji je pokrenuo rat, a to ga podsjeća na rezolucije za vrijeme Domovinskoga rata u kojima se nije htjelo priznati tko je tko.“ Ovo nažalost nije bilo prvi put da premijer Plenković na potpuno neprimjeren način uspoređuje ratni sukob Izraela i Hamasa, a u krajnjoj konzekvenci Izraela i Palestinaca, s Domovinskim ratom.
Slične argumente koristio je i režim Slobodana Miloševića
U želji da opravda pogrešno hrvatsko glasanje u Ujedinjenim narodima Andrej Plenković višekratno se poskliznuo na toj usporedbi. Valjda zna da je već od samoga početka Domovinskoga rata bilo jasno tko je agresor, a tko žrtva. Hrvatska, iako međunarodno nije bila priznata, branila je svoje granice pa bi bilo dobro da nam napokon objasni zašto uspoređuje neusporedivo i ne kaže jasno tko je agresor, a tko žrtva u gotovo stoljetnome izraelsko-palestinskom sukobu?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Je li teroristički upad Hamasa i pogrom 1200 izraelskih građana dao Izraelu carte blanche za potpuno razaranje Pojasa Gaze u kojemu će stradati i deseci tisuća palestinskih civila?
Slične argumente koristio je i režim Slobodana Miloševića kada je JNA sustavno razarala Vukovar, a sve pod izlikom deblokiranja tamošnje vojarne JNA i zaštite lokalnoga srpskog stanovništva od „terora i zločina ustaša“. Je li u sadašnjemu ratu u Pojasu Gaze IDF, izraelska vojska, u poziciji ondašnje JNA koja je opkolila i razarala Vukovar, ili je usporediva s malobrojnim pripadnicima Hrvatske vojske koji su ga nesebično i požrtvovno branili?
Ljudski neprihvatljivo, ali i politički kratkovidno
Predsjednik Republike Zoran Milanović izjavio je prije nekoliko tjedana da je hrvatski predstavnik u Ujedinjenim narodima dobio nalog od premijera Plenkovića da bude suzdržan u glasanju o rezoluciji ako se usvoji kanadski amandman u kojemu je izrijekom osuđen Hamas.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nažalost, Andrej Plenković nikada nije osporio ili barem komentirao tu predsjednikovu izjavu, te smo tako ostali prikraćeni za još jednu verbalnu akrobaciju premijera iliti skok u vlastita usta. Njegovo ustrajno protivljenje zahtjevima za uspostavom trenutačnoga humanitarnog primirja u Pojasu Gaze, ponovljeno i ovoga četvrtka u Saboru, nije samo neprihvatljivo s elementarnoga ljudskog i civilizacijskog polazišta, nego je politički kratkovidno i posvema neodrživo.
Izrael od Hamasa uspio očistiti jedva desetinu površine Pojasa Gaze
Izraelska vojska neprestano i nesmiljeno bombardira Pojas Gaze punih šest tjedana, već tri tjedna traje njena kopnena ofenziva, poginulo je ili je ubijeno preko 12.000 stanovnika Gaze, dobrim dijelom mlađih od 18 godina, cijele četvrti u sjevernome dijelu Pojasa Gaze pretvorene su u ruševine pod kojima se nalazi nepoznat broj mrtvih.
Prema podacima UN-ovih agencija od 2.2 milijuna stanovnika Pojasa Gaze njih 1,7 milijun napustilo je svoje domove, a 884.000 potražilo je zaštitu u 154 skloništa UNRWA. U tri tjedna kopnene operacije izraelska vojska uspjela je osvojiti i od Hamasa očistiti jedva desetinu površine Pojasa Gaze te likvidirati samo neznatan broj od barem 30.000 naoružanih pripadnika Hamasa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prije početka kopnene ofenzive izraelska vojska zahtijevala je od stanovnika Pojasa Gaze koji su živjeli sjeverno od Wadi Gaze, cca 1,1 milijun stanovnika, da zbog vlastite sigurnosti presele južno od toga močvarnoga područja, a početkom tjedna izraelski avioni bacali su letke nad Khan Yunisom, najvećim gradom na jugu Pojasa Gaze, da zbog predstojećih vojnih operacija svi njegovi stanovnici odu iz svojih domova.
