Na izborima 2024. Amerikanci neće odlučivati samo o tome tko će iduće četiri godine biti na vlasti, nego i o tome hoće li nakon četiri godine više uopće biti izbora. Sad je već jasno da povratak Trumpa, koji bi mogao biti katastrofalan za Ameriku i svijet, neće spriječiti sama Republikanska stranka. Iako se tamo provode nekakvi predizbori, većina republikanaca posve je uz Trumpa. Manjina je nalik onoj ptici koja se od straha skameni i zmiji samo olakša posao, paralizirani Trumpovom popularnošću kod biračke baze. Na njih dakle ne treba računati.
Demokrati izlaze na megdan s kandidatom koji ima zbilja opipljive rezultate u svoje tri godine, uključujući ekonomiju koja nije bila u ovako dobrom stanju još od doba predsjednika Dwighta Eisenhowera. No, Joe Biden ima i niz političkih i osobnih utega koji njegovu pobjedu čine manje sigurnom nego što bi se to dalo prognozirati iz pokazatelja njegova prvog mandata.
Privilegije američkih novinara
Jedna od prepreka koju Biden mora preskakati, ne svojom krivnjom, već je i to što ga se stavlja u istu ravan s Trumpom. Možda je manje poznato, ali Biden nije organizirao pokušaj državnog udara da ostane na vlasti, nije pokušao preokrenuti ishod izgubljenih izbora niti je javno prihvatio nasilje kao sredstvo političke borbe. Iako se dvojica kandidata temeljito razlikuju u tome da jedan prihvaća demokratska pravila igre, a drugi bi ukinuo demokraciju – mediji ih uglavnom tretiraju kao jednake.
Američko novinarstvo predugo je imalo sreću da su politički fundamenti stabilni i neupitni, pa se desetljećima brusilo na davanju jednake prilike objema stranama. Na sve što kaže demokrat treba pitati i republikanca, važno je da dobiju podjednako vremena i na sličnim pozicijama ili terminima, ako je novinar kritičan ili gnjavi političara jedne stranke ne treba zaboraviti jednako se postaviti i prema nekome iz one druge. Sve je to lijepo funkcioniralo dok su dvije stranke bile slične ili barem usporedive, što više nije slučaj. Proces u kojem se Republikanska stranka pretvorila u antidemokratsku političku grupu koja pokušava osigurati vladavinu sve tanje bijele većine i spriječiti sudjelovanje sve brojnijih ne-bijelih Amerikanaca u samom političkom procesu, a kamoli u vlasti, posebna je tema o kojoj ću pisati drugi put.
Ovdje je dovoljno reći da je otklizavanje GOP-a prema autoritarnoj desnici imalo barem tri ključne točke: pobjedu radikalnih desničara na polovici prvog mandata Billa Clintona 1994. godine, kad je predvođena Newtom Gingrichem izrasla cijela generacija političara koja je politiku počela doživljavati kao “rat” protiv “neprijatelja”, a ne “nadmetanje” protiv “suparnika”, i politički diskurs se vratio 150 godina unazad, onako kako se u Kongresu raspravljalo uoči Građanskog rata. Iduće godine pokrenut je Fox News koji je novoj generaciji “ratnika” dao medijski prostor i vjernu publiku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dvije neusporedive stranke
Daljnje otklizavanje desno zbilo se nakon i zbog pobjede prvog crnog kandidata za predsjednika 2008. godine. Radikalno desno krilo Tea Party/Freedom Caucus dobilo je veći utjecaj u stranci koja pokazuje znakove destruktivnog antiinstitucionalizma kroz blokade proračuna i dugotrajna gašenja rada cijelog državnog aparata.
Konačno, Republikanska stranka postala je posve neusporediva s Demokratskom nakon pobjede Trumpa 2016. godine; za izbore 2020. GOP prvi put nije imao ni službeni program i njihov kandidat proglašavao je namještenima sve izbore na kojima on ne pobijedi, što je konačno dovelo do događaja od 6. siječnja 2021. Barem otad, republikanci nisu usporedivi s demokratima jer nisu demokrati u temeljnom političkom značenju te riječi.
