Prije mjesec dana Netflix je premijerno prikazao film „Munich – The Edge of War“, još jednu ekranizaciju Minhenskoga sporazuma potpisanoga 30. rujna 1938. između Njemačke, Italije, Francuske i Ujedinjene Kraljevine koji je omogućio Hitleru pripajanje Sudeta, tada dijela Čehoslovačke. Sporazum su potpisali Adolf Hitler, Benito Mussolini, francuski premijer Edouard Daladier i britanski Neville Chamberlain.
Radnja filma odvija se ponajviše u tjednima koji su prethodili samom sporazumu i to u najbližoj okolini britanskoga premijera kojega maestralno igra Jeremy Irons. Chamberlain je prikazan vrlo dobronamjerno, kao političar koji po svaku cijenu želi očuvati mir na europskom kontinentu pa je zbog mira spreman na sve moguće ustupke Hitleru. Po povratku iz Minhena britanski premijer održao je svoj neslavni govor na londonskom aerodromu: „It is a peace for our time“, mašući oduševljenoj gomili sporazumom koji je potpisao s Hitlerom.
Pogrešno procijenili Hitlera
Nekoliko mjeseci kasnije Čehoslovačka je raskomadana, a 1. rujna 1939. počeo je Drugi svjetski rat napadom nacističke Njemačke na Poljsku. Neville Chamberlain napustio je premijersku dužnost u svibnju 1940., a umro je u studenome iste godine. Naslijedio ga je Winston Churchill. Dio povjesničara smatra da je Ujedinjena Kraljevina bila potpuno nepripremljena za rat u vrijeme Minhenskoga sporazuma i da je Chamberlain tim sporazumom kupio dodatnih 11 mjeseci za ratne pripreme, ali povijesna je činjenica da su odluke njegove Vlade bile kontradiktorne i nakon Minhenskoga sporazuma.
Tadašnje vodeće europske liberalne demokracije, Ujedinjena Kraljevina i Francuska, pogrešno su procijenile stvarne namjere Adolfa Hitlera naivno se nadajući da će njegovi apetiti biti zadovoljeni pripajanjima Austrije i Češke, iako je još u studenome 1923., u vrijeme njegova neuspješnog minhenskog Pivničkog puča, trebalo biti jasno da on nije samo narcisoidni klaun i da će Njemačka pod njegovim vodstvom kad-tad krenuti u revanš za izgubljeni Prvi svjetski rat.
Neugodna usporedba s Kinom
Vladimir Putin prvi put je imenovan na premijersku poziciju u kolovozu 1999. godine, a ruskim predsjednikom postaje u svibnju 2000. godine, nakon ostavke Borisa Jeljcina. Prema podacima Svjetske banke u dva desetljeća njegove autokratske vladavine ruski BDP po stanovniku samo je udvostručen (u stalnim cijenama iz 2015.), a primjerice Kina je u istome razdoblju svoj čak upeterostručila.
Poljska i Rusija imale su 1994. identičan BDP po stanovniku, a u 2020. poljski je bio veći za 40 posto; kineski je u prvoj godini predsjedničkoga mandata Vladimira Putina bio dvostruko manji od ruskoga, a u 2020. za 7 posto veći. Rusko gospodarstvo svojom veličinom ne nadmašuje ono u Teksasu, demokratski standardi, ali i elementarna politička prava i slobode ne primjenjuju se na glasne protivnike Putinove vladavine. Prema indexu korupcije Transparency International od 180 država Rusija je prošle godine bila na 136. mjestu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nesmotreno izgubljen teritorij
Rusija je u protekla dva desetljeća politički i gospodarski realno nazadovala, a umjesto blagostanja i liberalne demokracije Vladimir Putin nudi svojim građanima imperijalne snove, uključivši i revanš za navodna poniženja i nepravde počinjene Rusiji nakon raspada Sovjetskoga Saveza. Hitler je svoju političku karijeru ponajviše gradio na obećanju o poništenju nepravednoga Versajskog ugovora iz lipnja 1919. godine, a Vladimir Putin sada već i javno želi vratiti pod okrilje majčice Rusije barem dio onoga što je ona nesmotreno izgubila početkom devedesetih godina prošloga stoljeća.
