Nakon jezive katastrofe na području Gline, Petrinje, Siska i okolice, Plenkovićev politički vrh uskomešao se oko obnove stambenog fonda uništenog u Domovinskom ratu, a čim su ministri između redaka počeli spominjati kaznenu odgovornost, brže bolje se javio i USKOK s viješću da smjesta pokreće istragu. No ta paradna potjera za poratnim profiterstvom očigledno epskih razmjera, može završiti samo fijaskom i novim razočarenjem.
Jer, od obnove koja je trajala od 1997. do 1999. prošle su već u ovom momentu od 24 do 22 godine, a rokovi zastare koje propisuje Kazneni zakon idu na ruku svima koji su tada krali i fušarili kako bi se, pod okriljem vlasti, okoristili javnim sredstvima. Ako se neke od njih danas i nađe, pa onda i osudi, bez brige, svi će se izvući. Pa koga onda farbaju?
Obnova bez armature, serklaža i betonskih ojačanja
Na golemu operaciju obnove kuća i stanova koji su stradali tijekom rata, država je potrošila 17,6 milijardi kuna. To je današnja vrijednost ukupne poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj ili skoro dvostruki dug zdravstva. Izvor su uglavnom bila sredstva poreznih obveznika. U cijeloj zemlji nanovo je izgrađeno ili obnovljeno 158 tisuća kuća i stanova. U teško postradaloj poratnoj Sisačko-moslavačkoj županiji 25.000 stambenih jedinica i to je plaćeno 2,6 milijardi kuna.
No većina tih kuća na Baniji, koje je, kako je već gdje bilo potrebno, sanirala država, sada se poraspadala iako su obnovljene prije samo dvadesetak godina. Šokirani arhitekti i građevinari posvjedočili su ovih dana da su razvaljene konstrukcije – koje će se u novoj obnovi dobrim dijelom morati posve srušiti – krajem devedesetih sklepane bez armature, bez serklaža, bez betonskih ojačanja, i takve predane obiteljima.
Potres je razotkrio prijevaru u Sisačko-moslavačkoj županiji, ali nema se razloga vjerovati da bi bilo gdje bilo drugačije i da se ista stvar ne bi dogodila da se i tamo zatrese zemlja.
Mnogi su omastili brke
Iz Državnog ureda za stambeno zbrinjavanje tvrde ovih dana da svi podaci o ondašnjoj obnovi postoje i da je dokumentacije propisno pohranjena. Ako se pokaže da je to točno, i ako papiri u međuvremenu ne ”nestanu” kao što su već ”nestajali”, nadležna tijela mogla bi raspetljati i utvrditi odgovornost za dio lopovske i koruptivne obnove i jazavce privesti pravdi. Svi normalni ljudi srdačno bi pozdravili takav rasplet ma kako da je tragično zakasnio.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Stvar je skoro pa općeg znanja da su dionici svake izgradnje investitor, projektanti, izvođači i nadzor. Investitor je bila država, koja je projekt obnove financirala javnim sredstvima, pa je utoliko morala osigurati zakonito i stručno postupanje sviju koji su u obnovi sudjelovali i za to bili plaćeni. No, čini se da su mnogi u procesu omastili brke. Gdje je, na primjer, gledao glavni instrument zaštite interesa svakog investitora, a to je ovlašteni građevinski nadzor? Poduzetnici mogu svašta pokušati, ali nadzor je tu da ih kontrolira i spriječi.
Ima se, dakle, puno toga češljati i prevrtati u tom lancu, ali, kako smo već rekli, od toga će biti slabe vajde.
Otvoriti Kazneni zakon
Ne znamo je li ova političko-pravosudna akcija skretanje pozornosti i pokušaj kontrole opravdanog javnog bijesa, ali svatko tko ima zrno soli u glavi može već danas znati da od ove kampanje neće biti ništa. Da bi se to shvatilo, dovoljno je otvoriti Kazneni zakon, poglavlje o zastarama. Raspon zastara za kaznena djela – a ovdje je evidentno riječ o tome – iznosi minimalno šest, a maksimalno 40 godina.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovih 40 godina zastare vrijedi samo za najteže slučajeve u kojima je dosuđena kazna od preko 15 godina zatvora. No toliku kaznu u Hrvatskoj apsolutno neće dobiti nitko tko je prije dva desetljeća nešto muljao s obnovom, pogotovo ako njegovom krivicom nitko nije poginuo. Za 15 godina moraš zatući člana obitelji i leš držati u ledenici kao ona Smiljana Srnec.
Znači, tolika zastara unaprijed otpada. Preostali rokovi zastare su 25 godina za kaznu od 10 godina do 15 godina zatvora, 20 godina za presudu od pet do 10 godina zatvora, 15 godina za kaznu od tri do pet godina, te 10 i šest godina za najmanje zatvorske kazne izrečene za kojekakav kriminal. Očito je, dakle, što se sprema ako se i pokrenu sudski postupci. Krivci mogu biti hladni kao špricer.
Ne krećite, dakle, u tu jalovu stvar
Jer, od kaznenih djela koja su počinjena od 1997. do 1999. prošlo je već danas bitno više od 20 godina, a dok se eventualno podignu optužnice ne gine nam još najmanje dvije. Onda tek idu suđenja koja, gore do Vrhovnog i Ustavnog suda i pravomoćnosti, mogu potrajati još pet godina i preko toga. I gotovo. Ćorak. Spašeni svi do jednoga. Već jutros imaju u džepu zastare od 15 godina i niže, a do kraja postupaka svi će imati punih puncatih 25.
Članak se nastavlja ispod oglasa
A da ne govorimo o tome da su se mnoge ondašnje tvrtke zatvorile, prodale, preimenovale, preregistrirale i da ni CIA s ovim zakonodavstvom i administracijom više ne bi ušla u trag odgovornim osobama. Jure Radić, odani Tuđmanov ministar obnove i razvitka, više nije živ. Zlatko Mateša, tadašnji predsjednik Vlade, predsjednik je Hrvatskog olimpijskog i može platiti najskuplje advokate da dokažu kako on nije ništa znao.
Dakle, ne krećite u tu jalovu stvar. Ne glumatajte. Platit ćemo još jednu obnovu tim jadnim obiteljima jer su ostale bez svega. Dobri smo ljudi, mi Hrvati. I budale kakvih nema na svijetu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto je realno očekivati da krivci za lopovski obnovljene kuće nakon rata nikad neće završiti u zatvoru
Dobri smo ljudi, mi Hrvati. I budale kakvih nema na svijetu
Od kaznenih djela prošlo je već danas bitno više od 20 godina. Do eventualnih optužnice, ne gine nam još najmanje dvije, a do pravomoćnih presuda još novih pet. I gotovo. Ćorak. Spašeni svi do jednoga. Do kraja postupaka svi će imati u džepu zastaru od 25 godina. Jure Radić, nadležni Tuđmanov ministar za ''obnovu i razvitak'', više nije živ. Premijer Zlatko Mateša danas je predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora i može angažirati najskuplje advokate. Dakle, ne glumatajte. Platit ćemo još jednu obnovu tim jadnim obiteljima jer su ostale bez svega.
Nakon jezive katastrofe na području Gline, Petrinje, Siska i okolice, Plenkovićev politički vrh uskomešao se oko obnove stambenog fonda uništenog u Domovinskom ratu, a čim su ministri između redaka počeli spominjati kaznenu odgovornost, brže bolje se javio i USKOK s viješću da smjesta pokreće istragu. No ta paradna potjera za poratnim profiterstvom očigledno epskih razmjera, može završiti samo fijaskom i novim razočarenjem.
Jer, od obnove koja je trajala od 1997. do 1999. prošle su već u ovom momentu od 24 do 22 godine, a rokovi zastare koje propisuje Kazneni zakon idu na ruku svima koji su tada krali i fušarili kako bi se, pod okriljem vlasti, okoristili javnim sredstvima. Ako se neke od njih danas i nađe, pa onda i osudi, bez brige, svi će se izvući. Pa koga onda farbaju?
Obnova bez armature, serklaža i betonskih ojačanja
Na golemu operaciju obnove kuća i stanova koji su stradali tijekom rata, država je potrošila 17,6 milijardi kuna. To je današnja vrijednost ukupne poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj ili skoro dvostruki dug zdravstva. Izvor su uglavnom bila sredstva poreznih obveznika. U cijeloj zemlji nanovo je izgrađeno ili obnovljeno 158 tisuća kuća i stanova. U teško postradaloj poratnoj Sisačko-moslavačkoj županiji 25.000 stambenih jedinica i to je plaćeno 2,6 milijardi kuna.
No većina tih kuća na Baniji, koje je, kako je već gdje bilo potrebno, sanirala država, sada se poraspadala iako su obnovljene prije samo dvadesetak godina. Šokirani arhitekti i građevinari posvjedočili su ovih dana da su razvaljene konstrukcije – koje će se u novoj obnovi dobrim dijelom morati posve srušiti – krajem devedesetih sklepane bez armature, bez serklaža, bez betonskih ojačanja, i takve predane obiteljima.