Izraelski cilj ne izgleda dostižnim bez još desetak tisuća mrtvih
Za usporedbu i lakše razumijevanje, pogotovo za sve one koji poznaju Zagreb, izraelska vojska najprije je zatražila da se svi stanovnici istočno od Savske ceste presele zapadno od nje, nakon toga neprekidnim je bombardiranjem pretvorila u hrpe ruševina cijele četvrti istočno od te ključne zagrebačke prometne arterije, a u tri tjedna kopnene operacije osvojila je i očistila od Hamasa Dugo Selo i Sesvete, manji dio Dubrave i Maksimira te ušla u KBC Dubrava.
Sada je pak zatražila od stanovnika Trešnjevke i svih onih koji su tamo prisilno smješteni da svi zajedno odu nekamo drugamo. Kamo? U Sloveniju, odnosno Egipat?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Javno proklamirani cilj vojne operacije bio je oslobađanje 240 taoca i likvidacija Hamasa. Nakon šest tjedana i 12.000 mrtvih taj cilj ne izgleda dostižnim bez još desetak tisuća mrtvih i uništenja do sada pošteđenih dijelova Pojasa Gaze. Budući da je zbog prekomjernoga bombardiranja, ogromnog broja civilnih žrtava i užasnih patnji palestinskoga stanovništva gore spomenuti carte blanche Izraelu istekao, postavlja se pitanje izlaza iz trenutačne situacije.
Plenković je učinio ozbiljan politički gaf, ali…
Američka administracija i dalje se javno protivi trenutačnome primirju, ponajviše zbog unutrašnjih političkih odnosa i zbog toga što Hamas nije uništen, ali u tajnosti zavrće ruku Izraelu zbog načina na koji je to dosad činio. Lekcija da se terorizam ne iskorjenjuje silom već pružanjem nade onima iz čijih se redova regrutiraju njegovi egzekutori odavno je apsolvirana.
Izraelu treba palestinska država u susjedstvu i zbog vlastite sigurnosti, a što prije tu činjenicu podrži ili barem prizna i većina izraelskih građana – bit ćemo bliže i trajnome miru na Bliskom istoku. A premijer Andrej Plenković?
Članak se nastavlja ispod oglasa
On je ovoga puta svojim ustrajnim javnim djelovanjem i odlukama protiv zalaganja za trenutačno primirje u Pojasu Gaze učinio ozbiljan politički gaf, ali zbog naše ukupne nevažnosti i marginalnosti, te nezainteresiranosti najšire hrvatske javnosti za događanja izvan nacionalnih granica, taj politički promašaj vrlo brzo postao je ne-tema.
Zašto mislim da su Plenkovićeve usporedbe Gaze i Domovinskog rata blesave, a odnos prema patnji Palestinaca bezdušan
Zar je teroristički upad Hamasa dao Izraelu carte blanche za potpuno razaranje Pojasa Gaze?
Slične argumente koristio je i režim Slobodana Miloševića kada je JNA sustavno razarala Vukovar, a sve pod izlikom deblokiranja tamošnje vojarne JNA i zaštite lokalnoga srpskog stanovništva od 'terora i zločina ustaša'. Je li u sadašnjemu ratu u Pojasu Gaze IDF, izraelska vojska, u poziciji ondašnje JNA koja je opkolila i razarala Vukovar, ili je usporediva s malobrojnim pripadnicima HV-a koji su ga nesebično i požrtvovno branili?
U četvrtak je Hrvatski sabor većinom glasova prihvatio izvješće premijera Andreja Plenkovića o sastancima Europskoga vijeća održanima u razdoblju od travnja do listopada 2023., ali i odbio prijedlog Zaključka Kluba zastupnika Možemo! koji obavezuje Vladu da na Europskome vijeću njeni predstavnici predlože usvajanje odluka kojima bi se od Izraela zahtijevao trenutačni prekid vatre i svih vojnih aktivnosti na području Gaze, Zapadne obale i istočnoga Jeruzalema, da izraelska vojska osigura ulaz u Gazu medicinskome i humanitarnome osoblju te članovima međunarodnih organizacija radi pružanja hitne i nužne humanitarne i zdravstvene pomoći stanovništvu Gaze.
