U Centru za mirovne studije smo zabrinuti zbog jačanja narativa u političkom i medijskom prostoru koji promiču militarizaciju, nacionalnu sigurnost i ratovanje. Smatramo potpuno neprihvatljivim nepostojanje narativa koji promiču ljudsku sigurnost i mir te se zalažu za njega. Naša zemlja i okruženje prošli su rat. Ovdašnjim stanovnicima daljnje ratovanje i razaranje ne treba, treba nam održiv mir. Umjesto kontinuiranog ratnog huškanja i posljedičnog izlaganja građana nesigurnosti, potrebno je aktivno graditi i čuvati mir i osigurati građanima dostojanstven život.
Ne vidimo da su to prioriteti trenutačne vlasti. Iako je premijeru Andreju Plenkoviću politički oportuno mirnu reintegraciju Podunavlja koristiti kao hrvatski brend na razini Europske unije, slabo se takvih rješenja vladajući sjete u praksi. Upravo je Hrvatska, zemlja koja je ne tako davno iskusila što znači međunarodna podrška u prekidu vatre i pomoći civilima, na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a u listopadu sramotno glasala protiv rezolucije kojom se tražio prekid vatre u Gazi i uspostava humanitarnog koridora za dostavu pomoći civilima. Glasati protiv mira znači glasati za nasilje.
Vladajući guraju ratnu priču
Upravo su takve političke odluke, a ne potenciranje prijetnji, one koje ugrožavaju sigurnost hrvatskih građana. Kupnja ratnih zrakoplova i proizvodnja i izvoz oružja također zrcale političke, a ne javne interese. Upravo navedenim odlukama i postupcima vladajući nas “guraju u ratnu priču”.
U javnosti se trenutačno miješaju dva aspekta militarizacije kojima se želi dodatno ojačati ovaj narativ, a o kojima govori i vojni analitičar Igor Tabak. To su vojna obveza u vojsci i vojna obuka u školama. Prvi je vezan za popunjavanje profesionalne vojske Oružanih snaga i u domeni je Ministarstva obrane. Drugi ističe vojnu obuku, za koju se predlaže da bude u školama, u domeni je Ministarstva obrazovanja. Nedovoljan interes za služenje vojnog roka i posljedično slabo popunjavanje profesionalne vojske zaseban je set problema, koji govori da je našim građanima važnija njihova opća svakodnevna sigurnost od vojske.
Sad se i kroz obrazovanje želi širiti dojam o ugrozama i potrebi nacionalne zaštite, nauštrb obrazovanja za održivi mir – izgradnju kulture i politika mira, nenasilja i opće građanske sigurnosti. Očekujemo da se i nadležno Ministarstvo obrazovanja i obrazovni stručnjaci očituju što ovakvi prijedlozi donose u kontekstu istaknute potrebe za smanjenjem nasilja u društvu, a koji su odnedavno opet predmet javne rasprave.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Predizborni spin umjesto korupcijskih afera
Ponovo se promovira rat umjesto kulture mira. Promicanje kulture nasilja očituje se i u nasilju na našim granicama i zazivanju upotrebe oružja prema ljudima koji i sami bježe od ratova. Očituje se i u pokušajima isključivanja iz javnog i političkog života svih onih koji zbog boje kože, etniciteta, religije ili političkog uvjerenja odstupaju od politički poželjnog. Očituje se i u gašenju glasova koji u obrazovnom sustavu žele potaknuti kritičko mišljenje.
Očituje se i u ekonomskom nasilju prema najsiromašnijima i socijalno najisključenijima u društvu. Riječ je o kultu(ri) rata koji neprestano potencira strah, dokida izborena prava i produbljuje podjele, umjesto da – upravo zbog svoje ratne prošlosti – živi i vrednuje mir.
Vrlo je izgledno da je, umjesto istinskog uvođenja obveznog vojnog roka, zapravo riječ o predizbornom spinu s ciljem prikupljanja političkih poena i skretanja pozornosti javnosti s brojnih korupcijskih afera i uistinu bitnih tema za život hrvatskih građana. U prethodnom pokušaju uvođenja vojnog roka, ne tako davne 2017. godine, javnost se oštro usprotivila tom prijedlogu i on je ubrzo povučen, pa sličan scenarij očekujemo i s trenutačnim prijedlogom koji službeno nije ni objavljen.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Svaki drugi služio civilno
Prisjetimo se da je 1. siječnja 2008. godine obavezno služenje vojnog roka i civilne službe suspendirano i zamijenjeno dragovoljnim vojnim osposobljavanjem. Takvoj je odluci prethodio niz stručnih studija, kao i revizija stanja pričuvnog sastava. Svakako je indikativno bilo i to što je više od polovice ročnika dotad odabiralo služenje civilne službe umjesto vojnog roka. U Centru za mirovne studije to vidimo i svakodnevno, kroz brojne upite građana koji žele uložiti priziv savjesti i ne žele sudjelovati u vojnim vježbama ili drugim vojnim aktivnostima.