Ove značajne političke promjene, međutim, nisu pratile promjene u medijskom tretmanu Republikanske stranke. Američki mediji refleksno bi se svaki put vratili na “jednaki prostor za obje strane”, iako je praksa pokazala da takav pristup može biti vrlo štetan po tkivo demokratskog sustava.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zamke both-sideisma
Sintagma “But her emails…” označava zloglasnu praksu brojnih novinskih kuća u kampanji 2016. godine, u kojoj su se stvarni skandali Donalda Trumpa izjednačavali s mahom bezveznim otkrićima s mail-servera Hillary Clinton, dajući “isti prostor objema stranama”, ali pritom stvarajući lažni dojam da su dvoje kandidata – ako ne isti, onda barem vrlo slični. Nitko nije mogao biti različitiji od Donalda Trumpa nego Hillary Clinton.
Ovdje nešto treba pojasniti. Mediji ne trebaju davati upute za koga glasati; to je uostalom kontraproduktivno jer ljudi vole sami donositi zaključke. No, mediji ne smiju ni lažno prikazivati stvarnost samo zato što to zahtijeva manje napora i zaobilazi neke neugodne odluke. Ako jedna strana želi vladavinu prava, a druga želi izvansudske likvidacije osumnjičenih kriminalaca, posve je neprimjereno reći da dvije strane “imaju različite pristupe problemu kriminala” ili da “se vode nepomirljivim interpretacijama kaznenog prava”.
To je inače stvarni primjer, gdje Trump zagovara ovo potonje, a mediji sve peru kao “razlike u pristupu”. U tom smislu valjda najgori prijestupnik je New York Times, liberalni (lijevi) dnevnik koji pod svaku cijenu želi skinuti tu kvalifikaciju sa sebe, a both-sideism je doveo do savršenstva.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Normaliziranje Trumpova povratka
No, budući da Americi stvarno prijeti mogućnost da Trump osvoji drugi mandat, takav medijski pristup počinje se mijenjati. Čini se da bi dobar dio medija izborima 2024. mogao pristupiti na promišljeniji i zreliji način. Umjesto da izvještavaju samo o anketama i stanju utrke, počeli su pisati o “ulozima”, o tome što je na kocki u slučaju Trumpove pobjede. I od svih, prvi je krenuo baš najveći krivac, New York Times, što bi moglo pokrenuti druge inertne i uređivački ne previše fleksibilne.
U članku “Zašto Trumpov drugi predsjednički mandat može biti radikalniji od prvog”, jednim iz niza tekstova o ulozima idućih izbora, New York Times podsjeća na dugu povijest Trumpovih autoritarnih impulsa i upozorava da je njegov politički stroj danas sofisticiraniji, a ograničenja njegovoj samovlasti slabija. Istodobno, časopis Atlantic posvetio je cijelo izdanje za siječanj i veljaču 2024. pitanju što će se dogoditi ako Trump ponovno pobijedi. Ovi medijski događaji poklopili su se izlaskom memoara bivše republikanske zastupnice Liz Cheney, koja upozorava da će Trump, pobijedi li, dokinuti američku republiku i uvesti diktaturu.
Zašto je ovo važno? Ne samo u Americi, nego i u Hrvatskoj, ljudi su počeli normalizirati mogućnost da će se Trump vratiti na vlast. U tome leži više opasnosti. Prva je u tome da takvo razmišljanje, posredovano medijima, ide Trumpu na ruku jer njegovu izbornu pobjedu, koja nije nemoguća ali je daleko od neizbježne, čini “prirodnom” ili “očekivanom” dok Bidena tretira kao kandidata s problemom (zbog starosti, nepopularnosti u anketama, efekata inflacije…)
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘On nikad neće otići s vlasti’
Druga opasnost leži u previdu: iako je Trump u svom mandatu nanio značajnu štetu američkom političkom sustavu i statusu Amerike u svijetu, pretpostavka da bi on u drugom mandatu “završio posao” na sličan način fundamentalno je pogrešna. Iz razloga o kojima treba nešto više reći, Trump koji bi u siječnju 2025. ponovno ušao u Bijelu kuću bio bi pripremljeniji, ekstremniji, opasniji i učinkovitiji u provođenju svog radikalnog antidemokratskog plana nego onaj Trump koji je bio predsjednik od 2017. do 2021. godine. Kako kaže glavni urednik Atlantica Jeff Goldberg, “drugi mandat, bude li ga, bit će puno gori”. Ili riječima Liz Cheney: “Ako Trump ponovno pobijedi, on nikad neće otići s vlasti. Izbori 2024. bit će, u tom slučaju, zadnji izbori na kojima ste imali pravo glasa”.
