U Osijeku postavlja kultne 'Maratonce'. Olja Đorđević uoči premijere za Telegram: 'Mi ovdje više nemamo što sahranjivati'

ĐORĐEVIĆ: Imala sam sreću jer je moja mama Rada bila urednica kulturne rubrike u Politici, pa sam preko nje dobivala razne knjige čim bi izašle. Sjećam se, jednoga dana početkom osamdesetih, donijela je kući prvi put odštampane Kovačevićeve drame, u izdanju BIGZ-a, bili su tu “Balkanski špijun”, “Maratonci”, “Sabirni centar” i “Radovan III”. I to je za mene bilo otkrovenje! Poslije Nušića prvi put se desilo da sam ja nešto čitala i čitala, čitala majci naglas dok mi pravi palačinke i pred njom glumila svaki lik. Tako da sam ja te Kovačevićeve rečenice usvojila i prije nego sam kasnije vidjela film.

TELEGRAM: U svjetskim razmjerima ne događa se često da žutokljunče napiše ovakvo remek-djelo radikalne travestije. Alfred Jarry pa Dušan Kovačević… Ja ne znam trećega, možda vi znate?

ĐORĐEVIĆ: Da, ni meni ne pada nitko na pamet. Bunt mladosti je snažan pokretač, Kovačević je imao 24 godine kad je to napisao, u jednom društvenom periodu koji je također bio nezgodan. Mislim, kod nas je svaki period nezgodan… (smijeh)

TELEGRAM: Nikako da se domognemo zgodnih perioda?

ĐORĐEVIĆ: Nikako! Ono protiv čega se Kovačević bunio 1972., kada je to pisao, nije se, nažalost, do danas promijenilo. Što samo govori o našem mentalitetu i ovom području gdje mnogo toga opstaje, ne prolazi, i valjda se neće nikada ni promijeniti. Ono kako kaže Mirko na kraju komada: “Mi smo sposobni da sahranimo ceo svet”. Ovdje se stalno nekako ide za tim da se sahrani što više toga. Valjda su nam zato te rečenice bliske u bilo kom vremenu.

TELEGRAM: U jednom intervjuu Kovačević je prepričavao kako ga je oblio ‘ladan znoj od straha kad je došao na prvu čitaću probu pa vidio sve one Ateljeovske mrcine, počev od redatelja Ljubomira Draškića pa glumaca, Miće Tomića, Bore Todorovića, Milana Gutovića, Dragana Nikolića, Taška Načića… Ta scena već sama po sebi ima komediografski potencijal?

ĐORĐEVIĆ: Vjerojatno da. Oni su bili mnogo stariji od njega, vjerujem da je postojala trema kod Duška ali danas je sigurno više nema. Komadi mu se igraju po cijelom svijetu, čovjek je svoja djela doživio i na japanskome, tako da sad više nas oblijeva ‘ladan znoj pred njim (smijeh). Kao i pred publikom koja uvijek ima velika očekivanja, stalno očekuje da opet vidi Batu Stojkovića i Boru Todorovića na sceni.

TELEGRAM: Da li je to i svojevrsni uteg, kad spominjemo glumačke titane koji su nam trajno u memoriji?

ĐORĐEVIĆ: Sigurno da je. Ne sjećam se ovakvog interesa, ovakvih reakcija; to je zaista neko pozitivno opterećenje, ali istovremeno zahtijeva i da se opravda na najbolji mogući način. A taj put sigurno nije ni kopiranje slavnog filma niti bilo koje prethodne scenske verzije. Morala sam krenuti od toga kao da nikada nisam ništa gledala, kao da sam prvi put pročitala ovaj tekst. Nedavno sam radila Nušićevu “Gospođu ministarku” i isto sam tako postupila, a ovdje je, valjda zbog filma, opterećenje još veće. Totalno smo se odmaknuli od filma.

TELEGRAM: Znači deda neće spaliti Đenku?

ĐORĐEVIĆ: E, neće! Drago mi je da je taj tekst potpuno postao naš i svi su glumci ušli u to ne razmišljajući tko je to i kako igrao prije njih. Sve ćemo vidjeti na premijeri osmog marta; prigodno radimo predstavu o ljudima koji ubijaju svoje žene (smijeh).

TELEGRAM: U vrijeme kad su “Maratonci” napisani, a posebno nakon kultnog Šijanovog filma snimljenog deset godina kasnije, tumačeni su kao metafora za raspad Jugoslavije i ondašnjeg režima. Univerzalnost tog komada pokazala se daleko gipkijom i nadrasla vrijeme nastanka. O kakvim raspadima govori danas?

ĐORĐEVIĆ: Neku dnevnu aktualnost na silu nismo htjeli raditi. Jer sve ove situacije koje vladaju u našoj regiji djeluju kao da neće skoro proći, nemamo tu što sahranjivati. Razmišljala sam što je to sad ovdje na umoru, što prijeti izdahnuti? I onda sam shvatila da je to neka igra predstave u predstavi, da su oni nekako stalno svjesni da su glumci koji igraju te maratonce, i da je kazalište na aparatima već poprilično dugo.

Da će nas sahraniti filmovi, televizija, društvene mreže, politika… I da smo mi u teatru kao neki Maksimilijan Topalović u kolicima koji gubi glas i jedva malo priča na trubicu. Poigravamo se i u scenografiji, gdje se kazališna sala pretapa u prostor pogrebnog poduzeća. U suštini, prati nas taj neki osjećaj da teatar ide posljednjim snagama…

TELEGRAM: Pobogu, zvuči beznadežno.

ĐORĐEVIĆ: Zvuči beznadežno, ali naša je predstava vesela, usprkos svemu. Valjda nas održava ta neka ljubav stvaranja, zbog koje kazalište i opstaje svih ovih godina, usprkos niskim budžetima i ljudima koji odlučuju o našim sudbinama a u kazalište nikad nisu kročili, ili ulaze kao po kazni. Opstajemo i uz ljubav publike koje sreća da još ima, tako da makar i u tim kolicima guramo naprijed.

TELEGRAM: Jesu li Topalovići iscerena inverzija Glembajevih?

ĐORĐEVIĆ: Možda, u tom nekom patrijarhatu i hijerarhiji, da, moguće. Kod Topalovića je još gori položaj žene nego što je kod Glembajevih. Ali veže ih patrijarhat koji drži cijelu tu nakaradnu strukturu koja počiva na smrti, korupciji i kriminalu. I na kraju se smrću rješava sve što se može riješiti. Ovdje nam je naprosto bilo pitanje protiv čega ćemo se sve pobuniti. Da li ćemo se pobuniti i protiv tog položaja žene u klasičnoj dramaturgiji…

TELEGRAM: Da, vaša adaptacija dosljedno rastvara taj problem muškobančenja Topalovićevih i otvara put matrijarhatu.

ĐORĐEVIĆ: Žene uglavnom ne režiraju “Maratonce”, ili vrlo rijetko. Nekako mi se činilo da ja kao žena iz svog ugla promišljanja ne mogu zanemariti činjenice zlostavljanja. Evo, upravo dok radimo predstavu, u Hrvatskoj se potežu zakonske promjene o femicidu, što u sve ove vjekove nije riješeno, muškarci i dalje ubijaju žene.

TELEGRAM: I Topalovići su sistematski potukli sve svoje žene.

ĐORĐEVIĆ: Sve su potukli. Znači, femicid je stalna pojava i u Srbiji i u Hrvatskoj, u cijeloj regiji. Režirala sam u Nišu predstavu koja se bavila ženama, zvala se “Eufemizam”. U nekom trenutku, za potrebe predstave radili smo anketu na ulicama Niša, pitali smo građane neka pitanja vezana za život žena. Jedno od pitanja bilo je “Da li je dozvoljeno udariti ženu?” Nevjerojatna je bila količina žena koje su opravdavale nasilje i odgovarale u stilu: “Pa je, ako zasluži…” Mi ih opet pitamo, “Kako to – da ‘zasluži’?”, a one kažu: “Ako priča previše”.

Zato Kristina u “Maratoncima” ne priča previše, jer ako priča previše, ode glava… Pitanje našeg mentaliteta pokazuje da smo daleko od potencijalnog matrijarhata i od stvarnih promjena. Iako vidimo da nas je patrijarhat doveo praktički do istrebljenja planeta. Mnogo toga je na umoru, nije samo kazalište, i nije samo komunizam. Možda smo svi mi na umoru.

TELEGRAM: Samo to još ne znamo?

ĐORĐEVIĆ: Pa da, nemamo pojma.

TELEGRAM: Mirko Topalović, zbunjeni zaljubljeni introvertni dječak kojeg mumificirani kućni patrijarsi proizvode u manijaka, silovatelja i novog fašista na horizontu… Je li to jedna od projekcija u koju šaljemo današnju djecu?