Adolfa Hitlera su na tadašnjem „Zapadu“ sve do druge polovine tridesetih nazivali klaunom, a do prije dva dana, bez obzira na sva upozorenja američke administracije i boljih poznavatelja kremaljskih odaja, i Vladimir Putin bio je samo nemilosrdni i iskompleksirani narcisoidni pozer čiji je maksimalni domet prisvajanje Krima i dijelova dvije istočne ukrajinske regije, Lugansk i Donjeck.
Rast ovlasti na tragedijama
Svijet je upoznao metode Vladimira Putina za vrijeme dvije talačke krize, prve u moskovskome kazalištu Dobrovka u listopadu 2002. godine i druge u školi u Beslanu u ruskoj republici Sjevernoj Osetiji u rujnu 2004. godine. U oba su slučaja čečenski teroristi zatočili velik broj ljudi, u Beslanu čak 1300 djece. U intervenciji ruskih specijalnih postrojbi stradalo je 130 talaca u moskovskome kazalištu, a njih 333 u Beslanu, od čega 186 djece. Takav masakr talaca ne bi mogao politički preživjeti nijedan odgovorni političar u zemljama s kakvom-takvom demokracijom, ali Vladimir Putin upravo je te dvije tragedije iskoristio za jačanje osobnih ovlasti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Posredna žrtva te dvije talačke krize i ruske vojne intervencije u Čečeniji bila je i novinarka Ana Politkovskaja, ubijena u listopadu 2006. u dizalu u središtu Moskve. Njeno pisanje o ratu u Čečeniji, masakru u Beslanu, a ponajviše njena knjiga „Putin’s Russia“ u kojoj detaljno opisuje Rusiju kao policijsko-mafijašku državu bili su razlogom njene egzekucije.
‘It is a peace for our time’
U kolovozu 2008. ruska vojska intervenirala je u Gruziji pod izlikom zaštite separatista u Južnoj Osetiji i Abhaziji. Nakon dvotjednoga rata gruzijske NATO ambicije su otklonjene, a Rusija je i praktički implementirala nekadašnju sovjetsku politiku „ograničenoga suvereniteta“ za zemlje u svom susjedstvu. Budući da Rusija nije bila ni na koji način kažnjena zbog svoje vojne intervencije u Gruziji, okupacija Krima u veljači 2014. te dijelova regija Lugansk i Donjeck na istoku Ukrajine u proljeće te godine mogla je biti očekivana nakon svrgnuća proruskoga predsjednika Viktora Janukoviča.
Tada uvedene „kamilica“ sankcije samo su dodatno potakle Vladimira Putina na daljnju provedbu imperijalnih planova. Njegovo financiranje krajnje desnih, nacionalističkih i ksenofobnih političkih stranaka i pokreta u raznim europskim državama, njegovi stalni napori na stvaranju jaza među članicama Europske unije, njegovi vrlo posebni odnosi s Donaldom Trumpom, njegovo korištenje cijene prirodnoga plina u političkim igrama, sve to nije bilo dovoljno za uzbunu i radikalnu promjenu politike prema Rusiji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Istina, nitko na Zapadu nije poput Nevillea Chamberlaina 1938. mahao ugovorom i vikao „It is a peace for our time“ jer nitko nije ni mislio da je rat između Zapada i Rusije uopće moguć, ali su se svi na Zapadu itekako trudili mahati lukrativnim trgovačkim ugovorima s ruskim partnerima. Zbog toga silnog mahanja, zbog svih sjevernih tokova, prodanih aviona i automobila, zbog ruskih depozita i nekretnina, Zapad je zaboravio da Vladimir Putin više od svega želi revanš, da želi osvetu za raspad Sovjetskoga Saveza i da želi biti jedan od glavnih svjetskih kabadahija, a ne tek obični seoski đilkoš. Zbog toga ruska agresija na Ukrajinu nije trebala biti iznenađenje, ona će zasigurno okončati kompromisersku politiku liberalnih demokracija i biti početak kraja režima Vladimira Putina. O tome u nastavku.
Sve što je Putin desetljećima radio, to zapadnim zemljama dosad nije bio razlog za uzbunu. Zbilja?