Iako je povjerenje građana u vojsku naizgled visoko – prema istraživanju javnog mišljenja o povjerenju građana u institucije iz 2022. godine, najviše ispitanika, njih 23,8 posto, vjeruje vojsci – navedeno pokazuje da tri četvrtine građana ne smatra vojsku relevantnom institucijom. Tome doprinose i brojne afere, poput nerazjašnjenih smrti ročnika, dodjeljivanja posla servisa vojnih helikoptera ruskom poduzeću bez akreditacije, a koji je preplaćen za otprilike 10 milijuna eura itd.
Poplave, potresi i požari su stvarne prijetnje
Suprotno ovakvom dizanju tenzija, smatramo da je potrebno staviti fokus na ljudsku sigurnost. Posljednjih je godina uloga vojske znatno više isticana od uloge civilnih institucija, koje su nam daleko potrebnije u vrijeme sve češćih poplava, potresa i požara – stvarnih prijetnji kojima su građani izloženi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako se solidarno i humanitarno organizirati, kako raditi na zaštiti i spašavanju drugih, kako graditi uključivo društvo u kojem se ljudi međusobno podupiru, to su pitanja koja zaista utječu na sigurnost građana i kojima bi se vladajući trebali pozabaviti.
Politike i prioritete treba usklađivati sa stvarnim potrebama u društvu, ali i s vrijednostima za koje se želimo zalagati. Rad na miru nikad ne prestaje, to je ono čega bismo svakodnevno trebali biti svjesni.
Članak se nastavlja ispod oglasa
'Uvođenje vojnog roka predizborni je spin za skupljanje političkih poena i skretanje pozornosti s afera. Dosta nam je kulture nasilja'
Stvarne prijetnje građanima su poplave, potresi i požari, komentira za Telegram voditeljica Centra za mirovne studije
U predizbornoj godini aktualizirala se tema ponovnog uvođenja obveznog služenja vojnog roka ili sličnog oblika obvezne vojne obuke nakon završene srednje škole. O toj ideji za Telegram piše Sara Kekuš, programska voditeljica Centra za mirovne studije, organizacije civilnog društva koja već četvrt stoljeća zagovara društvene promjene temeljene na vrijednostima nenasilja, mirotvorstva, demokracije, antifašizma, solidarnosti i jednakosti
Izjave o mogućnosti uvođenja obaveznog vojnog roka dane su početkom godine u kojoj se održavaju nacionalni i EU parlamentarni izbori. Pravo je pitanje je li riječ o probnom balonu za ispitivanje stavova javnosti o ovoj temi.
U Centru za mirovne studije smo zabrinuti zbog jačanja narativa u političkom i medijskom prostoru koji promiču militarizaciju, nacionalnu sigurnost i ratovanje. Smatramo potpuno neprihvatljivim nepostojanje narativa koji promiču ljudsku sigurnost i mir te se zalažu za njega. Naša zemlja i okruženje prošli su rat. Ovdašnjim stanovnicima daljnje ratovanje i razaranje ne treba, treba nam održiv mir. Umjesto kontinuiranog ratnog huškanja i posljedičnog izlaganja građana nesigurnosti, potrebno je aktivno graditi i čuvati mir i osigurati građanima dostojanstven život.
Ne vidimo da su to prioriteti trenutačne vlasti. Iako je premijeru Andreju Plenkoviću politički oportuno mirnu reintegraciju Podunavlja koristiti kao hrvatski brend na razini Europske unije, slabo se takvih rješenja vladajući sjete u praksi. Upravo je Hrvatska, zemlja koja je ne tako davno iskusila što znači međunarodna podrška u prekidu vatre i pomoći civilima, na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a u listopadu sramotno glasala protiv rezolucije kojom se tražio prekid vatre u Gazi i uspostava humanitarnog koridora za dostavu pomoći civilima. Glasati protiv mira znači glasati za nasilje.
Vladajući guraju ratnu priču
Upravo su takve političke odluke, a ne potenciranje prijetnji, one koje ugrožavaju sigurnost hrvatskih građana. Kupnja ratnih zrakoplova i proizvodnja i izvoz oružja također zrcale političke, a ne javne interese. Upravo navedenim odlukama i postupcima vladajući nas “guraju u ratnu priču”.