Današnji Trump drukčiji je od onog otprije četiri godine iz barem dva razloga: osvete i iskustva. Prvo, Trump se sprema za povratak na vlast kako bi kaznio “krivce” za svoje pravne probleme. U četiri-pet suđenja koja se protiv njega vode, njemu je vrlo izgledan zatvor i gubitak imovine, što Trump nastoji spriječiti svim sredstvima. Rušenje pravnog poretka u kojem bi predsjednik ili netko iz administracije izravno intervenirao kod sudbene vlasti da Trumpa oslobodi kaznene odgovornosti – toga se Trump neće ustručavati; znamo jer nam on sam to kaže.
Odgovornost za vlastite postupke nikad nije postojala u Trumpovoj mentalnoj mapi, pa sudske postupke protiv sebe on ne doživljava kao posljedicu svojih djela (državnog udara, krađe tajnih dokumenata), nego kao osvetu političkih protivnika. U lijepom primjeru projekcije, za drugi mandat najavljuje upravo to – kazneni progon svojih političkih protivnika, od Bidena nadalje. Osveta je gorivo Trumpovog pokušaja da se vrati na vlast.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vjerojatna smrt NATO-a
Drugo, Trump je iz svog vremena u Bijeloj kući naučio kako fukcionira državni aparat i kako uporabiti – i zloporabiti – poluge vlasti za postizanje političkih i privatnih ciljeva. U drugom mandatu u administraciji više ne bi bilo “osovine odraslih” koja bi usporavala ili minirala provedbu Trumpovih najopasnijih ideja. Dapače, ne bi više bilo ni pravne službe Bijele kuće lojalne vladavini prava, koja je predsjednika više puta zaustavila. Plan za drugi mandat je napuniti sva ta mjesta lojalnim ljudima koji bi “pustili Trumpa da bude Trump”.
Atlantic, koji se preporodio otkad je u vlasništvu Laurene Powell Jobs, udovice genijalnog inovatora, angažirao je dvadeset i četvero svojih najboljih autora da predvide kako bi izgledali svijet i Amerika ako se “Trumpa pusti da bude Trump”. Zadatak je bio manje špekulativan nego što zvuči. Već dovoljno uznemirujućih ideja pušteno je u javnost iz Trumpova izbornog tabora i iz njegovih usta. Također, poznate su brojne situacije iz njegova dosad jedinog mandata u kojima je bio frustriran jer nisu provedene njegove želje i ideje.
Iz naše europske – i globalne – perspektive svakako je najgore predviđanje da bi Trump izveo Ameriku iz NATO-a. To je i gotovo sigurno da bi se dogodilo jer Trump nikad nije razumio korist koju Amerika ima od toga da jamči sigurnost drugih zemalja u svjetskom poretku skrojenom po svojoj mjeri. Ulozi su u međuvremenu samo porasli jer je Trumpov prijatelj Vladimir Putin pokrenuo osvajački rat protiv Ukrajine, a američki odustanak od načela kolektivne obrane Rusiji bi olakšao posao širenja u istočnoj Europi. O tome u Atlanticu piše Anne Applebaum, kolumnistica koja dolazi iz konzervativnog političkog miljea i supruga je bivšeg poljskog ministra vanjskih poslova Radeka Sikorskog.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Trump nije izborni titan
Spominjem to jer izbor glasova koji govore protiv Trumpa nije nevažan. Ciljana publika očito nisu glasači Bernieja Sandersa, koji su ionako protiv Trumpa, nego ljudi na desnici koje bi se moglo uvjeriti u opasnost od bivšeg predsjednika koji je antidemokrat, u posljednje vrijeme i otvoreni fašist. David Frum, koji u Atlanticu predviđa da Trump ne bi uspio uvesti diktaturu ali bi svejedno zemlju bacio u ustavni kaos i potpunu političku paralizu, još je jedan takav glas – početkom stoljeća Frum je pisao govore za Georgea W. Busha. U isto vrijeme, Washington Post objavljuje razgovor sa 16 bivših članova Trumpova kabineta, dakle najbližih suradnika, koji upozoravaju da on nipošto ne smije ponovno biti izabran. Najglasniji među njima je bivši šef Trumpova kabineta general John Kelly.
