Nije bilo, nažalost, baš puno trenutaka u posljednjih šest godina kad se moglo kazati da je, eto, baš dobro što je predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković. Možda kad je produžen rok za korištenje sredstava iz Fonda solidarnosti za saniranje posljedica potresa, što je, između ostalog, vjerojatno bila i posljedica dobrih odnosa premijera i samog vrha Europske komisije. Opet, da nije bilo operetne nesposobnosti upravo Plenkovićeve Vlade u Zagrebu, taj rok vjerojatno ne bi ni trebalo produžavati.
Saborske uvrede iz internetske kanalizacije
Burić je, o tome valjda svi već sve znaju, optužila zastupnicu Radničke fronte Katarinu Peović da pokazuje svoje rusoljubno, a “vjerojatno i srboljubno” srce, te za navodno obiteljsko nasilje, što je “priča” koju je pokupila po internetskoj kanalizaciji.
Nakon što je premijer pred novinarima ustanovio da je Burić pogriješila i zamolio ju da se ispriča, zastupnica se munjevitom brzinom zavukla pod dekicu i od tamo poslala medijima pisano priopćenje. U kojem se, doduše, ne ispričava Katarini Peović, već pripadnicima srpske manjine, ako su se našli uvrijeđenima, što joj, kaže, nije bila namjera.
Nacionalizam, ulične prijetnje i crnilo
Uglavnom, da je na čelu stranke netko čiji je svjetonazor bliži nacionalizmu nego Plenkovićev, teško da bi do i ovakve isprike došlo. Vodstvo stranke bi ili potapšalo po ramenima Burić “jer im je rekla” ili bi se, u najmanju ruku, tiho i zadovoljno smijuljili.
Ovakva epizoda, dakle, pokazuje da postoje trenutci u kojima je nesumnjivo dobro da je na čelu Vlade netko tko će – ipak – pokazati da forsiranje šovinističkih, identitetskih uvreda nije prihvatljivo, a pogotovo ne u 2023. godini. U suprotnom, javni prostor bi, lako je moguće, opet bio preplavljen arhaičnim nacionalizmom, uličnim prijetnjama i crnilom – kako smo to već svi skupa gledali u prvoj polovici prošlog desetljeća, upravo u režiji tadašnjeg HDZ-a.
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Barem ne tuku”
S druge strane, upravo taj, nemrziteljski i civilizirani stav Andreja Plenkovića, ključno uokviruje situaciju kako ju doživljava ogroman broj politički slabije zainteresiranih građana. Da, već je i njima jasno kako je Plenkovićeva Vlada vrlo ozbiljno nesposobna i kako su gotovo sve kote vlasti upravo filmski korumpirane, ali, eto, bar na vrhu vlasti nema te mržnje, desničarenja i duhova iz boce koje je uporno puštao i koristio baš HDZ.
“Ipak je bolje ovako nego da je Karamarko premijer”, najbolja je sublimacija takvog stava kojem, uostalom, Plenković (sasvim legitimno) duguje mastan dio svog dolaska na vlast 2016. godine. Kao i opstanak na njoj svih ovih godina, unatoč svim bizarnim promašajima i svim sramotnim aferama koje redovno šokiraju javnost. Ako je vrh demokratskih traženja birača od politike to da “bar nije Karamarko”, onda je društvo opasno zapelo u priči “barem ne tuku”.
Uostalom, koliko god čovjeku bilo mrsko bilo kakvo inzistiranje na identitetskim politikama, ukorijenjenima u poticanju straha od drugih ili drugačijih, a što je uglavnom bio top adut HDZ-a na svim izborima, jedno pitanje teško je izbiti iz glave. Bi li, zaboga, Tomislav Karamarko i, recimo, Milijan Brkić baš ovako temeljito uprskali, recimo – da ne idemo sad dalje, obnovu Banije i Zagreba poslije potresa?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zbog Majde Burić i sličnih dobro je što je Andrej Plenković predsjednik HDZ-a. No ipak tu ima jedan ‘ali’
Ako je vrh demokratskih traženja birača od politike to da 'bar nije Karamarko', onda je društvo opasno zapelo u priči "barem ne tuku"
Da je na čelu stranke netko čiji je svjetonazor bliži nacionalizmu nego Plenkovićev, teško da bi do i ovakve isprike došlo. Vodstvo stranke bi ili potapšalo po ramenima Burić 'jer im je rekla' ili bi se, u najmanju ruku, tiho i zadovoljno smijuljili
Nije bilo, nažalost, baš puno trenutaka u posljednjih šest godina kad se moglo kazati da je, eto, baš dobro što je predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković. Možda kad je produžen rok za korištenje sredstava iz Fonda solidarnosti za saniranje posljedica potresa, što je, između ostalog, vjerojatno bila i posljedica dobrih odnosa premijera i samog vrha Europske komisije. Opet, da nije bilo operetne nesposobnosti upravo Plenkovićeve Vlade u Zagrebu, taj rok vjerojatno ne bi ni trebalo produžavati.