ĐORĐEVIĆ: Mirko je ono u čemu živi. On živi bez ikakvog vanjskog utjecaja. Mi smo primjer svojoj djeci i, bez obzira na Mirkovu pobunu, on je ono što su mu njegovi u porodici namijenili, on je definitivno dio njih i radi ono što vidi. A u ovoj našoj sredini svaka generacija nešto čeka. Mi smo ovdje profesionalni čekači “da prođe”. To je neka jedina konstanta i vašoj i mojoj generaciji, mi samo čekamo da prođe. Ja se nadam da moj sin neće morati zauzeti tu poziciju čekača da prođe, ali kad pogledaš, budućnost mu ne djeluje baš nešto sjajna. Da li će ju dočekati s gas-maskom na licu i mačetom u ruci…

I Mirko je čekao da prođe i sanjao da ode odavde, što je također zajedničko generacijama, od onih koji su odlazili u Njemačku šezdesetih, sedamdesetih, pa do ovih danas, koji odlaze u Irsku ili gdje se već ide. Mirko hoće u Afriku. To može prepoznati svaki tinejdžer u Osijeku ili Beogradu, pa misli, nećete me prevariti, hoću svoj dio, dosta mi je vas… Znači klasična jedna obiteljska priča s malo više leševa i malo manje žena (smijeh).

TELEGRAM: Kovačević sjajno detektira najgore traume unutar disfunkcionalnih obitelji. U “Balkanskom špijunu”, recimo, paranoja definitivno odlazi dođavola kad Danica prelazi na Ilijinu stranu, zar ne?

ĐORĐEVIĆ: Da, paranoja je ovdje valjda dio genetskog koda. Vidjelo se to i kad je bila epidemija covida, za sve teorije zavjere mislim da je ovdje kod nas jako plodno tlo. Zato što se nažalost znanje odavno ne vrednuje, kultura se odavno ne vrednuje, i odavno je ovdje poželjno tražiti prečice. Ovdje se prečice traže u svemu, počevši s dolaženjem do diplome. Postoji ona rečenica kojom se sve pravda: “Tako to ide”. I tako to ide već desetljećima i ne vidi mu se kraja. Na Mirku i sličnima je da se ili prilagode tome kako to ide, ili ruksak na leđa pa u neku Afriku ili gdje već…

To što mi u predstavi želimo puno toga reći pomalo je utopijski, jer opet je to samo predstava, ali nekako, u svakom poslu dužnost je pojedinca da s nekog svog malog mjesta kaže – e pa dosta je. I valjda će to doprijeti makar do jedne osobe u publici, pa da poželi promijeniti nešto u svom životu. Mislim da je trenutno moguće samo mijenjati taj neki mikrokozmos, da nema šanse za velike društvene pobune, jer svaka pobuna je vijest na instagramu samo dva dana – trećeg dana već stiže nešto novo.

TELEGRAM: Što za vas predstavlja ta mogućnost neobuzdanog satiranja društvenih anomalija smijehom? Koliko je to koristan melem na ožiljcima duše?

ĐORĐEVIĆ: To svakako jest neka vrsta samoliječenja, jer liječenje smijehom i satirom nudi mogućnost da iz sebe izbacimo ono što nas boli i muči, pa ako dopre do publike, osjeti se da smo progovorili i u njihovo ime u tom trenutku. Bez obzira što nismo, kao u filmu “Network” Sidneya Lumeta, izašli na prozore i balkone i počeli vikati: “Dosta je, ne mogu ovo više podnijeti!” Ali u suštini, ovo je neko naše “Dosta je!”

Tako da je svaka naša predstava bitna, promijenilo se društveno stanje ili ne, makar malo si zdraviji, barem u glavi. Želja nam je da ljudi barem imaju osjećaj da nisu sami. I te žene koje kod kuće možda moraju šutjeti, sa scene će čuti “Ja neću, dosta je bilo!” Možda neka žena dođe kući i odupre se, prelomi nešto u svom životu. U svakom slučaju, važno mi je da nam je lijepo na probama, da je dobra atmosfera. Jer, predstava se mora rađati iz radosti, bez obzira na sve ove mračne teme o kojima pričamo.

TELEGRAM: Završni razred srednje škole polazili ste u Jefferson Performing Arts High School, u Portlandu, Oregon. Da sad postavljate neki Kovačevićev komad u američkim teatrima, što mislite kakav bi bio nivo identifikacije publike s ovim licima?

ĐORĐEVIĆ: Američki teatar je prilično konvencionalan, pa ne bih mogla “mijenjati” pisca kao što smo ga mijenjali ovdje. Oni nekako idu direktnije, kao što se film “Barbie” pretvori u otvoreni politički pamflet. A sve se to može suptilno izraziti, kao što je kod Kovačevića, ispod duhovite površine u brojnim slojevima. Kod njih je sve prvoloptaški, što meni ne odgovara.

TELEGRAM: Kakva iskustva nosite iz Amerike, to su ipak bile rane formativne godine?