Svi ovi ozbiljni alarmi možda ne postignu željeni učinak i Trump bude ponovno izabran. No, njegova pobjeda izglednija je ako je svi nastave predstavljati kao neizbježnu. Ne treba zaboraviti da Trump nije nikakav izborni titan: na jedinim izborima koje je osvojio pobijedio je s prednošću od jedva 70 tisuća od ukupno 130 milijuna glasova. Sve izbore otad republikanci su ili izgubili ili na njima ozbiljno podbacili – pod Trumpom su ostali bez Zastupničkog doma i Senata, te konačno i Bijele kuće kad je Biden osvojio sedam milijuna glasova više od Trumpa. Biden je sigurno u međuvremenu izgubio neke od tih glasova; to je cijena bivanja na vlasti. No, teško je zamisliti da je Trump – nakon što je pokušao državni udar – osvojio ijedan glas koji nije za njega bio i 2020.
Bila ova upozorenja potrebna ili ne, sigurno će biti blagotvorna za medije koji su se konačno trgnuli iz lažnog balansa između dvije nejednake političke opcije. Jer kako kaže slogan, nekad je nužno odabrati stranu.
U odnosu na prvi mandat Trump je sada pripremljeniji, ekstremniji i opasniji. Americi prijete ovi horor scenariji
Era 'But her emails' konačno je završila, a američki mediji počeli su ozbiljno shvaćati što bi značila još jedna Trumpova pobjeda
Umjesto da opet samo izvještavaju o stanju utrke, američki mediji konačno su počeli pisati o ulozima u izborima 2024. i o tome što je na kocki u slučaju pobjede kandidata koji je već jednom pokušao državni udar. Od svih je prvi krenuo baš najveći krivac 'both-sideisma' New York Times
Jedanaest mjeseci ostalo je do izbora na kojima bi se na vlast mogao vratiti Donald Trump i u američkom medijskom prostoru počele su se događati promjene kakve su se, ruku na srce, trebale dogoditi još 2016. godine. Dio medija konačno je shvatio da plemeniti pristup “jednako prema objema stranama” ne funkcionira u uvjetima gdje dvije strane nisu ni približno jednake: jedna je spremna zanemariti pravila i norme, prihvatiti nasilje u pokušaju da dođe do vlasti, pa u konačnici i srušiti najdugovječniji demokratski sustav na svijetu.
Na izborima 2024. Amerikanci neće odlučivati samo o tome tko će iduće četiri godine biti na vlasti, nego i o tome hoće li nakon četiri godine više uopće biti izbora. Sad je već jasno da povratak Trumpa, koji bi mogao biti katastrofalan za Ameriku i svijet, neće spriječiti sama Republikanska stranka. Iako se tamo provode nekakvi predizbori, većina republikanaca posve je uz Trumpa. Manjina je nalik onoj ptici koja se od straha skameni i zmiji samo olakša posao, paralizirani Trumpovom popularnošću kod biračke baze. Na njih dakle ne treba računati.
Demokrati izlaze na megdan s kandidatom koji ima zbilja opipljive rezultate u svoje tri godine, uključujući ekonomiju koja nije bila u ovako dobrom stanju još od doba predsjednika Dwighta Eisenhowera. No, Joe Biden ima i niz političkih i osobnih utega koji njegovu pobjedu čine manje sigurnom nego što bi se to dalo prognozirati iz pokazatelja njegova prvog mandata.
Privilegije američkih novinara
Jedna od prepreka koju Biden mora preskakati, ne svojom krivnjom, već je i to što ga se stavlja u istu ravan s Trumpom. Možda je manje poznato, ali Biden nije organizirao pokušaj državnog udara da ostane na vlasti, nije pokušao preokrenuti ishod izgubljenih izbora niti je javno prihvatio nasilje kao sredstvo političke borbe. Iako se dvojica kandidata temeljito razlikuju u tome da jedan prihvaća demokratska pravila igre, a drugi bi ukinuo demokraciju – mediji ih uglavnom tretiraju kao jednake.
