Ovo posljednje sam napisao iz razloga što doista nisam do sada nisam nikada čuo za Aleksandru Prijović, što ne bi bilo čudno da osobno ne sudjelujem intenzivno u javnostima Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore i ne pratim čitav niz medija, portala, autora, podcasta i serija iz svih navedenih zemalja.
Činjenica da doista nisam čuo za nju svjedoči o tome da zapravo svi mi na ovim prostorima, a ne samo unutar pojedine zemlje, živimo u nekim svojim društvenim balonima, bez bilo kakvog doticaja s ljudima koji su nam često i prvi susjedi i o čijim kulturnim preferencijama i stilu života ne znamo ništa. To jeste fenomen novog doba i nestanka mainstreama kao koncepta koji postoji i određuje društveni smjer, ali predstavlja tek jedan aspekt ovog pitanja.
Sveprisutno licemjerstvo
Drugi aspekt koji jeste također stvar novog vremena i nema nikakve uže veze s tim kako hrvatsko društvo u globalu funkcionira i kako uopće sebe vidi jeste taj, nazovimo ga postmodernistički, u kojem ljudi slušaju, gledaju i prate ono što im se sviđa, posve cijepljeni od bilo kakvih političkih konotacija i društvenog konteksta.
Iako ove dvije stvari jesu samorazumljive i relativno nove, ipak je čudno da društveno-humanističke znanosti kod nas još uvijek nisu obratile preveliku pažnju na njih.
Ono što je, međutim staro i tiče se svih nas odavno i poznatog nam svijeta, jeste sveprisutno licemjerstvo hrvatskog mainstream nacionalizma, koji od prvog dana suvremene Hrvatske aktivno proizvodi razliku između stvarne i fikcionalne Hrvatske, u čemu pretežan dio društva svjesno sudjeluje, znajući da je riječ o opsjeni.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bijeg od Balkana i Srba
I upravo je taj nacionalizam ispričao priču o zemlji koja braneći se od agresije ‘bježi od Balkana’, tj. od Srba i Srbije u cjelini, što je stajalo u pozadini te i takve ideje, umjesto da ispriča priču o inkluzivnom multietničkom modernističkom društvu koje se brani od agresije i želi europsku budućnost.
Ovo potonje je vrijedilo i vrijedi samo za međunarodnu javnost i za propagandne dokumentarne filmove, nešto slično kao antifašizam, namijenjen isključivo za pokazivanje u boljem društvu i drugačijem svjetlu.
U školstvu se čak ta fiksacija bijega s Balkana tumačila geografijom pa je tako samo manji, dinarski dio Hrvatske proglašavan Balkanom, za razliku od ostatka zemlje koja je mediteransko-srednjoeuropska, dok je u kulturnom smislu ta treća komponenta potpuno nestala u turističkom i kulturnom brendiranju zemlje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Raspali ideološki konstrukt
Kad se pričalo o mentalitetima, Balkan se tako priznavao do Save, pa bi po tome u njega spadao npr. Novi Zagreb, za razliku od jezgre glavnog grada i sl., što je argument koji se potezao za vrijeme protivljenja tzv. Balkanskom summitu u Zagrebu 2000. godine, uslijed čega je to okupljanje promijenilo ime.
Uostalom, o tom ideološkom i fikcionalnom bijegu s Balkana i o nemogućnosti tog bijega sjajnu knjigu napisala je još 2013. Katarina Luketić, pod naslovom ‘Balkan: od geografije do fantazije’. Zahvaljujući toj fikciji, uslijed koje su tijekom čitavih devedesetih iz radijskog etera i s koncertnih prostora bili protjerani ne samo izvođači iz Srbije, nego i Branimir Štulić, a Croatia Records svoju prvu veliku kompilaciju ‘Zvuk osamdesetih’ objavila jedino bez izvođača iz Srbije, čitavu je novu karijeru izgradio Tonči Huljić.