Kad je u pitanju Majda Burić i njen mrziteljski napad na Katarinu Peović u kojem je udarila i po pripadnicima srpskog naroda, nema ali. U ovom slučaju je jednostavno dobro da je predsjednik HDZ-a i Vlade Andrej Plenković. Koji je svojoj često nadahnutoj zastupnici (eno je nedavno ponosito rekla da u Hrvatskoj ima milijardu i 600 milijuna zaposlenih) brzo natrljao nos i natjerao je na javnu ispriku.
Saborske uvrede iz internetske kanalizacije
Burić je, o tome valjda svi već sve znaju, optužila zastupnicu Radničke fronte Katarinu Peović da pokazuje svoje rusoljubno, a “vjerojatno i srboljubno” srce, te za navodno obiteljsko nasilje, što je “priča” koju je pokupila po internetskoj kanalizaciji.
Nakon što je premijer pred novinarima ustanovio da je Burić pogriješila i zamolio ju da se ispriča, zastupnica se munjevitom brzinom zavukla pod dekicu i od tamo poslala medijima pisano priopćenje. U kojem se, doduše, ne ispričava Katarini Peović, već pripadnicima srpske manjine, ako su se našli uvrijeđenima, što joj, kaže, nije bila namjera.
Nacionalizam, ulične prijetnje i crnilo
Uglavnom, da je na čelu stranke netko čiji je svjetonazor bliži nacionalizmu nego Plenkovićev, teško da bi do i ovakve isprike došlo. Vodstvo stranke bi ili potapšalo po ramenima Burić “jer im je rekla” ili bi se, u najmanju ruku, tiho i zadovoljno smijuljili.
Ovakva epizoda, dakle, pokazuje da postoje trenutci u kojima je nesumnjivo dobro da je na čelu Vlade netko tko će – ipak – pokazati da forsiranje šovinističkih, identitetskih uvreda nije prihvatljivo, a pogotovo ne u 2023. godini. U suprotnom, javni prostor bi, lako je moguće, opet bio preplavljen arhaičnim nacionalizmom, uličnim prijetnjama i crnilom – kako smo to već svi skupa gledali u prvoj polovici prošlog desetljeća, upravo u režiji tadašnjeg HDZ-a.
“Barem ne tuku”
S druge strane, upravo taj, nemrziteljski i civilizirani stav Andreja Plenkovića, ključno uokviruje situaciju kako ju doživljava ogroman broj politički slabije zainteresiranih građana. Da, već je i njima jasno kako je Plenkovićeva Vlada vrlo ozbiljno nesposobna i kako su gotovo sve kote vlasti upravo filmski korumpirane, ali, eto, bar na vrhu vlasti nema te mržnje, desničarenja i duhova iz boce koje je uporno puštao i koristio baš HDZ.
“Ipak je bolje ovako nego da je Karamarko premijer”, najbolja je sublimacija takvog stava kojem, uostalom, Plenković (sasvim legitimno) duguje mastan dio svog dolaska na vlast 2016. godine. Kao i opstanak na njoj svih ovih godina, unatoč svim bizarnim promašajima i svim sramotnim aferama koje redovno šokiraju javnost. Ako je vrh demokratskih traženja birača od politike to da “bar nije Karamarko”, onda je društvo opasno zapelo u priči “barem ne tuku”.
Uostalom, koliko god čovjeku bilo mrsko bilo kakvo inzistiranje na identitetskim politikama, ukorijenjenima u poticanju straha od drugih ili drugačijih, a što je uglavnom bio top adut HDZ-a na svim izborima, jedno pitanje teško je izbiti iz glave. Bi li, zaboga, Tomislav Karamarko i, recimo, Milijan Brkić baš ovako temeljito uprskali, recimo – da ne idemo sad dalje, obnovu Banije i Zagreba poslije potresa?