Bili smo na premijeri 'Maratonaca' u Osijeku. Antologijski Topalovići urnebesno žare i pale s pozornice, mameći smijeh i suze
Već je rasprodano sljedećih 17 osječkih izvedbi kultnog komada Dušana Kovačevića
Punokrvno se odlučivši na povratak u budućnost, redateljica Olja Đorđević zadržala je iskonsku priču u sedamdesetima i time dobila šansu za vispreno, gipko putovanje i poigravanje popkulturnim slojevima Kovačevićeve savršene dijagnoze obitelji Topalović kao smradnog modela mizoginog, femicidnog, kukavičkog, okorjelo patrijarhalnog, silovateljskog, surovog i kriptofašističkog društva.
Prvo ćemo o jeziku, jer važno je. Sva sreća da se u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku nisu zamarali kretenlucima “prevođenja” i nasilnog kroatiziranja jezičnih đakonija virtuozno isklesanih u radionici majstora Dušana Kovačevića, jednog od najvećih srpskih, jugoslavenskih i svjetskih komediografa.
Tako je sočnost originalne trpeze smiješne surovosti koja kipi iz remekdjela “Maratonci trče počasni krug” (suradnik za scenski govor bio je Saša Latinović) ostala neoskrnavljena. A najmlađim gledateljima otvorila najbolji put da ‘skinu nevinost’ i upišu se u Kovačevićeve fanatične sljedbenike.
U vrijeme kad je stupio na start svog maratona, u jesen 1972. godine, Dušan Kovačević bio je student treće godine dramaturgije. Komad prvijenac kojim je eksplodirao i vinuo se u stvaralačke zvijezde mišljen je i virtuzno napisan kao pervertirana doku-groteska.
Povratak u budućnost
Praizveden u proljeće 1973. na sceni beogradskog Ateljea 212 u režiji Ljubomira Draškića, lociran je u društvo koje je tada, krajem sedamdesetih, živjelo popartistički swinging bezbrižnu svakodnevicu i istodobno počelo osjećati prve sjene gangrene. Deset godina kasnije kultni Šijanov film vremeplovski je priču izmjestio u epohu tridesetih, u dane nakon atentata na kralja Aleksandra, dajući ocvalom imperiju zadah lažnog historicizma.
Olja Đorđević, redateljica “Maratonaca” u produkciji osječkog HNK-a (uzgred, u ovom je teatru 1988. u režiji Joška Juvančića realizirana sjajna postava još jednog makabričnog Kovačevićevog djela, “Sabirnog centra”) na posao se bacila strastveno i koncentrirano, hladnokrvno neopterećena dosadašnjom slavom i famom drame i filma.
Ona sa svojim autorskim timom i glumcima maratonči kao da je riječ o praizvedbi – sada i ovdje. Punokrvno se odlučivši na povratak u budućnost, zadržala je iskonsku priču u sedamdesetima i time dobila šansu za vispreno, gipko putovanje i poigravanje popkulturnim slojevima.
Kičasta ustajalost zagrobnosti
Apsolutno opravdano, jer “Maratonci” su u više od pola vijeka svoje nacerene tame postali popkulturno dobro. Redateljičinoj odluci maštovito su odgovorile scenografkinja Ljubica Petrović i kostimografkinja Dubravka Skvrce. Leglo dinastije Topalović, tih dinosaura u obrtništvu smrti, Petrović je izgradila kao pompozni kičasti otisak silnih oltara i ikonostasa, tako dragih paravana patrijarsima koji krčme naše duše.
Skvrce, pak, u ropotarnici Topalovićevih ludički priziva i memlu zagrobnosti, pin-up blještavilo ili glam rock citate. Osim toga, kao medij u mediju izvrsno funkcionira desetominutni crno-bijeli film (kreatori Josip Grizbaher i Tomislav Šilovinac), u kojem se u parafrazi nijemog filma odvija groteskna brljavost i lajavost Topalovića-ubojica.
Jedan od prizora koji dobro ilustrira spomenutu vizualnu manirističku sinergiju predstave odvija se na pokopu neprežaljenog metuzalema Pantelije. U blizini obiteljske grobnice Topalovićevih prvi susjedi su, kako čitamo na nadgrobnim pločama, braća Čorović, Ilija i Đura, dobro znani paranoičari iz “Balkanskog špijuna”, a sprovod će završiti Đenkinim (odličan Vladimir Tintor) satanskim rifovima na iščupanom križu a la Alice Cooper.
Lekcija nasilju
Kovačevićeva savršena dijagnoza obitelji Topalović kao smradnog modela mizoginog, femicidnog, kukavičkog, okorjelo patrijarhalnog, silovateljskog, surovog i kriptofašističkog društva (a sve to živimo u našem realitetu) povela je Olju Đorđević da u adaptaciji ode još dalje. Tako su junakinje Kristina i Olja, kao nepoželjni amblemi snažne ženskosti u truleži muškaračkog faraonskog principa ovdje impostirane kao ironija u ironiji, brehtijanski udarena poruga sljepilu trgovaca čituljama.
“Dosta nam je više sadizma i seksizma / i terora medija što mozak peru kao klizma. / Dosta je izdaja, laganja, trovanja, mačizma. / Dosta je zlostavljanja, silovanja, muškog šovinizma. / Svih ratova, bombi, lažnog heroizma”, pjevaju preživjele žene (ubojite songove napisala je Danica Nikolić a kompozitori su Irena Popović i Nikola Dragović).
Petra Bernarda Blašković (Kristina) i Ivana Soldo Čabraja (Olja) sjajno su se posvetile toj misiji osviještenog čitanja lekcije nasilju koje u našim balkanskim okorjelostima još tako svježe zaudara.
Smijeh i suze
Uz pomoć minuciozne koreografije Andreje Kulešević redateljica stvara parazitsku gegovitost pod lišajima skorenog svijeta. Atamanske štafete Topalovićevih kao četveroglave predatorske aždaje žilavo i zahuktalo nose Miroslav Čabraja (Laki), Duško Modrinić (Milutin), Antonio Jakupčević (Aksentije), Ivica Lučić (Maksimilijan).
U njihovim zahrđalim paučinama koprca se i ortak u zločinima Bili Piton (dojmljiva epizoda Matije Kačana), a kao žrtva šutke pada zanemareni dječak Mirko (Aljoša Čepl fino iznosi njegove mijene), koji naposljetku mutira u budućeg vođu s vizijom popločanom leševima.
I dok se urnebes nije ni stišavao a suze smijeha stizale jedna drugu u potocima, kući smo nosili kamenje, ozvučeno i songom Đenke i Mirka: “Daleko, što dalje odavde / Iz ove zemlje bez sreće i pravde / Što kezi na nas svoje krvave ralje / Bežimo odmah što dalje, što dalje…” Tek toliko da ne zaboravimo o čemu se ovdje zapravo radi.