Putin i njegov režim rezultat su i kompromiserske politike liberalnih demokracija
Zbog svih sjevernih tokova, prodanih aviona i automobila, zbog ruskih depozita i nekretnina, Zapad je zaboravio da Vladimir Putin više od svega želi revanš, da želi osvetu za raspad Sovjetskoga Saveza i da želi biti jedan od glavnih svjetskih kabadahija, a ne tek obični seoski đilkoš. Zbog toga ruska agresija na Ukrajinu nije trebala biti iznenađenje
Prije mjesec dana Netflix je premijerno prikazao film „Munich – The Edge of War“, još jednu ekranizaciju Minhenskoga sporazuma potpisanoga 30. rujna 1938. između Njemačke, Italije, Francuske i Ujedinjene Kraljevine koji je omogućio Hitleru pripajanje Sudeta, tada dijela Čehoslovačke. Sporazum su potpisali Adolf Hitler, Benito Mussolini, francuski premijer Edouard Daladier i britanski Neville Chamberlain.
Radnja filma odvija se ponajviše u tjednima koji su prethodili samom sporazumu i to u najbližoj okolini britanskoga premijera kojega maestralno igra Jeremy Irons. Chamberlain je prikazan vrlo dobronamjerno, kao političar koji po svaku cijenu želi očuvati mir na europskom kontinentu pa je zbog mira spreman na sve moguće ustupke Hitleru. Po povratku iz Minhena britanski premijer održao je svoj neslavni govor na londonskom aerodromu: „It is a peace for our time“, mašući oduševljenoj gomili sporazumom koji je potpisao s Hitlerom.
Pogrešno procijenili Hitlera
Nekoliko mjeseci kasnije Čehoslovačka je raskomadana, a 1. rujna 1939. počeo je Drugi svjetski rat napadom nacističke Njemačke na Poljsku. Neville Chamberlain napustio je premijersku dužnost u svibnju 1940., a umro je u studenome iste godine. Naslijedio ga je Winston Churchill. Dio povjesničara smatra da je Ujedinjena Kraljevina bila potpuno nepripremljena za rat u vrijeme Minhenskoga sporazuma i da je Chamberlain tim sporazumom kupio dodatnih 11 mjeseci za ratne pripreme, ali povijesna je činjenica da su odluke njegove Vlade bile kontradiktorne i nakon Minhenskoga sporazuma.
Tadašnje vodeće europske liberalne demokracije, Ujedinjena Kraljevina i Francuska, pogrešno su procijenile stvarne namjere Adolfa Hitlera naivno se nadajući da će njegovi apetiti biti zadovoljeni pripajanjima Austrije i Češke, iako je još u studenome 1923., u vrijeme njegova neuspješnog minhenskog Pivničkog puča, trebalo biti jasno da on nije samo narcisoidni klaun i da će Njemačka pod njegovim vodstvom kad-tad krenuti u revanš za izgubljeni Prvi svjetski rat.
Neugodna usporedba s Kinom
Vladimir Putin prvi put je imenovan na premijersku poziciju u kolovozu 1999. godine, a ruskim predsjednikom postaje u svibnju 2000. godine, nakon ostavke Borisa Jeljcina. Prema podacima Svjetske banke u dva desetljeća njegove autokratske vladavine ruski BDP po stanovniku samo je udvostručen (u stalnim cijenama iz 2015.), a primjerice Kina je u istome razdoblju svoj čak upeterostručila.
Poljska i Rusija imale su 1994. identičan BDP po stanovniku, a u 2020. poljski je bio veći za 40 posto; kineski je u prvoj godini predsjedničkoga mandata Vladimira Putina bio dvostruko manji od ruskoga, a u 2020. za 7 posto veći. Rusko gospodarstvo svojom veličinom ne nadmašuje ono u Teksasu, demokratski standardi, ali i elementarna politička prava i slobode ne primjenjuju se na glasne protivnike Putinove vladavine. Prema indexu korupcije Transparency International od 180 država Rusija je prošle godine bila na 136. mjestu.
Nesmotreno izgubljen teritorij
Rusija je u protekla dva desetljeća politički i gospodarski realno nazadovala, a umjesto blagostanja i liberalne demokracije Vladimir Putin nudi svojim građanima imperijalne snove, uključivši i revanš za navodna poniženja i nepravde počinjene Rusiji nakon raspada Sovjetskoga Saveza. Hitler je svoju političku karijeru ponajviše gradio na obećanju o poništenju nepravednoga Versajskog ugovora iz lipnja 1919. godine, a Vladimir Putin sada već i javno želi vratiti pod okrilje majčice Rusije barem dio onoga što je ona nesmotreno izgubila početkom devedesetih godina prošloga stoljeća.
