Apostol tišine i portretist zanemarenih nijansi života, Jon Fosse zna kako nadvladati mrak

U nezanemarivom opsegu, opus norveškog pisca Jona Fossea, posljednjeg laureata Nobelove nagrade za književnost, dalo bi se razmatrati kao svojevrsnu literarnu razradu prostora performativne tišine. Baš će na tom tragu i Nobelova komisija, doduše, dosta apstraktno i, čini mi se, pomalo nespretno, za njegova djela reći da “daju glas neizrecivome”. Nespretno, kažem, jer možda bi bolje bilo reći da daju glas onome o čemu se inače ne govori, zapravo, daju ga ponekad i tišini sâmoj. No, ne zaustavlja se Fosse isključivo na tome.

Trenutak rađanja književnika Fossea

Od kratkih drama koje su ga na razmeđu milenija učinile svjetski poznatim, pa do proze koja je tek recentnije postala šire prepoznata, tišina u djelima Jona Fossea, kao i primjerice repetitivnost, funkcionira ne samo kao stilski, nego i kao filozofski princip, iako će se njezino značenje s piščevom osobnom evolucijom tijekom vremena uvelike mijenjati, pa će raniji egzistencijalistički pesimizam ustupiti mjesto metafizičkom optimizmu nekonvencionalnog, kršćansko-mističnog predznaka. Upravo je potonje još jedan od nezaobilaznih aspekata njegove književnosti.

Damion Searls, američki pisac i Fosseov prevoditelj, usporedio je u jednom svom tekstu vodeće norveške pisce s članovima Beatlesa. Sugerira sljedeće: “Per Petterson je solidni, uvijek pouzdani Ringo; Dag Solstad je John, eksperimentator i čovjek od ideja, Karl Ove Knausgaard je Paul, onaj slatki; a Fosse je George, onaj tihi, mistični, duhovni, zanatski vjerojatno najbolji među njima”.

Otvoren (auto)biografskim interpretacijama, Fosse u više navrata korijene svog misticizma smješta u jednu upečatljivu dječačku epizodu kad je nesretnim slučajem gotovo iskrvario na smrt. Čudan osjećaj koji ga je tad preplavio, svojevrsna vizija u kojoj je sebe sagledao izvana, “u nekom spokojnom, sretnom stanju”, objašnjava Norvežanin, bio je trenutak rađanja književnika Jona Fossea. Toga će, dakako, postati svjestan znatno kasnije, kao što će mu trebati godine i godine da bi se u potpunosti prepustio svojim spiritualnim impulsima.

Pravi uspjeh doživio kao dramski pisac

Potaknut ponajviše promišljanjima do kojih je dolazio kroz vlastito pisanje, te će impulse u jednom trenutku početi nazivati Bogom, mada valja istaknuti da Fosseovo shvaćanje onostranog ne prati dosljedno nauk nijedne od (kršćanskih) denominacija koje osjeća bliskima. U mladosti marksist i deklarirani ateist, odnedavno pokatoličeni Fosse znao je iskazivati sklonost puritanskim etičkim načelima i simpatije prema ortodoksnom misnom obredu. Sve ovo relevantno je ponajprije zbog toga što se odražava u njegovim djelima, nerijetko i eksplicitno.

Karijera ovog neobičnog pisca, rođenog 1959. godine, imala je netipičnu putanju. Pišući na Nynorsku, manjinskom norveškom jeziku kojim se služio još jedan Knausgaardov favorit, Tarjei Vesaas, Fosse je međunarodni uspjeh doživio ponajprije kao dramski pisac, s minimalističkim jednočinkama kao što su “Netko će doći” i “Ime” (do danas potpisuje četrdesetak drama), godinama nakon što je već objavio više romana i poetskih zbirki.

Solidan presjek Fosseovih dramskih preokupacija, svojevrsnog susreta Thomasa Bernharda i Samuela Becketta, hrvatski čitatelj može dobiti u zbirkama “Netko će doći” (prev. Munib Delalić), odnosno “Majka i dijete” (prev. Vesna Kosec-Torjanac), jedinim hrvatskim izdanjima Fosseovih djela prije nego što ih je prošle godine preuzela Naklada Ljevak.

Najboljeg Fossea treba tražiti u prozi

Ako i ne bih do kraja potpisao opetovane iskaze o njihovoj formalnoj i tematskoj inovativnosti, lako je prepoznati zašto su ove jezično ogoljene, surove drame neizvjesnosti i egzistencijalne anksioznosti oduševljavale europske kazališne redatelje na prijelazu milenija. Najboljeg Fossea ipak treba tražiti u njegovim romanima, formi koja ostavlja znatno više prostora piscu koji se suštinski zapravo bavi onim najvećim temama, pitanjima prvoga i posljednjega, gdje će i njegova stilska specifičnost – inherentnom književnom logikom – nailaziti na znatno manje formalnih ograničenja.