Američko novinarstvo predugo je imalo sreću da su politički fundamenti stabilni i neupitni, pa se desetljećima brusilo na davanju jednake prilike objema stranama. Na sve što kaže demokrat treba pitati i republikanca, važno je da dobiju podjednako vremena i na sličnim pozicijama ili terminima, ako je novinar kritičan ili gnjavi političara jedne stranke ne treba zaboraviti jednako se postaviti i prema nekome iz one druge. Sve je to lijepo funkcioniralo dok su dvije stranke bile slične ili barem usporedive, što više nije slučaj. Proces u kojem se Republikanska stranka pretvorila u antidemokratsku političku grupu koja pokušava osigurati vladavinu sve tanje bijele većine i spriječiti sudjelovanje sve brojnijih ne-bijelih Amerikanaca u samom političkom procesu, a kamoli u vlasti, posebna je tema o kojoj ću pisati drugi put.
Ovdje je dovoljno reći da je otklizavanje GOP-a prema autoritarnoj desnici imalo barem tri ključne točke: pobjedu radikalnih desničara na polovici prvog mandata Billa Clintona 1994. godine, kad je predvođena Newtom Gingrichem izrasla cijela generacija političara koja je politiku počela doživljavati kao “rat” protiv “neprijatelja”, a ne “nadmetanje” protiv “suparnika”, i politički diskurs se vratio 150 godina unazad, onako kako se u Kongresu raspravljalo uoči Građanskog rata. Iduće godine pokrenut je Fox News koji je novoj generaciji “ratnika” dao medijski prostor i vjernu publiku.
Dvije neusporedive stranke
Daljnje otklizavanje desno zbilo se nakon i zbog pobjede prvog crnog kandidata za predsjednika 2008. godine. Radikalno desno krilo Tea Party/Freedom Caucus dobilo je veći utjecaj u stranci koja pokazuje znakove destruktivnog antiinstitucionalizma kroz blokade proračuna i dugotrajna gašenja rada cijelog državnog aparata.
Konačno, Republikanska stranka postala je posve neusporediva s Demokratskom nakon pobjede Trumpa 2016. godine; za izbore 2020. GOP prvi put nije imao ni službeni program i njihov kandidat proglašavao je namještenima sve izbore na kojima on ne pobijedi, što je konačno dovelo do događaja od 6. siječnja 2021. Barem otad, republikanci nisu usporedivi s demokratima jer nisu demokrati u temeljnom političkom značenju te riječi.
Ove značajne političke promjene, međutim, nisu pratile promjene u medijskom tretmanu Republikanske stranke. Američki mediji refleksno bi se svaki put vratili na “jednaki prostor za obje strane”, iako je praksa pokazala da takav pristup može biti vrlo štetan po tkivo demokratskog sustava.
Zamke both-sideisma
Sintagma “But her emails…” označava zloglasnu praksu brojnih novinskih kuća u kampanji 2016. godine, u kojoj su se stvarni skandali Donalda Trumpa izjednačavali s mahom bezveznim otkrićima s mail-servera Hillary Clinton, dajući “isti prostor objema stranama”, ali pritom stvarajući lažni dojam da su dvoje kandidata – ako ne isti, onda barem vrlo slični. Nitko nije mogao biti različitiji od Donalda Trumpa nego Hillary Clinton.
Ovdje nešto treba pojasniti. Mediji ne trebaju davati upute za koga glasati; to je uostalom kontraproduktivno jer ljudi vole sami donositi zaključke. No, mediji ne smiju ni lažno prikazivati stvarnost samo zato što to zahtijeva manje napora i zaobilazi neke neugodne odluke. Ako jedna strana želi vladavinu prava, a druga želi izvansudske likvidacije osumnjičenih kriminalaca, posve je neprimjereno reći da dvije strane “imaju različite pristupe problemu kriminala” ili da “se vode nepomirljivim interpretacijama kaznenog prava”.
