Bili smo na premijeri 'Spaljene' u Gavelli. Vještice zaslužuju više ili kada se hoće previše, a postigne premalo

Nedovoljna uigranost može se naslutiti već u samom uvodu u predstavu, u kojemu Sven Medvešek izlazi na scenu oskudno i siromaški odjeven – kostim, uz plaho držanje tijela, nagoviješta prosca, lučonošu ili uličnog čistača (kostimografija Marita Ćopo) – kupi zgužvane papire s poda (koje će likovi, na kraju predstave, u kanti nasred pozornice i zapaliti), a njegove korake, udarajući u bubnjeve, prati Filip Šovagović.

Udarci su nesinkronizirani s Medvešekovim koracima i ta se neujednačenost može pripisati jedino neuvježbanosti, a općenito je motivacija i funkcija za tu prvu sliku, kao i za mnogo slika u ovoj predstavi, nejasna: Medvešek (a poslije i njegove kolegice) koketira s pantomimom, cirkusom, pa i elementima klaunerije, ali sve ostaje na koketiranju i neostvarenom potencijalu koji Medvešek, u spomenutim formama, itekako posjeduje.

Od svega pomalo

Postaviti “Spaljenu” na Scenu Atrij pokazuje se kao nezahvalan zadatak, jer se već iz drugoga reda kazališna igra slabije može promatrati, pa bi Gavella trebala razmisliti o montažnom gledalištu. Dramaturški pak tu je doista svega – od tekstova Jelene Miholjević, Filipa Šovagovića i Dubravka Mihanovića, dijelova iz Kafkinih “Pisama Mileni” i “Procesa”, odnosno Čehovljeve “Tri sestre”, pjesama “Njezina vrsta” i “Život vještice” Anne Sexton, narodnih pjesama “Protuletje se opira” i “Protuletje nam dohaja”, pa sve do referenci na Orsona Wellesa i njegov “Proces” s Anthonyjem Perkinsom u glavnoj ulozi, koji je sniman u Zagrebu.

Ta posljednja referenca odlično je iskorištena, napose zahvaljujući scenografiji i video projekcijama Nataše Kanceljak i Ivana Marušića Klifa.

Taj se dvojac lijepo poigrao s kadrovima iz filma u nekoliko navrata, projicirajući ga na tri ploče postavljene malo povrh scene, a i glumačka lica dobro korespondiraju s filmskim kadrovima, iako to isto mora biti uvježbanije, posebice u sceni koja bi trebala služiti za “odjavnu špicu” i u kojoj likovi, ispred projekcije i uz glazbenu pratnju (glazba Šimun Matišić) doživljavaju fizički i emocionalni zemljotres. Scenski se pokret (Anja Đurinović) u tome dijelu čini nedovoljno cjelovitim i konkretnim, a tijela kao da nisu autentično potresena, od glave do pete, što opet odaje dojam neuvježbanosti.

S druge strane, parodični voice-over i umetnute TikTok fore upadaju u zamku prvoloptaškog humora. Dobar posao odradio je Zdravko Stolnik s oblikovanjem svjetla, koje sve vrijeme ‘igra’ za komad i pruža magičan štih, usmjeravajući gledatelje – onoliko koliko je to moguće.

Dramaturški nered

Vještice, odnosno, čitav sijaset drugih likova (učiteljica, učenice, udavača, suci…) igraju Dijana Vidušin, Anja Đurinović, Jelena Miholjević i Martina Čvek. Vidušin je svakoj ulozi pristupila maksimalno – donoseći taj mozaik lica i emocija, bez obzira na njihovu dramaturšku nesavršenost, suvereno i s rafiniranim osjećajem za granicu humora, straha i očaja, ostavljajući dojam čvrstine.

Ansambl, općenito, igra dobro (s obzirom na ono čime raspolaže). Najzaokruženija je scena ispitivanja jedne od optuženih za vještičarenje (Vidušin) pred sucima (Miholjević i Đurinović) i to zato što je, između ostalog, dana i mrva povijesnih referenci (ali sve skupa premalo), pa i ona kada Učiteljica (Miholjević) ispituje Učenicu (Đurinović), kojoj pomaže njezina školska kolegica (Vidušin) – njihova je suigra, zahvaljujući komedijaškom nervu trojca, zabavna.

Muhomlati, metle, vudu lutke (?), plesni duet Vidušin i Đurinović – ili bolje, duel, jer njihova igra meandrira između tučnjave i plesa; skrivanje pod plahtama… Sve su to elementi koji posjeduju nekakvu fantastičnost, koja ipak ne uspijeva izaći na površinu i stvoriti koheziju. “Spaljena” tako ispada dramaturški neuredna i isuviše fragmentirana, skače se iz scene u scenu, a pritom bez uspjeha da se nit teme provuče i da se sve zaokruži.

Poput nepamtljivog sna

Jedino nas spomenute ploče – kojima se koriste i coprnice kako bi na njih, ispisujući riječ po riječ oblikovale misli: “Usamljenice, dvanaestoprstnice, sluđenice” ili “Ne nasjedaj, ne reci da je to bio san”, kao i “Ulica bez žene” – tijekom cijele predstave podsjećaju da je ovo, zapravo, jedna tužna i teška tema, tema kojoj ne dajemo puno javnog prostora, a i kada ga – kao u ovom slučaju – damo, ne dobije ono što istinski zaslužuje, a to je tvrda osuda jednog ružnog perioda i spomenik ženama koje su bile njegovim žrtvama.

Htjelo se puno i previše, a postiglo se malo i premalo. “Spaljena” je tako predstava koja je poput sna; sna prepunog začuđujućih, intrigantnih, nekoherentnih elemenata; san čas pun potencijala, čas pun ispraznosti; san kojim se i ne trudiš dosađivati prijateljima i to zato što je jednostavno nepamtljiv.