ĐORĐEVIĆ: Kod prijave smo u to vrijeme ispunjavali i područja svojih interesa, ja sam napisala ‘teatar’ i imala sam sreću što sam dobila Performing Arts High School, koja je imala odličan program. Kasnije je to, nažalost, srezano s Georgeom Bushom mlađim, ali tada je ta škola imala daleko ozbiljniji program nego što danas imaju mnoga naša kazališta, po pitanju organizacije, produkcije, budžeta, planiranja programa.

Ja sam im valjda bila egzotična, pa sam prošla audiciju i upala u ansambl, što je bilo super, jer su nam dolazili mnogi profesionalci – master class nam je držala Grace Zabriskie, glumica iz filma “Moj privatni Idaho” Gusa Van Santa. Radili smo na nekoliko predstava tijekom školske godine pa na proljeće otišli na turneju, nas desetero u dva kombija. Prva je bila polusatna Shakespeareova “Oluja”, bazirana na pokretu i lutkarstvu, druga komedija improvizacije – bili smo žestoko istrenirani za direktan kontakt s publikom, a treća petnaestominutni “Hamlet” Toma Stopparda.

Meni je to bila “akademija prije akademije”. Tada smo svi radili sve: utovarimo, istovarimo, obučemo se sami u kostime, odigramo predstavu, idemo na zabavu s domaćinima, potpisujemo autograme, i sutradan idemo dalje. To mi je iskustvo bilo dragocjeno. I dan danas kad radim predstavu ništa mi nije problem, meni sigurno ne pada kruna s glave.

TELEGRAM: Što se tiče zaraze teatrom, i činjenica da vam je otac glumac također nije zanemariva?

ĐORĐEVIĆ: Tata Miroslav igrao je u mnogim jugoslavenskim teatrima, a na samom početku karijere proveo je nekoliko sezona i u HNK-u Osijek. Sigurno je da sam se zbog njega zarazila tim teatarskim “virusom”. Dok su se druga djeca igrala u pijesku i spuštala s tobogana, ja sam s četiri godine gledala “Kralja Leara” na Dubrovačkim ljetnim igrama i postavljala roditeljima pitanja tipa “Zašto njega druge dvije kćeri nisu voljele?” Puno godina kasnije, imala sam priliku i režirati svog oca, u niškom Narodnom pozorištu. Najčešće sam mu zahvalna što sam tu gdje jesam, ali ima dana i kada pomislim – trebalo je da me malo češće vodiš na tobogan.

TELEGRAM: Tridesetogodišnji nomadski život redateljice sigurno nije lak. Jeste li se susretali s mizoginijom na tom putu, čak i onom naoko benignom, kao šeretskom?

ĐORĐEVIĆ: Milijun puta! Na počecima karijere znalo mi se dogoditi da dođem u kazalište pa mi se obrate: “Što treba, curice?” Onda ja moram objašnjavat da je curica redateljica i da tražim ured direktora, jer je red da potpišem ugovor. Ali ako mi se slučajno srušilo samopouzdanje, poslije moram s time ići pred ansambl. Kolege koji su bili tu prije mene, sigurno nisu to dobili pod nos. Pa onda stotine komentara na račun izgleda, a ljudi ne mogu shvatiti da to nije kompliment ako se žena osjeća u tom trenutku napadnutom.

I, kad sada pogledamo pedeset godina unazad, ništa se nije promijenilo. I dalje se kao najveća kvaliteta ženi pripisuje da je lijepa i podrazumijeva da je u redu da je se tako komentira. Dok muškarcu kad dođe na bilo koji posao to sigurno nije prva stvar koja će mu se reći. Mi i dalje nemamo iste honorare kao naši muški kolege, to je realna istina, mi i dalje nismo na istim pozicijama. Kad imaš žensko dijete, ne možeš reći da mu je sve otvoreno, nije baš.

Jednom smo pričale da ćemo mi redateljice napraviti i predstavu o tome – ima tu milijun priča: kako je to režirati kad imaš malo dijete, ako hoćeš imati normalnu obitelj a moraš provesti mjesec i pol dana negdje; što ti znači za karijeru ako to ne želiš, kako ti se sužava mogućnost izbora u životu jer treba i naći osobu kojoj je prihvatljivo da si mjesec i pol dana na putu… Pritom, ako si u godini dana samo mjesec i pol dana negdje drugdje, to u ovom poslu znači da nisi baš uspješna. Tako da, priča ima. A tek za glumice važe brojne predrasude. Tako gledano, Kristina i Olja u predstavi su baš kao patrijarhalne vizije o ženi: ti lezi, a ti donesi. Zato je trebalo progovoriti o tome.