To je inače stvarni primjer, gdje Trump zagovara ovo potonje, a mediji sve peru kao “razlike u pristupu”. U tom smislu valjda najgori prijestupnik je New York Times, liberalni (lijevi) dnevnik koji pod svaku cijenu želi skinuti tu kvalifikaciju sa sebe, a both-sideism je doveo do savršenstva.
Normaliziranje Trumpova povratka
No, budući da Americi stvarno prijeti mogućnost da Trump osvoji drugi mandat, takav medijski pristup počinje se mijenjati. Čini se da bi dobar dio medija izborima 2024. mogao pristupiti na promišljeniji i zreliji način. Umjesto da izvještavaju samo o anketama i stanju utrke, počeli su pisati o “ulozima”, o tome što je na kocki u slučaju Trumpove pobjede. I od svih, prvi je krenuo baš najveći krivac, New York Times, što bi moglo pokrenuti druge inertne i uređivački ne previše fleksibilne.
U članku “Zašto Trumpov drugi predsjednički mandat može biti radikalniji od prvog”, jednim iz niza tekstova o ulozima idućih izbora, New York Times podsjeća na dugu povijest Trumpovih autoritarnih impulsa i upozorava da je njegov politički stroj danas sofisticiraniji, a ograničenja njegovoj samovlasti slabija. Istodobno, časopis Atlantic posvetio je cijelo izdanje za siječanj i veljaču 2024. pitanju što će se dogoditi ako Trump ponovno pobijedi. Ovi medijski događaji poklopili su se izlaskom memoara bivše republikanske zastupnice Liz Cheney, koja upozorava da će Trump, pobijedi li, dokinuti američku republiku i uvesti diktaturu.
Zašto je ovo važno? Ne samo u Americi, nego i u Hrvatskoj, ljudi su počeli normalizirati mogućnost da će se Trump vratiti na vlast. U tome leži više opasnosti. Prva je u tome da takvo razmišljanje, posredovano medijima, ide Trumpu na ruku jer njegovu izbornu pobjedu, koja nije nemoguća ali je daleko od neizbježne, čini “prirodnom” ili “očekivanom” dok Bidena tretira kao kandidata s problemom (zbog starosti, nepopularnosti u anketama, efekata inflacije…)
‘On nikad neće otići s vlasti’
Druga opasnost leži u previdu: iako je Trump u svom mandatu nanio značajnu štetu američkom političkom sustavu i statusu Amerike u svijetu, pretpostavka da bi on u drugom mandatu “završio posao” na sličan način fundamentalno je pogrešna. Iz razloga o kojima treba nešto više reći, Trump koji bi u siječnju 2025. ponovno ušao u Bijelu kuću bio bi pripremljeniji, ekstremniji, opasniji i učinkovitiji u provođenju svog radikalnog antidemokratskog plana nego onaj Trump koji je bio predsjednik od 2017. do 2021. godine. Kako kaže glavni urednik Atlantica Jeff Goldberg, “drugi mandat, bude li ga, bit će puno gori”. Ili riječima Liz Cheney: “Ako Trump ponovno pobijedi, on nikad neće otići s vlasti. Izbori 2024. bit će, u tom slučaju, zadnji izbori na kojima ste imali pravo glasa”.
Današnji Trump drukčiji je od onog otprije četiri godine iz barem dva razloga: osvete i iskustva. Prvo, Trump se sprema za povratak na vlast kako bi kaznio “krivce” za svoje pravne probleme. U četiri-pet suđenja koja se protiv njega vode, njemu je vrlo izgledan zatvor i gubitak imovine, što Trump nastoji spriječiti svim sredstvima. Rušenje pravnog poretka u kojem bi predsjednik ili netko iz administracije izravno intervenirao kod sudbene vlasti da Trumpa oslobodi kaznene odgovornosti – toga se Trump neće ustručavati; znamo jer nam on sam to kaže.
Odgovornost za vlastite postupke nikad nije postojala u Trumpovoj mentalnoj mapi, pa sudske postupke protiv sebe on ne doživljava kao posljedicu svojih djela (državnog udara, krađe tajnih dokumenata), nego kao osvetu političkih protivnika. U lijepom primjeru projekcije, za drugi mandat najavljuje upravo to – kazneni progon svojih političkih protivnika, od Bidena nadalje. Osveta je gorivo Trumpovog pokušaja da se vrati na vlast.
