Arhitektura Zahe Hadid promijenila je način na koji gledamo svijet
Arhitektura mora doprinositi napretku društva i našeg boljitka
Jučer je preminula Zaha Hadid, arhitektica koja je svojim revolucionarnim dizajnom postavila temelje drugačijeg promišljanja prostora. U svojih 30 godina karijere stvorila je prepoznatljiviji i imitiraniji stil od bilo kojeg svojeg drugog suvremenika.
Pronašla je način da snovite apstraktne slike pretoči u globalni brend smijelih galerija i eksperimentalnih opernih kuća poput one koja dominira vizurom azerbajđanske prijestolnice. Kad čovjek vidi neku od njezinih arhitektonskih kreacija neminovno pomisli da je Hadid stvorila nešto što prkosi osnovnim zakonima fizike.
U njezinim kućama zidovi se stapaju s podovima, stropovi se naočigled šire i suzuju stvarajući iluziju da su prostorije živi dišući organizmi. Prepoznala je to i struka nagradivši 2004. godine njezinu inovativnost arhitektonskom Nobelovom nagradom, Pritzkerom. Bila je prva žena u povijesti dodjeljivanja te prestižne nagrade kojoj je pripala ta čast.
Najtraženija arhitektica na svijetu
Prije no što je umrla bila je najtraženija arhitektica na svijetu, a vjerojatno i najpoznatija. Njezin portfolio vrvio je s megaprojektima u nastanku. Spomenimo samo stadion u Kataru namijenjen održavaju Svjetskog nogometnog prvenstva. Ne valja zaboraviti niti njezine vizinarske projekte u zemljama popt Kine, Rusije, Meksika ili SAD-a.
No, nije se Zaha Hadid bavila samo dizajnom građevina. S jednakim se uspjehom okušala i u dizajnu uporabnih predmeta poput luksuzne linije kućanskih predmeta za Harrods, tobica za Fendi, vaza za Laligue, parfem za Donnu Karran. U nekom trenutku dizajnirala je čak i luksuznu jahtu. Ali njezin put do uspjeha nije bio nimalo lagan.
Odrastanje u Bagdadu
Zaha se rodila 1950. godine u Bagdadu u vremenu u kojem se na Bliskom istoku razmišljalo progresivnije no ikad prije. Odrastala je u jednoj od iračkih prvih kuća nadahnutih Bauhaus stilom. Za studij arhitekture odlučila se nakon nekoliko semestara provedenih na Američkom sveučilištu u Beirutu gdje je studirala matematiku.
Diplomirala je 1977. u Londonu, gdje je upoznala Rema Koolhaasa, Elia Zenghelisoma i Bernarda Tschumija, najveće arhitekte eksperimentalne arhiteture prošlog stoljeća. No, Hadid je godinama arhitektica bila tek na papiru. U to vrijeme bavila se slikarstvom, kiparila i promišljala kako oprostoriti apstraktnu energiju ruskih suprematista.
Kasni početak karijere
Prvu priliku da nešto izgradi dobila je tek sredinom 90-ih. Prvi projekt bila joj je briljantna mala vatrogasna postaja koju je podigla u Švicarskoj. No, samo godinu nakon toga Hadid je pretrpjela najveći udarac u svojoj karijeri. Njezin projekt za opernu kuću u Cardiff Bayu odbačen je tik pred početak realizacije. Pripisala je to diskriminaciji, bila je uvjerena da je projekt stopiran jer ga je osmislila žena strankinja.
No, svoju je zadovoljštinu dobila 15 godina kasnije kad je taj nerealizirani projekt operne kuće ponudila kineskom gradu Guangzhou. Realizacija te operne kuće popraćena je ovacijama i pohvalama struke iz cijeloga svijeta.
Kontroverzna arhitektica
Odlučna u namjeri da svakim svojim novim projektom pomakne granice mogućega u arhitekture, njezine su kuće uvijek bile negdje na rubu kontroverze. No, svaku važniju međunarodnu nagradu redovito su pratile i kritike.
Borci za ljudska prava žalili su se, primjerice, na nju kad je gradila Heydar Aliyev centar u Azerbajdžanu, Britanci su joj predbacivali prevelike troškove pri izgradnji olimpijskog bazena u Londonu. Na kraju je zbog svega toga ostala i bez najvažnijeg projekta svoje karijere, realizacije olimpijskog stadiona u Tokiju na kojem je predano radila posljednje dvije godine svog života.
Arhitektura kao napredak
Hadid je na sve te kritike reagirala kao da je se ne tiču. Kad je izgubila stadion u Tokiju optužila je da su je njezini japanski kolege izbacili iz igre zbog ljubomore. Na pitanje zna li što se događa na gradilištu u Kataru na kojem navodno svakodnevno ginu ljudi odgovorila je da se takve stvari nje kao arhitektice ne tiču. Činjenica je da nije bila najomiljenija osoba na svijetu, no znala je da se njezin talent ne može osporiti i tako se prema svijetu i postavljala.
“Arhitekturu ne smatram medijem za izražavanje svoje osobnosti. Interpretirati moje zgrade kao potrebu za nametanjem moje individualne ekspresije znači ne razumijeti moj rad. No, nikad nisam sumnjala u to da arhitektura mora doprinositi napretku društva i našeg individualnog i kolektivnog boljitka. Oduvijek sam vjerovala u napredak i ulogu kreativnosti u tom procesu. Zbog toga sam se cijeli život kritički odnosila prema svakoj vrsti tradicionalizma.”