Apokaliptične 'Tri sestre' Ljubiše Ristića u ledenoj hali Stare šećerane grijale su nam srca
Jedan od najvažnijih teatarskih pokreta s prostora Jugoslavije uhvatio se najenigmatičnijeg Čehovljeva komada
KPGT brigade nesmanjenom vjerom gore i dalje. Kao plamene zore koje nas i dalje bude iz sna. Beogradska baza Kazališta-Pozorišta-Gledališča-Teatra u Staroj šećerani, pod vodstvom gurua Ljubiše Ristića, gerilskom strašću proizvodi važne umjetničke geste. Važne po život sam. Jedan od najvažnijih teatarskih pokreta s prostora Jugoslavije (vizijom Nade Kokotović, Ljubiše Ristića, Radeta Šerbedžije i Dušana Jovanovića rođen u Zagrebu, u jesen 1977.), avangardno i eksportno i danas nedosegnutih razmjera, žilavo se opire gubitku svijesti.
Čelična utopija i samoobnavljanje ove važne visoke peći artističke i ljudske slobode, zaista izazivaju respekt. Čehovljeva drama “Tri sestre”, u režiji Ljubiše Ristića, najnovija je kapegeteovska produkcija, apokaliptičnom melodramom smještena u jednu od skrajnutih pustih šećeranskih hala. “Tri sestre” (praizvedene 1901. u Moskvi, na sceni legendarnog MHAT-a, u režiji Stanislavskog) su najenigmatičniji komad majstora Čehova. I najpolitičkiji. Pelivanski neuhvatljiv za jednostrana čitanja.
‘Čemu sjećati se?’
Ispred vremena, u predvorju apsurda i neorealizma. Svako lice, počev od najslavnije ženske trojke u teatarskoj memoriji svih vremena, pa do posljednjeg epizodista u tom četveročinskom taktu, izbrazdano je samoćom, beketovskom ogoljenošću i podvojenošću. Isprepletena podvojenost duša, historije i intime otkucava u “Sestrama” potmulo poput ugaslog vulkana. I eruptirat će u imploziji, duboko u nutrinu duševne tjeskobe, ječeći zabačeno.
Dok se svijet ruši u paramparčad ništavila, u ratovima, prevratima i egzistencijalnim krizama, oni se ne miču nikud i djetinje čekaju Godota. Tu podvojenost unutarnjih stanja i jalovog odustajanja od života, Ljubiša Ristić je podastro kao temeljnu struju ove genijalne Čehovljeve ostavštine. Stvarajući istovremeno snažnu političku predstavu i empatijsku njegu ubogih odustalih ljudi. “Čemu sjećati se?”, prva je rečenica najmlađe sestre Irine u komadu, u vremenu vodviljske nevinosti.
Ristić prvi čin vodviljski razigrava
Posred memljive ledene hale scenografkinja Bojana Đurović podigla je potjemkinski obris doma Prozorovih, nemarno privremenog u njihovim proklamiranim čežnjama. Ristić prvi čin vodviljski razigrava, sve tu pršti od odsustva rezignacije, a postojbina generalskih kćeri rekreira se kao dača ladanjskih mogućnosti. Ima tu obilja i srebrnih samovara, vedrih haljina i blještavobijelih uniformi (izvrsna kostimografija Zdravke Kulier), toplih gibanica i nestašnog zavođenja prve ljubavi…
Drugi čin već izmiče ispod nogu bilo kakav kompas sigurnosti. Tjeskobu podvojenosti i drastičnog privida brzog uminuća epoha, Ristić sjajno ostvaruje metapodjelom uloga i umrežavanjem različitih karaktera između lica, kao da jedni od drugih kradu ionako porozne identitete.
Tako će Olga u prvočinskim rukama Nine Zečević biti po prštavoj infantilnosti još nevina poput Irine (Jovana Vukojičić) da bi u gulagovskoj beketovskoj atmosferi trećeg čina Ana Kostovska dala Olgi skamenjenost istrošene utopije. Ili gorki svjedok čemera Čebutikin u igri Ognjena Petkovića zadobija i Veršinjinove valere.
Amblematski treći čin
Andrej (Dmitri Korać) je u prvom činu posve zbunjeni dječarac, da bi kako vrijeme odmiče, a ne miče se, postao otupjeli sredovječni luzer (Andrija Kovač). Maša u užagrenim očima Ivone Mitić još daje signale da se neće miriti s baruštinom otupjelog braka, da bi Vanja Halupa te Mašine tlapnje pokopala u ledenu pomirenost.
Drugi čin Ristić prebacuje u građanski rat u Rusiji, 1921. Čehovljanske poklade koje promiču izvan kuće Prozorovih ovdje imaju crvene i bijele obrazine sukoba Bjeloarmejaca i Crvenoarmejaca. Ali i mizanscenske poteze koji asociraju na posljednje otiske ruske avangarde, definitivno spržene u kasnijim staljinističkim čistkama. 1941. je amblematska u trećem činu, jer spaljena eliotovska zemlja nalazi se pred najezdom nacista.
Novi ciklus bjesnila u četvrtom činu
Naposljetku, odlazak oficira u četvrtom činu, njihovo je transponiranje u novo ratno ludilo: na frontu u Ukrajinu, 2022. Novi ciklus spoljašnjeg bjesnila je počeo. Ona gibanica iz tople prošlosti zaboravljena je i hladna na stolu, a sibirska samoća se prebacuje na društvene mreže. Olga, Maša i Irina jedva da imaju volje postaviti pitanje “Da nam je znati?”
U Ristićevoj nadahnutoj gerili (Đurđica Đurović, Nina Stamenković, Sara Radojković, Nevena Nedeljković, Evgenija Kovačević, Anisja Gavrilović, Aleksandra Rukavina, Ljiljana Milošević, Lazar Tešić, Igor Vesović, Marko Topolovački, Jovan Petrović, Uroš Novović, Eldar Zubčević, Milan Pelivanović, Obrad Radulović, Aleksandra Malivuk) svi zaista udarničkom groznicom nose svoje proleterske duše.
Dok su oni ogoljeni histriončili pred nama zamotanima u debele jakne, i nesebično davali sve od sebe, baš nikome nije bilo hladno oko srca.