Ali, kao i svaka fikcija i ideološki konstrukt, tako se raspala i ova. I nema nikakve sumnje da je dobro što je tako, zahvaljujući čemu se ispostavilo da smo u kulturnom i mentalitetnom smislu na ovim prostorima povezani puno više nego što bismo željeli priznati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prihvaćanje stvarne Hrvatske
S tim što smo, da se vratim na početak teksta, povezani putem različitih društvenih balona koji se međusobno ne dodiruju. I na kraju krajeva, dobro je što je tako i nikakve patetične i populističke zabrane narodnjaka i koncerata pjevača iz Srbije kojima se sve više utječu razne braniteljske udruge taj proces neće zaustaviti, niti preokrenuti.
Što isto vrijedi i za zakon o jeziku i slične nacionalističke tlapnje. Ono što nacionalistički funkcionalni konstrukt nikad nije mogao ni podnijeti, ni prihvatiti, jeste slika stvarne Hrvatske. U koju ulaze i treći program radija i Lisinski i Matica Hrvatska i Franjo Tuđman i branitelji, ali isto tako ulaze i narodnjaci i gusle i Feral Tribune i partizani i jugoslavenstvo kao kulturni koncept i Srbi iz Hrvatske, među njima i Aleksandra Prijović.
Sve je to Hrvatska i iluzija je nad tim se iščuđavati, kao što je besmisleno to pokušavati promijeniti. Štoviše, ako bi u muzičkom svijetu postojao netko tko popunjava rascjep između te stvarne i fikcionalne Hrvatske, to bi možda puno prije bila Lepa Brena, nego novi val. Što su i njeni rasprodani koncerti, kao i pomama za predstavom ‘Lepa Brena project’ zorno pokazali. To što to nije ‘my cup of tea’, za razliku od Štulića i Rundeka koji to jesu, ništa ne mijenja na stvari.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto hrvatskim nacionalistima toliko smeta što je Aleksandra Prijović rasprodala četiri koncerta u Zagrebu?
Ono što nacionalistički funkcionalni konstrukt nikad nije mogao ni podnijeti, ni prihvatiti, jeste slika stvarne Hrvatske
U stvarnu sliku Hrvatske ulaze i treći program radija i Lisinski i Matica Hrvatska i Franjo Tuđman i branitelji, ali isto tako ulaze i narodnjaci i gusle i Feral Tribune i partizani i jugoslavenstvo kao kulturni koncept i Srbi iz Hrvatske, među njima i Aleksandra Prijović.
Sad kad se prašina malo slegla, a Aleksandra Prijović očekivano rasprodala i četvrti koncert u zagrebačkoj Areni, postalo je moguće bez nervoze napisati nešto o tom fenomenu koji je zadesio hrvatsku javnost. Napisati pak tekst o tome, bez ikakvog snobizma jeste teško, ali i nužno.
Ovo posljednje sam napisao iz razloga što doista nisam do sada nisam nikada čuo za Aleksandru Prijović, što ne bi bilo čudno da osobno ne sudjelujem intenzivno u javnostima Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore i ne pratim čitav niz medija, portala, autora, podcasta i serija iz svih navedenih zemalja.
Činjenica da doista nisam čuo za nju svjedoči o tome da zapravo svi mi na ovim prostorima, a ne samo unutar pojedine zemlje, živimo u nekim svojim društvenim balonima, bez bilo kakvog doticaja s ljudima koji su nam često i prvi susjedi i o čijim kulturnim preferencijama i stilu života ne znamo ništa. To jeste fenomen novog doba i nestanka mainstreama kao koncepta koji postoji i određuje društveni smjer, ali predstavlja tek jedan aspekt ovog pitanja.
Sveprisutno licemjerstvo
Drugi aspekt koji jeste također stvar novog vremena i nema nikakve uže veze s tim kako hrvatsko društvo u globalu funkcionira i kako uopće sebe vidi jeste taj, nazovimo ga postmodernistički, u kojem ljudi slušaju, gledaju i prate ono što im se sviđa, posve cijepljeni od bilo kakvih političkih konotacija i društvenog konteksta.
Iako ove dvije stvari jesu samorazumljive i relativno nove, ipak je čudno da društveno-humanističke znanosti kod nas još uvijek nisu obratile preveliku pažnju na njih.
