“Što znaš o umjetnosti?”, pita Sammyja, poslavši ga pred dvije slike koje pokazuju muškarce, kauboje, u pustinjskom okruženju, nakon čega mu održi ekspresni tečaj o “tajnama” filmskog zanata. “Znači, zapamti ovo, kad je horizont dolje, zanimljivo je. Kad je horizont na vrhu, zanimljivo je. Kad je horizont u sredini, to je dosadno sranje. Sad, sretno ti bilo, i odjebi iz mog ureda!”
Pitanje perspektive, sugerira ovdje Ford, uvjetuje atmosferu, pa i samo značenje nekog djela umjetnosti, radilo se tu o slici na zidu ili filmskom kadru. I dok nitko nepristran ne bi mogao osporiti da je Spielberg, na svoj način, definitivno ovladao majstorstvom manipulacije značenjem, u Fabelmanovima njegova perspektiva, figurativno rečeno, možda suviše često gravitira tom pogubnom središnjem horizontu, pa njegov dosad najintimniji film – između ostaloga zbog manjka hrabrosti – u konačnici nije onaj film kakvom smo se možda nadali. Što ne znači da film nije dobar.
O filmu je Spielberg razmišljao duže od dva desetljeća
Nakon što je duže od dva desetljeća razmišljao o snimanju autobiografske priče o pronalasku redateljskog glasa i polaganom raspadu braka njegovih roditelja, koji su unazad nekoliko godina oboje i preminuli, i u pisanju kojeg je u nekom trenutku sudjelovala i njegova sestra Anne, Spielberg se naposljetku okrenuo svom pouzdanom suradniku, izvrsnom scenaristu i dramatičaru Tonyju Kushneru.
Radnja kreće, a kako drugačije nego sa Sammyjevim prvim (nevoljkim) odlaskom u kino. Dok mu otac Burt (Paul Dano), uspješni računalni inženjer, ukratko pojašnjava tehničke elemente funkcioniranja filmske vrpce, njegova majka Mitzi (Michele Williams) filmove uspoređuje sa snovima. Ona je umjetnica u obitelji, barem je to bila dok se nije odrekla pijanističke karijere i posvetila majčinstu; uz Sammyja, s Burtom ima još tri mlađe kćeri koje u najvećoj mjeri ostaju nerazrađene kao likovi – s obiteljske strane ovo je priča o Sammyju i njegovim roditeljima, a neizbježno i o “stricu” Bennieju (Seth Rogen), Burtovom najboljem prijatelju i kolegi s posla koji je i veoma dobar prijatelj s njegovom ženom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zadivljen scenom sudara vlaka i automobila – gledali su Najveću predstavu na svijetu Cecilla DeMillea – Sammy poželi model-igračku vlaka, a potom, uz pomoć majke i ručne kamere, i sam počinje rekreirati slične scene. Čini se da mu to pomaže da se suoči sa svojim, pomalo apstraktnim strahom. Godina je 1952. i dječak je već snimio svoje prve filmove.
Posjet ekscentričnog rođaka važan je formativni trenutak
Nešto kasnije, zbog očeva novog posla obitelji se seli na drugi kraj Amerike, a s njima se, na Mitzino inzistiranje, seli i Bennie. Sammyjevu ocu to nije bilo nimalo čudno, mladom filmašu također; u tom trenutku ionako ga zanimaju dvije stvari, filmovi i djevojke, no za razliku od ljubavnih pothvata, filmski mu već prilično polaze za rukom. Kad Mitzi izgubi majku, već prilično labilna, zapadne u još teže psihičko stanje. Burt prigovara Sammyju zbog njegova najnovijeg filma, obitelj je važnija od hobija.
Već sutradan stiže ekscentrični rođak Boris (sjajna epizoda Judda Hirscha), bivši krotitelj lavova, a potom i radnik u filmskoj industriji; on će Sammyju objasniti da će ga sklonost umjetnosti uvijek dovoditi u sukob s obitelji. Iznenadni, jednodnevni posjet označio je još jedan snažan formativni trenutak mladog Sammyja, osobito kad istog vikenda otkrije da percepcija koju ima o svojoj naizgled dosadnoj, razmjerno privilegiranoj obitelj iz predgrađa, ne odgovara stvarnom stanju. Međutim, birajući između umjetnosti i obitelji, u ovom slučaju, između istine i laži, Sammy se odlučuje za obitelj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
I kad se obitelj još jednom preseli, i kad se čini da je njegova šutnja donijela obiteljski mir, Mitzi ponovno nije dobro. Kako bi ispunila prazninu u životu (koju je inače ispunjavao “stric” Bennie), Mitzi nabavlja ljubimca, majmuna Bennieja (standarno dobra kapucinerica Crystal koju pamtimo iz Noći u muzeju, Dr. Doolittlea i Mamurluka 2), na što Burt uopće ne reagira. Istovremeno Sammy doživljava antisemitski motivirano zlostavljanje u školi, ali pronalazi djevojku koja će donekle olakšati njegovu tranziciju u novu zajednicu.