U javnosti se trenutačno miješaju dva aspekta militarizacije kojima se želi dodatno ojačati ovaj narativ, a o kojima govori i vojni analitičar Igor Tabak. To su vojna obveza u vojsci i vojna obuka u školama. Prvi je vezan za popunjavanje profesionalne vojske Oružanih snaga i u domeni je Ministarstva obrane. Drugi ističe vojnu obuku, za koju se predlaže da bude u školama, u domeni je Ministarstva obrazovanja. Nedovoljan interes za služenje vojnog roka i posljedično slabo popunjavanje profesionalne vojske zaseban je set problema, koji govori da je našim građanima važnija njihova opća svakodnevna sigurnost od vojske.
Sad se i kroz obrazovanje želi širiti dojam o ugrozama i potrebi nacionalne zaštite, nauštrb obrazovanja za održivi mir – izgradnju kulture i politika mira, nenasilja i opće građanske sigurnosti. Očekujemo da se i nadležno Ministarstvo obrazovanja i obrazovni stručnjaci očituju što ovakvi prijedlozi donose u kontekstu istaknute potrebe za smanjenjem nasilja u društvu, a koji su odnedavno opet predmet javne rasprave.
Predizborni spin umjesto korupcijskih afera
Ponovo se promovira rat umjesto kulture mira. Promicanje kulture nasilja očituje se i u nasilju na našim granicama i zazivanju upotrebe oružja prema ljudima koji i sami bježe od ratova. Očituje se i u pokušajima isključivanja iz javnog i političkog života svih onih koji zbog boje kože, etniciteta, religije ili političkog uvjerenja odstupaju od politički poželjnog. Očituje se i u gašenju glasova koji u obrazovnom sustavu žele potaknuti kritičko mišljenje.
Očituje se i u ekonomskom nasilju prema najsiromašnijima i socijalno najisključenijima u društvu. Riječ je o kultu(ri) rata koji neprestano potencira strah, dokida izborena prava i produbljuje podjele, umjesto da – upravo zbog svoje ratne prošlosti – živi i vrednuje mir.
Vrlo je izgledno da je, umjesto istinskog uvođenja obveznog vojnog roka, zapravo riječ o predizbornom spinu s ciljem prikupljanja političkih poena i skretanja pozornosti javnosti s brojnih korupcijskih afera i uistinu bitnih tema za život hrvatskih građana. U prethodnom pokušaju uvođenja vojnog roka, ne tako davne 2017. godine, javnost se oštro usprotivila tom prijedlogu i on je ubrzo povučen, pa sličan scenarij očekujemo i s trenutačnim prijedlogom koji službeno nije ni objavljen.
Svaki drugi služio civilno
Prisjetimo se da je 1. siječnja 2008. godine obavezno služenje vojnog roka i civilne službe suspendirano i zamijenjeno dragovoljnim vojnim osposobljavanjem. Takvoj je odluci prethodio niz stručnih studija, kao i revizija stanja pričuvnog sastava. Svakako je indikativno bilo i to što je više od polovice ročnika dotad odabiralo služenje civilne službe umjesto vojnog roka. U Centru za mirovne studije to vidimo i svakodnevno, kroz brojne upite građana koji žele uložiti priziv savjesti i ne žele sudjelovati u vojnim vježbama ili drugim vojnim aktivnostima.
Iako je povjerenje građana u vojsku naizgled visoko – prema istraživanju javnog mišljenja o povjerenju građana u institucije iz 2022. godine, najviše ispitanika, njih 23,8 posto, vjeruje vojsci – navedeno pokazuje da tri četvrtine građana ne smatra vojsku relevantnom institucijom. Tome doprinose i brojne afere, poput nerazjašnjenih smrti ročnika, dodjeljivanja posla servisa vojnih helikoptera ruskom poduzeću bez akreditacije, a koji je preplaćen za otprilike 10 milijuna eura itd.
Poplave, potresi i požari su stvarne prijetnje
Suprotno ovakvom dizanju tenzija, smatramo da je potrebno staviti fokus na ljudsku sigurnost. Posljednjih je godina uloga vojske znatno više isticana od uloge civilnih institucija, koje su nam daleko potrebnije u vrijeme sve češćih poplava, potresa i požara – stvarnih prijetnji kojima su građani izloženi.
Kako se solidarno i humanitarno organizirati, kako raditi na zaštiti i spašavanju drugih, kako graditi uključivo društvo u kojem se ljudi međusobno podupiru, to su pitanja koja zaista utječu na sigurnost građana i kojima bi se vladajući trebali pozabaviti.
Politike i prioritete treba usklađivati sa stvarnim potrebama u društvu, ali i s vrijednostima za koje se želimo zalagati. Rad na miru nikad ne prestaje, to je ono čega bismo svakodnevno trebali biti svjesni.