U daljnjem tekstu Zaključka zahtijeva se otvaranje istrage o ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti počinjenih nad civilnim stanovništvom Gaze i Izraela, financiranje kontinuirane dostave humanitarne pomoći Gazi te obnova osnovne zdravstvene infrastrukture uništene tijekom bombardiranja. Za takav Zaključak glasalo je svega 25 zastupnika, a njih 75 bilo je protiv.
Usporedba sukoba Izraela i Hamasa s Domovinskim ratom
Očekivano, u našim etnocentričnim provincijskim prilikama prijedlog Kluba zastupnika Možemo! nije privukao neku naročitu pažnju. Javnost se u proteklome tjednu i dalje zabavljala izgledom vukovarskih plakata, nalazima prometne nesreće koju je skrivio bivši ministar obrane Banožić, servilnim izjavama novoga ministra Anušića te zabranom bacanja vijenca u Dunav SDSS-u i Miloradu Pupovcu.
U takvoj konkurenciji prijedlog odustajanja od neograničene i bezuvjetne podrške Izraelu na sjednicama Europskoga vijeća nije mogao imati preveliku vidljivost. Premijer Andrej Plenković još je jednom u Saboru spomenuo razloge zbog čega je hrvatski predstavnik u Ujedinjenim narodima po njegovome nalogu glasao protiv usvajanja rezolucije koja je tražila trenutačno humanitarno primirje u Pojasu Gaze.
Prema njegovom objašnjenju razlog je nespominjanje terorističkoga napada Hamasa na Izrael što je „temeljni događaj koji je pokrenuo rat, a to ga podsjeća na rezolucije za vrijeme Domovinskoga rata u kojima se nije htjelo priznati tko je tko.“ Ovo nažalost nije bilo prvi put da premijer Plenković na potpuno neprimjeren način uspoređuje ratni sukob Izraela i Hamasa, a u krajnjoj konzekvenci Izraela i Palestinaca, s Domovinskim ratom.
Slične argumente koristio je i režim Slobodana Miloševića
U želji da opravda pogrešno hrvatsko glasanje u Ujedinjenim narodima Andrej Plenković višekratno se poskliznuo na toj usporedbi. Valjda zna da je već od samoga početka Domovinskoga rata bilo jasno tko je agresor, a tko žrtva. Hrvatska, iako međunarodno nije bila priznata, branila je svoje granice pa bi bilo dobro da nam napokon objasni zašto uspoređuje neusporedivo i ne kaže jasno tko je agresor, a tko žrtva u gotovo stoljetnome izraelsko-palestinskom sukobu?
Je li teroristički upad Hamasa i pogrom 1200 izraelskih građana dao Izraelu carte blanche za potpuno razaranje Pojasa Gaze u kojemu će stradati i deseci tisuća palestinskih civila?
Slične argumente koristio je i režim Slobodana Miloševića kada je JNA sustavno razarala Vukovar, a sve pod izlikom deblokiranja tamošnje vojarne JNA i zaštite lokalnoga srpskog stanovništva od „terora i zločina ustaša“. Je li u sadašnjemu ratu u Pojasu Gaze IDF, izraelska vojska, u poziciji ondašnje JNA koja je opkolila i razarala Vukovar, ili je usporediva s malobrojnim pripadnicima Hrvatske vojske koji su ga nesebično i požrtvovno branili?
Ljudski neprihvatljivo, ali i politički kratkovidno
Predsjednik Republike Zoran Milanović izjavio je prije nekoliko tjedana da je hrvatski predstavnik u Ujedinjenim narodima dobio nalog od premijera Plenkovića da bude suzdržan u glasanju o rezoluciji ako se usvoji kanadski amandman u kojemu je izrijekom osuđen Hamas.
Nažalost, Andrej Plenković nikada nije osporio ili barem komentirao tu predsjednikovu izjavu, te smo tako ostali prikraćeni za još jednu verbalnu akrobaciju premijera iliti skok u vlastita usta. Njegovo ustrajno protivljenje zahtjevima za uspostavom trenutačnoga humanitarnog primirja u Pojasu Gaze, ponovljeno i ovoga četvrtka u Saboru, nije samo neprihvatljivo s elementarnoga ljudskog i civilizacijskog polazišta, nego je politički kratkovidno i posvema neodrživo.