Njegov film o razrednom posjetu plaži na njihovoj će srednjoškolskoj promociji još jednom potvrditi izvanredni talent za režiju koji će ga, nakon kratke epizode na koledžu, u konačnici dovesti u ured Johna Forda. Kako je u međuvremenu obitelj doživjela slom, Sammy više ne namjerava čekati, zna što mu je činiti.
‘Fabelmanovi’ su zapravo priča o snazi obiteljskih spona
Scenarij je dobar, promišljen, s finim crtama humora, a glumačka postava veoma dobra, s izuzetkom nes(p)retnog izbora Setha Rogena u ulozi strica Bennieja. Paul Dano uspio je unijeti toplinu i blagost u lik inženjera čiji se utilitaristički pristup životu, ili tek manjak karaktera, odražava i u njegovu pretvaranju da ne vidi supruginu nevjeru, a sve u cilju očuvanja dugo održavane iluzije o sreći. Michelle Williams uvjerljiva je kao nesretna kućanica nepomirena s odustajanjem od glazbene karijere, iako njezina predanost djeci nije upitna, osim kad ih u maničnoj epizodi autom odveze prema tornadu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Konačno, mladi Gabriele LeBelle uspješno utjelovljuje tinejdžera istovremeno rastrganog između ljutnje prema ocu (zbog toga što film vidi tek kao hobi) i majci (jer je razdvojila obitelj), odnosno ljubavi koju osjeća za njih (jer su načelno dobri i brižni roditelji).
Spielberg je dugo odgađao ovaj film, između ostaloga, zato što se bojao da će povrijediti svoje roditelje, no iako su oni u međuvremenu preminuli, ovdje predstavlja pristojnu, suhoparnu verziju onoga što se dogodilo, preskačući gotovo svu dramu i mračne, traumatske trenutke koji dolaze sa slomom prividno harmonične obitelji. Zbog toga je, unatoč svemu, pa i deklariranim redateljskim namjerama, ovo više priča o snazi obiteljskih spona, nego o njihovu pucanju. Međutim, prije svega, ovo je Spielbergova posveta samomu sebi, Künstlerroman koji nikad neće napisati, ponekad neizbježno automitologijski.
Autocenzurirana verzija odrastanja i postajanja umjetnikom
Nakon svih autoseciranja koje smo proteklih godina mogli gledati i čitati, Fabelmanovi nam djeluju kao suviše topla, zapravo autocenzurirana priča o odrastanju i postajanju umjetnikom, što je dojam koji samo pojačavaju nostalgična fotografija Janusza Kamińskog i sentimentalna glazba Johna Williamsa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U tom smislu, Spielberg je ovdje puno bliži umjetnički ipak uspjelijem Belfastu Kennetha Brannagha nego Mojoj borbi Karla Ovea Knausgaarda, i dok ga prvi, između ostaloga, nadmašuje dubinskim interesom za društveno-politički kontekst (Fabelmanovi gotovo da se odvijaju van povijesti), drugi ga daleko nadilazi hrabrošću suočavanju s umjetničkim demonima, egom i taštinom.
Možemo to gledati kao Spielbergov problem s iskrenošću, kao nedostatak odvažnosti, ili možemo reći da je redatelj, kao i njegov protagonist Sammy, birajući između odanosti umjetnosti i odanosti obitelji, odabrao obitelj. Što i nije najgora stvar na svijetu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Autobiografski 'Fabelmanovi' najintimniji je film koji je Spielberg dosad snimio, ali ima ozbiljan problem
Spielberg u filmu prikazuje spori raspad vlastite obitelji, pri čemu često izbjegava najteža pitanja
Redatelj je dugo odgađao ovaj film, između ostaloga, zato što se bojao da će povrijediti svoje roditelje, no iako su oni u međuvremenu preminuli, ovdje predstavlja pristojnu, suhoparnu verziju onoga što se dogodilo, preskačući gotovo svu dramu i mračne, traumatske trenutke koji dolaze sa slomom prividno harmonične obitelji. Zbog toga je, unatoč svemu, pa i deklariranim redateljskim namjerama, ovo više priča o snazi obiteljskih spona, nego o njihovu pucanju
Na samom kraju Fabelmanovih, autobiografski nadahnutog filma Stevena Spielberga, nadareni mladić Sammy (Gabriel LaBelle) nervozan od uzbuđenja ulazi u ured svog idola, kultnog američkog redatelja Johna Forda (iznenađujuća cameo uloga Davida Lyncha), ne znajući što očekivati od susreta. Sa svojim mačo stavom, lovačkom odjećom, povezom preko oka i kubanskom cigarom u ustima, vremešni Ford djeluje intimidirajuće.