Ono što je, međutim staro i tiče se svih nas odavno i poznatog nam svijeta, jeste sveprisutno licemjerstvo hrvatskog mainstream nacionalizma, koji od prvog dana suvremene Hrvatske aktivno proizvodi razliku između stvarne i fikcionalne Hrvatske, u čemu pretežan dio društva svjesno sudjeluje, znajući da je riječ o opsjeni.
Bijeg od Balkana i Srba
I upravo je taj nacionalizam ispričao priču o zemlji koja braneći se od agresije ‘bježi od Balkana’, tj. od Srba i Srbije u cjelini, što je stajalo u pozadini te i takve ideje, umjesto da ispriča priču o inkluzivnom multietničkom modernističkom društvu koje se brani od agresije i želi europsku budućnost.
Ovo potonje je vrijedilo i vrijedi samo za međunarodnu javnost i za propagandne dokumentarne filmove, nešto slično kao antifašizam, namijenjen isključivo za pokazivanje u boljem društvu i drugačijem svjetlu.
U školstvu se čak ta fiksacija bijega s Balkana tumačila geografijom pa je tako samo manji, dinarski dio Hrvatske proglašavan Balkanom, za razliku od ostatka zemlje koja je mediteransko-srednjoeuropska, dok je u kulturnom smislu ta treća komponenta potpuno nestala u turističkom i kulturnom brendiranju zemlje.
Raspali ideološki konstrukt
Kad se pričalo o mentalitetima, Balkan se tako priznavao do Save, pa bi po tome u njega spadao npr. Novi Zagreb, za razliku od jezgre glavnog grada i sl., što je argument koji se potezao za vrijeme protivljenja tzv. Balkanskom summitu u Zagrebu 2000. godine, uslijed čega je to okupljanje promijenilo ime.
Uostalom, o tom ideološkom i fikcionalnom bijegu s Balkana i o nemogućnosti tog bijega sjajnu knjigu napisala je još 2013. Katarina Luketić, pod naslovom ‘Balkan: od geografije do fantazije’. Zahvaljujući toj fikciji, uslijed koje su tijekom čitavih devedesetih iz radijskog etera i s koncertnih prostora bili protjerani ne samo izvođači iz Srbije, nego i Branimir Štulić, a Croatia Records svoju prvu veliku kompilaciju ‘Zvuk osamdesetih’ objavila jedino bez izvođača iz Srbije, čitavu je novu karijeru izgradio Tonči Huljić.
Ali, kao i svaka fikcija i ideološki konstrukt, tako se raspala i ova. I nema nikakve sumnje da je dobro što je tako, zahvaljujući čemu se ispostavilo da smo u kulturnom i mentalitetnom smislu na ovim prostorima povezani puno više nego što bismo željeli priznati.
Prihvaćanje stvarne Hrvatske
S tim što smo, da se vratim na početak teksta, povezani putem različitih društvenih balona koji se međusobno ne dodiruju. I na kraju krajeva, dobro je što je tako i nikakve patetične i populističke zabrane narodnjaka i koncerata pjevača iz Srbije kojima se sve više utječu razne braniteljske udruge taj proces neće zaustaviti, niti preokrenuti.
Što isto vrijedi i za zakon o jeziku i slične nacionalističke tlapnje. Ono što nacionalistički funkcionalni konstrukt nikad nije mogao ni podnijeti, ni prihvatiti, jeste slika stvarne Hrvatske. U koju ulaze i treći program radija i Lisinski i Matica Hrvatska i Franjo Tuđman i branitelji, ali isto tako ulaze i narodnjaci i gusle i Feral Tribune i partizani i jugoslavenstvo kao kulturni koncept i Srbi iz Hrvatske, među njima i Aleksandra Prijović.
Sve je to Hrvatska i iluzija je nad tim se iščuđavati, kao što je besmisleno to pokušavati promijeniti. Štoviše, ako bi u muzičkom svijetu postojao netko tko popunjava rascjep između te stvarne i fikcionalne Hrvatske, to bi možda puno prije bila Lepa Brena, nego novi val. Što su i njeni rasprodani koncerti, kao i pomama za predstavom ‘Lepa Brena project’ zorno pokazali. To što to nije ‘my cup of tea’, za razliku od Štulića i Rundeka koji to jesu, ništa ne mijenja na stvari.