“Jutro i večer” (prev. Vesna Salomonsen), kratki Fosseov roman napisan 2000. a kod nas preveden početkom prošlog proljeća, više je nego dobar primjer. Zamišljen kao svojevrsna dvočinska priča o životu jednog čovjeka, limitirana pritom isključivo na dan rođenja i dan smrti, “Jutro i večer” prati ni po čemu posebnu egzistenciju norveškog ribara Johannesa, sljednika obiteljskog ribarskog umijeća koje seže unatrag najmanje do vremena njegova djeda po kojemu je dobio ime.

Život koji se naizgled ne mijenja

U prvom, znatno kraćem dijelu romana, Johannesovu priču pratimo ponajprije iz perspektive njegova oca Olaija. Dok supruga Marta uz pomoć primalje Anne donosi drugo njihovo dijete na svijet, nakon što je ranije rodila kći Magdu, Olai se u susjednoj sobi grčevito hrva s nervozom, vjerom i sumnjom, odnosno vizijama djetetove, po njemu neizbježne, budućnosti (“…doći će na ovaj svijet i ondje biti sam, odvojen od Marte, odvojen od svih, bit će sam, uvijek sam, i kada sve prođe, kada dođe vrijeme, raspast će se i otići tamo odakle je došao, ni od čega će otići u ništa, takav je tijek života…”).

Dvije stranice dalje, Olai varira ovu misao, što je postupak kojim se Fosse općenito izrazito često (i vješto) služi (“…mali Johannes, njegov sin, doći će na ovaj okrutni svijet, a to je možda jedan od najtežih izazova u ljudskom životu, stići nakon što nastaneš u majčinoj utrobi i započeti svoj život u ovom opakom svijetu…”).

Kad se u drugom dijelu Johannes probudi u svom krevetu, on je već starac, udovac, otac nekoliko djece od kojih češće viđa tek kćer, na kraju, čovjek koji je izgubio većinu svojih prijatelja i poznanika, i čiji je život prošao slično kao što su prošli životi njegovih muških predaka, dobrim dijelom na brodici u hladnim norveškim vodama, daleko od supruge Erne i njihovo sedmero djece. Život kao da se nije previše promijenio od vremena njegova djeda; Johannes predstavlja tek jedan krug istog ciklusa.

‘Drugo ime’ tek je prvi svezak ‘Septologije’

Međutim, tog jutra usamljeni ribar uočava da se odjednom sve doima drugačijim i preplavljen je nekom vrstom osjećaja stranosti svijeta. Događaju se stvari koje se ne bi trebale događati, prošlost se isprepliće sa sadašnjošću, daleka sjećanja s njegovim neposrednim okruženjem, i neće čitatelju trebati previše dok ne ustanovi da je riječ o posljednjim, smrtnim vizijama čovjeka koji je otpočeo putovanje na drugu stranu.

Ako je jedno od velikih pitanja romana “Jutro i večer”: kako netko može vjerovati da dobar i svemogući Bog vlada ovim svijetom?, u “Drugom imenu” pitanje bi moglo biti: kako netko može (pre)živjeti bez da vjeruje u dobrog i svemogućeg Boga?

Treba reći, ovih 368 stranica “Drugog imena” (prev. Munib Delalić) okuplja prva dva dijela prvog sveska Fosseove “Septologije”, tiskane u sedam dijelova i tri sveska između 2019. i 2021. godine. To bi značilo da sadrži otprilike trećinu cjelovitog romana, no struktura ovih Fosseovih naslova, koji redom počinju činom opservacije slikarskog platna a završavaju protagonistovom molitvom, omogućava da ih razmatramo i pojedinačno, kao zasebne cjeline.

Nejasne granice između zbilje i fantazije

Protagonist je ostarjeli slikar Asle, udovac kao i Johannes u “Jutru i večeri”, čovjek koji živi povučeno u svojoj kući na norveškom selu, pri čemu su njegovi jedini stalni susreti oni sa susjedom Åsleikom, ribarom, odnosno s galeristom Beyerom, koji živi u obližnjem Bjørgvinu. Pripovjedač-protagonist Asle nije jedini slikar Asle u ovom romanu; nakon što ga ranije nekoliko puta spomene, drugog će Aslea, dva puta rastavljenog oca nekoliko djece, prvi Asle u jednom od svojih predbožićnih posjeta gradu pronaći kako leži u snijegu nasred ulice.

Za razliku od prvog, ukazuje i ranije protagonist-pripovjedač, drugi se Asle nikad nije ostavio alkohola pa će, tresući se, usred onoga što se doima kao apstinencijska kriza, ovom prilično opasnom momentu nesvjestice umanjivati važnost i pokušavati sve svaliti na činjenicu da nije jeo, odnosno da nije ništa popio već neko vrijeme. No, kad se nakon posjeta obližnjoj gostionici još nekoliko puta sruši, prvi Asle morat će ga odvesti na hitnu.