Izrael od Hamasa uspio očistiti jedva desetinu površine Pojasa Gaze
Izraelska vojska neprestano i nesmiljeno bombardira Pojas Gaze punih šest tjedana, već tri tjedna traje njena kopnena ofenziva, poginulo je ili je ubijeno preko 12.000 stanovnika Gaze, dobrim dijelom mlađih od 18 godina, cijele četvrti u sjevernome dijelu Pojasa Gaze pretvorene su u ruševine pod kojima se nalazi nepoznat broj mrtvih.
Prema podacima UN-ovih agencija od 2.2 milijuna stanovnika Pojasa Gaze njih 1,7 milijun napustilo je svoje domove, a 884.000 potražilo je zaštitu u 154 skloništa UNRWA. U tri tjedna kopnene operacije izraelska vojska uspjela je osvojiti i od Hamasa očistiti jedva desetinu površine Pojasa Gaze te likvidirati samo neznatan broj od barem 30.000 naoružanih pripadnika Hamasa.
Prije početka kopnene ofenzive izraelska vojska zahtijevala je od stanovnika Pojasa Gaze koji su živjeli sjeverno od Wadi Gaze, cca 1,1 milijun stanovnika, da zbog vlastite sigurnosti presele južno od toga močvarnoga područja, a početkom tjedna izraelski avioni bacali su letke nad Khan Yunisom, najvećim gradom na jugu Pojasa Gaze, da zbog predstojećih vojnih operacija svi njegovi stanovnici odu iz svojih domova.
Izraelski cilj ne izgleda dostižnim bez još desetak tisuća mrtvih
Za usporedbu i lakše razumijevanje, pogotovo za sve one koji poznaju Zagreb, izraelska vojska najprije je zatražila da se svi stanovnici istočno od Savske ceste presele zapadno od nje, nakon toga neprekidnim je bombardiranjem pretvorila u hrpe ruševina cijele četvrti istočno od te ključne zagrebačke prometne arterije, a u tri tjedna kopnene operacije osvojila je i očistila od Hamasa Dugo Selo i Sesvete, manji dio Dubrave i Maksimira te ušla u KBC Dubrava.
Sada je pak zatražila od stanovnika Trešnjevke i svih onih koji su tamo prisilno smješteni da svi zajedno odu nekamo drugamo. Kamo? U Sloveniju, odnosno Egipat?
Javno proklamirani cilj vojne operacije bio je oslobađanje 240 taoca i likvidacija Hamasa. Nakon šest tjedana i 12.000 mrtvih taj cilj ne izgleda dostižnim bez još desetak tisuća mrtvih i uništenja do sada pošteđenih dijelova Pojasa Gaze. Budući da je zbog prekomjernoga bombardiranja, ogromnog broja civilnih žrtava i užasnih patnji palestinskoga stanovništva gore spomenuti carte blanche Izraelu istekao, postavlja se pitanje izlaza iz trenutačne situacije.
Plenković je učinio ozbiljan politički gaf, ali…
Američka administracija i dalje se javno protivi trenutačnome primirju, ponajviše zbog unutrašnjih političkih odnosa i zbog toga što Hamas nije uništen, ali u tajnosti zavrće ruku Izraelu zbog načina na koji je to dosad činio. Lekcija da se terorizam ne iskorjenjuje silom već pružanjem nade onima iz čijih se redova regrutiraju njegovi egzekutori odavno je apsolvirana.
Izraelu treba palestinska država u susjedstvu i zbog vlastite sigurnosti, a što prije tu činjenicu podrži ili barem prizna i većina izraelskih građana – bit ćemo bliže i trajnome miru na Bliskom istoku. A premijer Andrej Plenković?
On je ovoga puta svojim ustrajnim javnim djelovanjem i odlukama protiv zalaganja za trenutačno primirje u Pojasu Gaze učinio ozbiljan politički gaf, ali zbog naše ukupne nevažnosti i marginalnosti, te nezainteresiranosti najšire hrvatske javnosti za događanja izvan nacionalnih granica, taj politički promašaj vrlo brzo postao je ne-tema.