Adolfa Hitlera su na tadašnjem „Zapadu“ sve do druge polovine tridesetih nazivali klaunom, a do prije dva dana, bez obzira na sva upozorenja američke administracije i boljih poznavatelja kremaljskih odaja, i Vladimir Putin bio je samo nemilosrdni i iskompleksirani narcisoidni pozer čiji je maksimalni domet prisvajanje Krima i dijelova dvije istočne ukrajinske regije, Lugansk i Donjeck.
Rast ovlasti na tragedijama
Svijet je upoznao metode Vladimira Putina za vrijeme dvije talačke krize, prve u moskovskome kazalištu Dobrovka u listopadu 2002. godine i druge u školi u Beslanu u ruskoj republici Sjevernoj Osetiji u rujnu 2004. godine. U oba su slučaja čečenski teroristi zatočili velik broj ljudi, u Beslanu čak 1300 djece. U intervenciji ruskih specijalnih postrojbi stradalo je 130 talaca u moskovskome kazalištu, a njih 333 u Beslanu, od čega 186 djece. Takav masakr talaca ne bi mogao politički preživjeti nijedan odgovorni političar u zemljama s kakvom-takvom demokracijom, ali Vladimir Putin upravo je te dvije tragedije iskoristio za jačanje osobnih ovlasti.
Posredna žrtva te dvije talačke krize i ruske vojne intervencije u Čečeniji bila je i novinarka Ana Politkovskaja, ubijena u listopadu 2006. u dizalu u središtu Moskve. Njeno pisanje o ratu u Čečeniji, masakru u Beslanu, a ponajviše njena knjiga „Putin’s Russia“ u kojoj detaljno opisuje Rusiju kao policijsko-mafijašku državu bili su razlogom njene egzekucije.
‘It is a peace for our time’
U kolovozu 2008. ruska vojska intervenirala je u Gruziji pod izlikom zaštite separatista u Južnoj Osetiji i Abhaziji. Nakon dvotjednoga rata gruzijske NATO ambicije su otklonjene, a Rusija je i praktički implementirala nekadašnju sovjetsku politiku „ograničenoga suvereniteta“ za zemlje u svom susjedstvu. Budući da Rusija nije bila ni na koji način kažnjena zbog svoje vojne intervencije u Gruziji, okupacija Krima u veljači 2014. te dijelova regija Lugansk i Donjeck na istoku Ukrajine u proljeće te godine mogla je biti očekivana nakon svrgnuća proruskoga predsjednika Viktora Janukoviča.
Tada uvedene „kamilica“ sankcije samo su dodatno potakle Vladimira Putina na daljnju provedbu imperijalnih planova. Njegovo financiranje krajnje desnih, nacionalističkih i ksenofobnih političkih stranaka i pokreta u raznim europskim državama, njegovi stalni napori na stvaranju jaza među članicama Europske unije, njegovi vrlo posebni odnosi s Donaldom Trumpom, njegovo korištenje cijene prirodnoga plina u političkim igrama, sve to nije bilo dovoljno za uzbunu i radikalnu promjenu politike prema Rusiji.
Istina, nitko na Zapadu nije poput Nevillea Chamberlaina 1938. mahao ugovorom i vikao „It is a peace for our time“ jer nitko nije ni mislio da je rat između Zapada i Rusije uopće moguć, ali su se svi na Zapadu itekako trudili mahati lukrativnim trgovačkim ugovorima s ruskim partnerima. Zbog toga silnog mahanja, zbog svih sjevernih tokova, prodanih aviona i automobila, zbog ruskih depozita i nekretnina, Zapad je zaboravio da Vladimir Putin više od svega želi revanš, da želi osvetu za raspad Sovjetskoga Saveza i da želi biti jedan od glavnih svjetskih kabadahija, a ne tek obični seoski đilkoš. Zbog toga ruska agresija na Ukrajinu nije trebala biti iznenađenje, ona će zasigurno okončati kompromisersku politiku liberalnih demokracija i biti početak kraja režima Vladimira Putina. O tome u nastavku.