Razmišljanjem o pojedinim detaljima Asleove priče relativno će se brzo pojaviti pitanje radi li se ovdje uistinu o dvije osobe ili je drugi Asle samo imaginarna projekcija prvoga, možda u nekom paralelnom životu, prije nego se odrekao alkohola i otvorio vjeri (bez Boga ili neke alternativne “istine”, možda sugerira Fosse, jedino što čovjeku preostaje jest propiti se do propasti). Ni liku-pripovjedaču nisu posve jasne granice između zbilje i fantazije – njemu, zapravo, ponajprije nisu jasne, u tome je i bit. Istovremeno, a to Fosseovoj prozi pridodaje neobičan šarm, pripovjedač je obdaren sveprodirućom, gotovo božanskom sposobnošću uranjanja u (pretpostavljeni?) misaoni tok ostalih likova.

Pisac nelagode u društvu

Tako se spominjani “pogled izvana”, koji je obilježio piščevu dječačku nesreću, kod Fosseovog lika-pripovjedača isprepliće s dubinskim “pogledom iznutra”. U tom ambicioznom pothvatu, gdje se najsnažnije ocrtava onaj Fosse majstor zanata iz domišljate opservacije Damiona Searlsa, glavno piščevo stilsko oruđe izrazito je specifična, čitavo vrijeme neprekinuta rečenica, dok je temeljni njegov narativni postupak tzv. tehnika struje svijesti.

Činjenica da mu tako nešto polazi za rukom – a polazi mu, itekako mu polazi, jer ritam njegovih rečenica zavodljiv je i hipnotičan – sâma je po sebi dovoljan razlog da uzmete ovu knjigu u ruke.

Iako je Norvežanin pisac nelagode u društvu, pa su ljudski odnosi u njegovim knjigama obilježeni napetošću i nervozom, a razgovori nerijetko pukom konvencijom jer se naizgled nema puno toga za reći (uostalom, njegov je protagonist čovjek koji najradije satima sjedi i gleda u prazninu dok ona ne progovori), s vremena na vrijeme Fosse će zabljesnuti pronicljivošću svojih uvida, oduševiti radoznalim okom za sitne geste i prešućene socijalne transakcije. Brojni dijalozi između slikara Aslea i ribara Åsleika reprezentativan su primjer toga.

Autopoetički komentari u romanu

Ovih prvih par predbožićnih dana radnje Fosseove “Septologije” otkrit će ponešto o tome kako je Asle počeo slikati (nije bio ni za što drugo), kako se politički i vjerski pozicionira (socijalist i katolik) te kako doživljava utjehu umjetnosti i religije (svaka ima svoju istinu), a iako ovdje nije riječ o autofikciji, žanru koji je Fosse znao nazivati neetičnim (kako li je to sjelo njegovu velikom štovatelju Knausgaardu?), pojedine Asleove stavove vjerojatno možemo tumačiti kao piščeve.

“Jedna stvar je sigurna”, rekao je Fosse u svom govoru povodom primanja Nobelove nagrade, “nikad nisam pisao da se izrazim nego da, kako kažu, pobjegnem od sebe.” Kad u jednom trenutku Asle kaže da slika kako bi se riješio svih tih vizija koje mu se gomilaju u glavi, nije to ništa drugo nego Fosseov autopoetički komentar.

Jednako tako, u kontekstu čitava njegova opusa, koji se naizgled vrti oko nekoliko tema, posebno je zanimljiv sljedeći Asleov citat: “…pomišljam kako mi je postupno postajalo jasnije da su mi najbliži i najdraži slikari oni koji u svojim slikama imaju vlastitu sliku, ili kako to već nazvati, koji kao da slikaju uvijek isto, ali čije slike nikad nisu iste, ne, nikad, uvijek su drukčije”.

Preko marginalnog do srži stvari

Jednako tako, Fosse je, mogli bismo reći, pisac onih delikatnih distinkcija i zanemarenih nijansi života, apostol tišine i tumač praznog prostora između govora, briljantan portretist marginalnoga koji prodire do sâme srži stvari.

Sjajno je kad Nobelova nagrada raspe svjetlo po opusima koji bi možda ostali zanemareni, sjajno je da je nedavno stigla upravo u ruke Jona Fossea, pisca koji, poput Leonarda Cohena, zna da svjetlost prodire baš kroz naše pukotine, kroz naš mrak.

“Jon Fosse je najvažniji europski pisac”, proklamira Knausgaard na jednoj od Fosseovih naslovnica. Nisam siguran da bih išao toliko daleko, ali nema ništa sporno u tome da njegovo ime cirkulira u takvim raspravama. Važan, moćan autor.