Bio sam na premijeri Igre u dvoje, nove predstave Saše Broz. Čini mi se da joj je to najzreliji komad dosad
Homovec o predstavi u kojoj glume Popović Volarić i Dora Fišter Toš
Redateljica Saša Broz, nakon 25 godina karijere koju je startala šarmantnom i obećavajućom Ljubafi Shisgalla te je u međuvremenu imala puno uspona i padova, s Igrom u dvoje, premijerno odigranoj na Histrionskoj sceni, napravila je svoju najzreliju i najbolju predstavu u karijeri.
Zlatko Vitez, taj podjednako omiljeni i omraženi lik s hrvatske kazališne i nekad političke scene, bio je u pravu kad joj je predložio da se nakon dugo vremena ova humorna drama legendarnog Tita Strozzija – glumca, pisca, redatelja, prevoditelja i pedagoga, nastala 1956. kad je osnovan Dramski ansambl Strozzi (godinu prije nasilnog umirovljenja velikog zagrebačkog umjetnika) – vrati na zagrebačku pozornicu.
Uistinu je nevjerojatno kako je i danas podjednako živ, zanimljiv, intrigantan, britak i moderan ovaj komad koji je nastao prije šest desetljeća i pisan je za autora i njegovu suprugu, legendarnu zagrebačku glumicu, prvakinju Hrvatskog narodnog kazališta i spisateljicu Elizu Gerner, koja je doživjela 93. godinu.
Bez redateljskih iživljavanja i glumačkih pretjerivanja
Govori o dvoje ljudi iste profesije, koji dijele postelju i pozornicu, a koji od prvog izlaska na scenu zavaravaju gledatelje o tome tko su u kojem trenutku: Sandro, pisac, redatelj i glumac; Il, njegova supruga, glumica i nevjerna bračna partnerica; ili samo Janko i Dora, dvoje zgodnih glumaca srednjih godina koji ih danas tumače.
Saževši ovaj komad u tri čina u 75 minuta, koliko traje, predstava ne gubi ni sekunde ritam, glumcima ne manjka koncentracije, a kako se predstava bliži kraju čini se da su sve opušteniji i razigraniji, a interes gledatelja ne opada. Što je u današnje vrijeme, kad se nagledamo svakakvih scenskih iživljavanja ambicioznih, mahom netalentiranih redatelja, ili pak umornih veličina, uistinu prilično veliki uspjeh. Stoga, Brozovoj svaka čast što je u tome uspjela.
Vjerna je svojim stalnim suradnicima, tako da se odabir dramaturginje Dore Delbianco, scenografa Miljenka Sekulića, kostimografkinje Marite Ćopo i autora glazbe Mateja Meštrovića pokazao dobitnom kombinacijom. Predstava je posve redateljski čista, koncizna, lišena zamornih efekata, redateljskih iživljavanja i glumačkih pretjerivanja.
Jednostavna scenografska rješanja
Sekulić je sjajno iskoristio zahvalnu pozornicu Histrionskog doma, tog lijepog teatra u centru grada u kojemu su generacije Zagrepčana odrastale svojedobno uz filmove raznih žanrova, kikiriri, koštice u kinu Apollo, Kozara, pa opet Apollo, smjestivši ovu salonsku građansku dramu u stan koji je ujedno i pozornica.
Stan s dobro riješenim ormarom, u čijem se produžetku nalazi i garderoba glavnih junaka, jedan vintage stol, jedna stolica, jedna kožna sofa, jedan telefon, nekoliko knjiga, brdo papira, jedan šešir, jedan kovčeg i puno mašte. Rješenja s paravanima u produžetku ormara, iza kojih se glumci presvlače, dolaze izvana kad pada kiša ili iza kojih se ubijaju na sceni, jednostavna su, praktična, ali i savršena.
Ponekad je sva ljepota u jednostavnosti, što, čini mi se, mnogo kazališnih djelatnika zaboravlja. Zbog toga su mi se Sekulićeva rješenja izuzetno dopala.
Odličan posao Gavelline kostimografkinje
Vrlo lijepe kostime je osmislila Marita Ćopo, najbolja, a čini se i najtraženija Gavellina kostimografkinja, koja je ovdje napravila savršen spoj između modernih kostima i vintage svilenih i žoržet haljina iz bakinih ormara kakve nosi glavna glumica, s priličnom dozom chica, dostojanstva i ženstvenosti.
Dok se glavna glumica presvlači, glavni glumac ostaje u istom kaputu, odnosno sakou, prsluku, košulji boje crvenog vina, hlačama i cipelama. Baš ništa me u viziji kostimografkinje nije zasmetalo. Lijepo je vidjeti da 2017. glumica na zagrebačkoj sceni nosi krznenu jaknicu, ili nježnu svilenu haljinu. No nažalost, to ispada kuriozitet.
Meštrovićeva glazba je vrlo primjerena, no na momente preglasna, pogotovo za glumicu, i to bi u narednim izvedbama trebalo bolje izbalansirati kako bi je se bolje čulo. Maksimalno je iskorištena pozornica, na njoj ništa nije previše, u svemu je pogođena mjera, što je uistinu rijetkost u posljednje vrijeme u većini odgledanih naslova.
Mnogi veliki glumci padnu na ovakvom komadu
Velika se zamka krije u komadima s dva lica, za kojima mnogi redatelji posežu jer su produkcijski jeftiniji i stoga podobni za gostovanja. Tekst koji glumački par izgovara mora biti zanimljiv, sve ostaje na njihovoj umješnosti da svo vrijeme trajanja komada zadrže koncentraciju gledatelja. Mnogi, čak i veliki glumci, pali su na tom ispitu i mnogo su se bolje snalazili uklopljeni u velike ansambl predstave.
Strozzijeva Igra u dvoje upravo je zato zahtjevan i težak komad, jer govori o glumcima, pisan je za glumce i igra ga dvoje glumaca, koji moraju biti besprijekorni. Bilo je dosta uprizorenja ovog komada; jedan od neuspješnijih koje pamtim je postava Borne Baletića iz 1992. s Vlastom Ramljak i Zvonimirom Zoričićem u HNK-u. Sjećam se, još 1978. godine Petar Šarčević snimio je za Televiziju Zagreb TV dramu Igra u dvoje u kojoj su briljirali Svetlana Bojković i Boris Buzančić.
Ipak je, čini mi se, najbolja bila kasnija televizijska adaptacija drame naslovljena Igra i zbilja, koju je za HRT režirao Zvonimir Ilijić s Enom Begović i Radom Šerbedžijom. Bili su senzacionalni u glumačkom nadigravanju. Ključna scena davljenja bila je toliko uvjerljivo odigrana i režirana da se uistinu urezala u pamćenje. U verziji Saše Broz, toj sceni na samom kraju komada trebalo je više uvjerljivosti i dramatičnosti, ostala je pomalo površno izvedena.
Dora Fišter Toš savršeno je iskoristila priliku
No mudar je potez redateljice Broz što je u svom castu odabrala dvoje glumaca s kojima nije igrala na kartu sigurnosti. