Sigurno mjesto za šestogodišnju autističnu djevojčicu bez roditeljske skrbi pet dana su uzalud tražili socijalni radnici i bili su odbijeni na 36 adresa. Država je reagirala tek kad je već očajna psihologinja Valerija Kanđera iz zagrebačkog sustava socijalne skrbi digla priču na velika zvona.
Socijalni radnici iz Koprivnice tri mjeseca pišu pisma u kojima mole ministarstvo socijalne skrbi i sustav da im pomognu jer nemaju kamo s 35 djece samo s njihovog područja za koju je procijenjeno da više ne smiju ostati u svojim obiteljima. I nitko im ne odgovara. Pravobraniteljica za djecu upozorava da ”stotine djece” u Hrvatskoj čekaju na smještaj kojeg nema jer su svi kapaciteti pretrpani, ali njen se apel dočekuje šutnjom.
Od centra za socijalnu skrb traži privremenu pomoć Marica Mikulić iz Slavonskog Broda, majka dječaka od pet godina s teškim psihofizičkim oštećenjima i stopostotnom invalidnošću, koja je od bolesti pala u krevet. Pomoći nema, a dječaka treba hraniti, previjati i paziti da ne padne jer ne hoda i ne govori. Djeca u Hrvatskoj na papiru imaju svakojaka prava, ali papir je jedno, a stvarnost posve nešto deseto.
Nastup Tatjane Štritof
Djeci iz obitelji koje su brižne, uredne i – što je dodatno jako važno – financijski koliko toliko stabilne – normalno odrastanje osiguravaju roditelji. Ali to nigdje nisu sva djeca. Nekoj drugoj djeci, onoj koja žive s teškim blokadama u razvoju, neizlječivim bolestima i invaliditetom, treba pomoć socijalnih institucija ma kako njihovi roditelji bili brižni i posvećeni.
Djeci koja su kod kuće zanemarena, zlostavljana ili gladuju jer novca nema – također. Ali od svega onoga što bi društvo trebalo za njih činiti i što je, uostalom, garantirano zakonima, državna socijalna mreža ne ostvaruje ni pola. Zašto je tome tako i zašto se struktura socijale raspada, zorno nam je u nedjelju pokazao nastup Tatjane Štritof, ravnateljice Hrvatskog zavoda za socijalni rad, centralnog tijela za brigu o djeci i odraslima kojima je potrebna pomoć društva.
Treba zahvaliti kolegici Nataši Božić s televizije N1 što nam je omogućila da pred sobom vidimo jednu od tih osoba koje Vlada postavlja u vrhove sustava, tu drvenu lutku, veliku šeficu, koja ne odgovara na pitanja, ne zna podatke, nije čula, nije upoznata i posve evidentno laže.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Teror pogrešnih ljudi
To se zove teror pogrešnih ljudi na pogrešnim mjestima i vidimo taj isti princip svuda oko sebe gdje politika vedri i oblači, od Barbarića u HEP-u i Banožića pa do politički postavljenih bolničkih ravnatelja.
Više socijalnih radnica pisalo mi je u inbox nakon slučaja s autističnom djevojčicom, ali gospođa Šrtitof ne dopušta im istupanje bez njenog odobrenja pa se boje. Evo izgleda da je zabranila i gore spomenutoj ispostavi u Koprivnici da danas prime novinare. Kažu mi, dakle, te žene da djecu kojoj je to nužno, jer doma žive u nepodnošljivim, a ponekad i po život opasnim uvjetima, ne mogu mjesecima izdvojiti iz obitelji jer za njih nema mjesta u smještaju koji je pod kapom države. Priča o šestogodišnjoj curici nije, dakle, nikakav eksces nego trajno stanje.
Ne znam zašto bi mi se nepoznate žene javljale da mi to kažu ako to nije istina. Nitko mi se još nije javio s viješću da je sladoled od vanilije žute boje. No Tatjana Štritof na sva pitanja o problemima sustava kojem je na čelu odgovara kao da ih uopće ne čuje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘Roditelji su odgovorni za djecu’
Melje taj mlinac za kavu i melje. Docira kako su ”prvenstveno roditelji odgovorni za djecu”, a sustav uskače ”tek ukoliko se ukaže potreba”. To smo znali i prije. Komentirajući slučaj djevojčice po koju u petak nitko nije došao u vrtić, a pet dana se znalo da od tog petka više neće, Štritof je rekla kakodjev nije istina da se sustav nije pobrinuo na vrijeme kad je do petka ”bila u obitelji”.
Zna da pravobraniteljica nije u pravu i da iznosi proizvoljne podatke o broju nezbrinute djece, ali ne bi znala koliko djevojčica i dječaka čeka na izdvajanje iz obitelji jer ”točnog broja nema”. Dapače, ne postoji u Hrvatskoj dijete koje treba biti smješteno u dom, a nije, jer Štritof ”nema podatak” o djeci koja bi bila ugrožena, a nisu zbrinuta. Slučaj Koprivnice nije joj ”u ovom trenutku poznat”. Isto samo zeru vještije, nastupio je u medijima i ministar socijale Marin Piletić.