Vjerojatna smrt NATO-a
Drugo, Trump je iz svog vremena u Bijeloj kući naučio kako fukcionira državni aparat i kako uporabiti – i zloporabiti – poluge vlasti za postizanje političkih i privatnih ciljeva. U drugom mandatu u administraciji više ne bi bilo “osovine odraslih” koja bi usporavala ili minirala provedbu Trumpovih najopasnijih ideja. Dapače, ne bi više bilo ni pravne službe Bijele kuće lojalne vladavini prava, koja je predsjednika više puta zaustavila. Plan za drugi mandat je napuniti sva ta mjesta lojalnim ljudima koji bi “pustili Trumpa da bude Trump”.
Atlantic, koji se preporodio otkad je u vlasništvu Laurene Powell Jobs, udovice genijalnog inovatora, angažirao je dvadeset i četvero svojih najboljih autora da predvide kako bi izgledali svijet i Amerika ako se “Trumpa pusti da bude Trump”. Zadatak je bio manje špekulativan nego što zvuči. Već dovoljno uznemirujućih ideja pušteno je u javnost iz Trumpova izbornog tabora i iz njegovih usta. Također, poznate su brojne situacije iz njegova dosad jedinog mandata u kojima je bio frustriran jer nisu provedene njegove želje i ideje.
Iz naše europske – i globalne – perspektive svakako je najgore predviđanje da bi Trump izveo Ameriku iz NATO-a. To je i gotovo sigurno da bi se dogodilo jer Trump nikad nije razumio korist koju Amerika ima od toga da jamči sigurnost drugih zemalja u svjetskom poretku skrojenom po svojoj mjeri. Ulozi su u međuvremenu samo porasli jer je Trumpov prijatelj Vladimir Putin pokrenuo osvajački rat protiv Ukrajine, a američki odustanak od načela kolektivne obrane Rusiji bi olakšao posao širenja u istočnoj Europi. O tome u Atlanticu piše Anne Applebaum, kolumnistica koja dolazi iz konzervativnog političkog miljea i supruga je bivšeg poljskog ministra vanjskih poslova Radeka Sikorskog.
Trump nije izborni titan
Spominjem to jer izbor glasova koji govore protiv Trumpa nije nevažan. Ciljana publika očito nisu glasači Bernieja Sandersa, koji su ionako protiv Trumpa, nego ljudi na desnici koje bi se moglo uvjeriti u opasnost od bivšeg predsjednika koji je antidemokrat, u posljednje vrijeme i otvoreni fašist. David Frum, koji u Atlanticu predviđa da Trump ne bi uspio uvesti diktaturu ali bi svejedno zemlju bacio u ustavni kaos i potpunu političku paralizu, još je jedan takav glas – početkom stoljeća Frum je pisao govore za Georgea W. Busha. U isto vrijeme, Washington Post objavljuje razgovor sa 16 bivših članova Trumpova kabineta, dakle najbližih suradnika, koji upozoravaju da on nipošto ne smije ponovno biti izabran. Najglasniji među njima je bivši šef Trumpova kabineta general John Kelly.
Svi ovi ozbiljni alarmi možda ne postignu željeni učinak i Trump bude ponovno izabran. No, njegova pobjeda izglednija je ako je svi nastave predstavljati kao neizbježnu. Ne treba zaboraviti da Trump nije nikakav izborni titan: na jedinim izborima koje je osvojio pobijedio je s prednošću od jedva 70 tisuća od ukupno 130 milijuna glasova. Sve izbore otad republikanci su ili izgubili ili na njima ozbiljno podbacili – pod Trumpom su ostali bez Zastupničkog doma i Senata, te konačno i Bijele kuće kad je Biden osvojio sedam milijuna glasova više od Trumpa. Biden je sigurno u međuvremenu izgubio neke od tih glasova; to je cijena bivanja na vlasti. No, teško je zamisliti da je Trump – nakon što je pokušao državni udar – osvojio ijedan glas koji nije za njega bio i 2020.
Bila ova upozorenja potrebna ili ne, sigurno će biti blagotvorna za medije koji su se konačno trgnuli iz lažnog balansa između dvije nejednake političke opcije. Jer kako kaže slogan, nekad je nužno odabrati stranu.