Potres je razotkrio prijevaru u Sisačko-moslavačkoj županiji, ali nema se razloga vjerovati da bi bilo gdje bilo drugačije i da se ista stvar ne bi dogodila da se i tamo zatrese zemlja.
Mnogi su omastili brke
Iz Državnog ureda za stambeno zbrinjavanje tvrde ovih dana da svi podaci o ondašnjoj obnovi postoje i da je dokumentacije propisno pohranjena. Ako se pokaže da je to točno, i ako papiri u međuvremenu ne ”nestanu” kao što su već ”nestajali”, nadležna tijela mogla bi raspetljati i utvrditi odgovornost za dio lopovske i koruptivne obnove i jazavce privesti pravdi. Svi normalni ljudi srdačno bi pozdravili takav rasplet ma kako da je tragično zakasnio.
Stvar je skoro pa općeg znanja da su dionici svake izgradnje investitor, projektanti, izvođači i nadzor. Investitor je bila država, koja je projekt obnove financirala javnim sredstvima, pa je utoliko morala osigurati zakonito i stručno postupanje sviju koji su u obnovi sudjelovali i za to bili plaćeni. No, čini se da su mnogi u procesu omastili brke. Gdje je, na primjer, gledao glavni instrument zaštite interesa svakog investitora, a to je ovlašteni građevinski nadzor? Poduzetnici mogu svašta pokušati, ali nadzor je tu da ih kontrolira i spriječi.
Ima se, dakle, puno toga češljati i prevrtati u tom lancu, ali, kako smo već rekli, od toga će biti slabe vajde.
Otvoriti Kazneni zakon
Ne znamo je li ova političko-pravosudna akcija skretanje pozornosti i pokušaj kontrole opravdanog javnog bijesa, ali svatko tko ima zrno soli u glavi može već danas znati da od ove kampanje neće biti ništa. Da bi se to shvatilo, dovoljno je otvoriti Kazneni zakon, poglavlje o zastarama. Raspon zastara za kaznena djela – a ovdje je evidentno riječ o tome – iznosi minimalno šest, a maksimalno 40 godina.
Ovih 40 godina zastare vrijedi samo za najteže slučajeve u kojima je dosuđena kazna od preko 15 godina zatvora. No toliku kaznu u Hrvatskoj apsolutno neće dobiti nitko tko je prije dva desetljeća nešto muljao s obnovom, pogotovo ako njegovom krivicom nitko nije poginuo. Za 15 godina moraš zatući člana obitelji i leš držati u ledenici kao ona Smiljana Srnec.
Znači, tolika zastara unaprijed otpada. Preostali rokovi zastare su 25 godina za kaznu od 10 godina do 15 godina zatvora, 20 godina za presudu od pet do 10 godina zatvora, 15 godina za kaznu od tri do pet godina, te 10 i šest godina za najmanje zatvorske kazne izrečene za kojekakav kriminal. Očito je, dakle, što se sprema ako se i pokrenu sudski postupci. Krivci mogu biti hladni kao špricer.
Ne krećite, dakle, u tu jalovu stvar
Jer, od kaznenih djela koja su počinjena od 1997. do 1999. prošlo je već danas bitno više od 20 godina, a dok se eventualno podignu optužnice ne gine nam još najmanje dvije. Onda tek idu suđenja koja, gore do Vrhovnog i Ustavnog suda i pravomoćnosti, mogu potrajati još pet godina i preko toga. I gotovo. Ćorak. Spašeni svi do jednoga. Već jutros imaju u džepu zastare od 15 godina i niže, a do kraja postupaka svi će imati punih puncatih 25.
A da ne govorimo o tome da su se mnoge ondašnje tvrtke zatvorile, prodale, preimenovale, preregistrirale i da ni CIA s ovim zakonodavstvom i administracijom više ne bi ušla u trag odgovornim osobama. Jure Radić, odani Tuđmanov ministar obnove i razvitka, više nije živ. Zlatko Mateša, tadašnji predsjednik Vlade, predsjednik je Hrvatskog olimpijskog i može platiti najskuplje advokate da dokažu kako on nije ništa znao.
Dakle, ne krećite u tu jalovu stvar. Ne glumatajte. Platit ćemo još jednu obnovu tim jadnim obiteljima jer su ostale bez svega. Dobri smo ljudi, mi Hrvati. I budale kakvih nema na svijetu.