Ovo je bio sat anatomije. Što bi rekao Alan Ford, bolje je biti zdrav, zbrinut i bogat, nego bolestan, nezbrinut i siromašan. Jer će inače o tebi odlučivati likovi poput Tatjane Štritof.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto ova država ne brine dovoljno o zlostavljanoj djeci zorno nam je pokazala šefica Zavoda za socijalni rad
Tatjana Štritof na sva pitanja o problemima sustava kojem je na čelu odgovara kao da ih uopće ne čuje
Ovo je bio sat anatomije. Što bi rekao Alan Ford, bolje je biti zdrav, zbrinut i bogat, nego bolestan, nezbrinut i siromašan. Jer će inače o tebi odlučivati likovi poput Tatjane Štritof
Sigurno mjesto za šestogodišnju autističnu djevojčicu bez roditeljske skrbi pet dana su uzalud tražili socijalni radnici i bili su odbijeni na 36 adresa. Država je reagirala tek kad je već očajna psihologinja Valerija Kanđera iz zagrebačkog sustava socijalne skrbi digla priču na velika zvona.
Socijalni radnici iz Koprivnice tri mjeseca pišu pisma u kojima mole ministarstvo socijalne skrbi i sustav da im pomognu jer nemaju kamo s 35 djece samo s njihovog područja za koju je procijenjeno da više ne smiju ostati u svojim obiteljima. I nitko im ne odgovara. Pravobraniteljica za djecu upozorava da ”stotine djece” u Hrvatskoj čekaju na smještaj kojeg nema jer su svi kapaciteti pretrpani, ali njen se apel dočekuje šutnjom.
Od centra za socijalnu skrb traži privremenu pomoć Marica Mikulić iz Slavonskog Broda, majka dječaka od pet godina s teškim psihofizičkim oštećenjima i stopostotnom invalidnošću, koja je od bolesti pala u krevet. Pomoći nema, a dječaka treba hraniti, previjati i paziti da ne padne jer ne hoda i ne govori. Djeca u Hrvatskoj na papiru imaju svakojaka prava, ali papir je jedno, a stvarnost posve nešto deseto.
Nastup Tatjane Štritof
Djeci iz obitelji koje su brižne, uredne i – što je dodatno jako važno – financijski koliko toliko stabilne – normalno odrastanje osiguravaju roditelji. Ali to nigdje nisu sva djeca. Nekoj drugoj djeci, onoj koja žive s teškim blokadama u razvoju, neizlječivim bolestima i invaliditetom, treba pomoć socijalnih institucija ma kako njihovi roditelji bili brižni i posvećeni.
Djeci koja su kod kuće zanemarena, zlostavljana ili gladuju jer novca nema – također. Ali od svega onoga što bi društvo trebalo za njih činiti i što je, uostalom, garantirano zakonima, državna socijalna mreža ne ostvaruje ni pola. Zašto je tome tako i zašto se struktura socijale raspada, zorno nam je u nedjelju pokazao nastup Tatjane Štritof, ravnateljice Hrvatskog zavoda za socijalni rad, centralnog tijela za brigu o djeci i odraslima kojima je potrebna pomoć društva.
Treba zahvaliti kolegici Nataši Božić s televizije N1 što nam je omogućila da pred sobom vidimo jednu od tih osoba koje Vlada postavlja u vrhove sustava, tu drvenu lutku, veliku šeficu, koja ne odgovara na pitanja, ne zna podatke, nije čula, nije upoznata i posve evidentno laže.
Teror pogrešnih ljudi
To se zove teror pogrešnih ljudi na pogrešnim mjestima i vidimo taj isti princip svuda oko sebe gdje politika vedri i oblači, od Barbarića u HEP-u i Banožića pa do politički postavljenih bolničkih ravnatelja.
Više socijalnih radnica pisalo mi je u inbox nakon slučaja s autističnom djevojčicom, ali gospođa Šrtitof ne dopušta im istupanje bez njenog odobrenja pa se boje. Evo izgleda da je zabranila i gore spomenutoj ispostavi u Koprivnici da danas prime novinare. Kažu mi, dakle, te žene da djecu kojoj je to nužno, jer doma žive u nepodnošljivim, a ponekad i po život opasnim uvjetima, ne mogu mjesecima izdvojiti iz obitelji jer za njih nema mjesta u smještaju koji je pod kapom države. Priča o šestogodišnjoj curici nije, dakle, nikakav eksces nego trajno stanje.
Ne znam zašto bi mi se nepoznate žene javljale da mi to kažu ako to nije istina. Nitko mi se još nije javio s viješću da je sladoled od vanilije žute boje. No Tatjana Štritof na sva pitanja o problemima sustava kojem je na čelu odgovara kao da ih uopće ne čuje.
‘Roditelji su odgovorni za djecu’
Melje taj mlinac za kavu i melje. Docira kako su ”prvenstveno roditelji odgovorni za djecu”, a sustav uskače ”tek ukoliko se ukaže potreba”. To smo znali i prije. Komentirajući slučaj djevojčice po koju u petak nitko nije došao u vrtić, a pet dana se znalo da od tog petka više neće, Štritof je rekla kakodjev nije istina da se sustav nije pobrinuo na vrijeme kad je do petka ”bila u obitelji”.
Zna da pravobraniteljica nije u pravu i da iznosi proizvoljne podatke o broju nezbrinute djece, ali ne bi znala koliko djevojčica i dječaka čeka na izdvajanje iz obitelji jer ”točnog broja nema”. Dapače, ne postoji u Hrvatskoj dijete koje treba biti smješteno u dom, a nije, jer Štritof ”nema podatak” o djeci koja bi bila ugrožena, a nisu zbrinuta. Slučaj Koprivnice nije joj ”u ovom trenutku poznat”. Isto samo zeru vještije, nastupio je u medijima i ministar socijale Marin Piletić.
Ovo je bio sat anatomije. Što bi rekao Alan Ford, bolje je biti zdrav, zbrinut i bogat, nego bolestan, nezbrinut i siromašan. Jer će inače o tebi odlučivati likovi poput Tatjane Štritof.