“Što znaš o umjetnosti?”, pita Sammyja, poslavši ga pred dvije slike koje pokazuju muškarce, kauboje, u pustinjskom okruženju, nakon čega mu održi ekspresni tečaj o “tajnama” filmskog zanata. “Znači, zapamti ovo, kad je horizont dolje, zanimljivo je. Kad je horizont na vrhu, zanimljivo je. Kad je horizont u sredini, to je dosadno sranje. Sad, sretno ti bilo, i odjebi iz mog ureda!”
Pitanje perspektive, sugerira ovdje Ford, uvjetuje atmosferu, pa i samo značenje nekog djela umjetnosti, radilo se tu o slici na zidu ili filmskom kadru. I dok nitko nepristran ne bi mogao osporiti da je Spielberg, na svoj način, definitivno ovladao majstorstvom manipulacije značenjem, u Fabelmanovima njegova perspektiva, figurativno rečeno, možda suviše često gravitira tom pogubnom središnjem horizontu, pa njegov dosad najintimniji film – između ostaloga zbog manjka hrabrosti – u konačnici nije onaj film kakvom smo se možda nadali. Što ne znači da film nije dobar.
O filmu je Spielberg razmišljao duže od dva desetljeća
Nakon što je duže od dva desetljeća razmišljao o snimanju autobiografske priče o pronalasku redateljskog glasa i polaganom raspadu braka njegovih roditelja, koji su unazad nekoliko godina oboje i preminuli, i u pisanju kojeg je u nekom trenutku sudjelovala i njegova sestra Anne, Spielberg se naposljetku okrenuo svom pouzdanom suradniku, izvrsnom scenaristu i dramatičaru Tonyju Kushneru.
Radnja kreće, a kako drugačije nego sa Sammyjevim prvim (nevoljkim) odlaskom u kino. Dok mu otac Burt (Paul Dano), uspješni računalni inženjer, ukratko pojašnjava tehničke elemente funkcioniranja filmske vrpce, njegova majka Mitzi (Michele Williams) filmove uspoređuje sa snovima. Ona je umjetnica u obitelji, barem je to bila dok se nije odrekla pijanističke karijere i posvetila majčinstu; uz Sammyja, s Burtom ima još tri mlađe kćeri koje u najvećoj mjeri ostaju nerazrađene kao likovi – s obiteljske strane ovo je priča o Sammyju i njegovim roditeljima, a neizbježno i o “stricu” Bennieju (Seth Rogen), Burtovom najboljem prijatelju i kolegi s posla koji je i veoma dobar prijatelj s njegovom ženom.
Zadivljen scenom sudara vlaka i automobila – gledali su Najveću predstavu na svijetu Cecilla DeMillea – Sammy poželi model-igračku vlaka, a potom, uz pomoć majke i ručne kamere, i sam počinje rekreirati slične scene. Čini se da mu to pomaže da se suoči sa svojim, pomalo apstraktnim strahom. Godina je 1952. i dječak je već snimio svoje prve filmove.
Posjet ekscentričnog rođaka važan je formativni trenutak
Nešto kasnije, zbog očeva novog posla obitelji se seli na drugi kraj Amerike, a s njima se, na Mitzino inzistiranje, seli i Bennie. Sammyjevu ocu to nije bilo nimalo čudno, mladom filmašu također; u tom trenutku ionako ga zanimaju dvije stvari, filmovi i djevojke, no za razliku od ljubavnih pothvata, filmski mu već prilično polaze za rukom. Kad Mitzi izgubi majku, već prilično labilna, zapadne u još teže psihičko stanje. Burt prigovara Sammyju zbog njegova najnovijeg filma, obitelj je važnija od hobija.
Već sutradan stiže ekscentrični rođak Boris (sjajna epizoda Judda Hirscha), bivši krotitelj lavova, a potom i radnik u filmskoj industriji; on će Sammyju objasniti da će ga sklonost umjetnosti uvijek dovoditi u sukob s obitelji. Iznenadni, jednodnevni posjet označio je još jedan snažan formativni trenutak mladog Sammyja, osobito kad istog vikenda otkrije da percepcija koju ima o svojoj naizgled dosadnoj, razmjerno privilegiranoj obitelj iz predgrađa, ne odgovara stvarnom stanju. Međutim, birajući između umjetnosti i obitelji, u ovom slučaju, između istine i laži, Sammy se odlučuje za obitelj.
I kad se obitelj još jednom preseli, i kad se čini da je njegova šutnja donijela obiteljski mir, Mitzi ponovno nije dobro. Kako bi ispunila prazninu u životu (koju je inače ispunjavao “stric” Bennie), Mitzi nabavlja ljubimca, majmuna Bennieja (standarno dobra kapucinerica Crystal koju pamtimo iz Noći u muzeju, Dr. Doolittlea i Mamurluka 2), na što Burt uopće ne reagira. Istovremeno Sammy doživljava antisemitski motivirano zlostavljanje u školi, ali pronalazi djevojku koja će donekle olakšati njegovu tranziciju u novu zajednicu.
Njegov film o razrednom posjetu plaži na njihovoj će srednjoškolskoj promociji još jednom potvrditi izvanredni talent za režiju koji će ga, nakon kratke epizode na koledžu, u konačnici dovesti u ured Johna Forda. Kako je u međuvremenu obitelj doživjela slom, Sammy više ne namjerava čekati, zna što mu je činiti.
‘Fabelmanovi’ su zapravo priča o snazi obiteljskih spona
Scenarij je dobar, promišljen, s finim crtama humora, a glumačka postava veoma dobra, s izuzetkom nes(p)retnog izbora Setha Rogena u ulozi strica Bennieja. Paul Dano uspio je unijeti toplinu i blagost u lik inženjera čiji se utilitaristički pristup životu, ili tek manjak karaktera, odražava i u njegovu pretvaranju da ne vidi supruginu nevjeru, a sve u cilju očuvanja dugo održavane iluzije o sreći. Michelle Williams uvjerljiva je kao nesretna kućanica nepomirena s odustajanjem od glazbene karijere, iako njezina predanost djeci nije upitna, osim kad ih u maničnoj epizodi autom odveze prema tornadu.
Konačno, mladi Gabriele LeBelle uspješno utjelovljuje tinejdžera istovremeno rastrganog između ljutnje prema ocu (zbog toga što film vidi tek kao hobi) i majci (jer je razdvojila obitelj), odnosno ljubavi koju osjeća za njih (jer su načelno dobri i brižni roditelji).
Spielberg je dugo odgađao ovaj film, između ostaloga, zato što se bojao da će povrijediti svoje roditelje, no iako su oni u međuvremenu preminuli, ovdje predstavlja pristojnu, suhoparnu verziju onoga što se dogodilo, preskačući gotovo svu dramu i mračne, traumatske trenutke koji dolaze sa slomom prividno harmonične obitelji. Zbog toga je, unatoč svemu, pa i deklariranim redateljskim namjerama, ovo više priča o snazi obiteljskih spona, nego o njihovu pucanju. Međutim, prije svega, ovo je Spielbergova posveta samomu sebi, Künstlerroman koji nikad neće napisati, ponekad neizbježno automitologijski.
Autocenzurirana verzija odrastanja i postajanja umjetnikom
Nakon svih autoseciranja koje smo proteklih godina mogli gledati i čitati, Fabelmanovi nam djeluju kao suviše topla, zapravo autocenzurirana priča o odrastanju i postajanju umjetnikom, što je dojam koji samo pojačavaju nostalgična fotografija Janusza Kamińskog i sentimentalna glazba Johna Williamsa.
U tom smislu, Spielberg je ovdje puno bliži umjetnički ipak uspjelijem Belfastu Kennetha Brannagha nego Mojoj borbi Karla Ovea Knausgaarda, i dok ga prvi, između ostaloga, nadmašuje dubinskim interesom za društveno-politički kontekst (Fabelmanovi gotovo da se odvijaju van povijesti), drugi ga daleko nadilazi hrabrošću suočavanju s umjetničkim demonima, egom i taštinom.
Možemo to gledati kao Spielbergov problem s iskrenošću, kao nedostatak odvažnosti, ili možemo reći da je redatelj, kao i njegov protagonist Sammy, birajući između odanosti umjetnosti i odanosti obitelji, odabrao obitelj. Što i nije najgora stvar na svijetu.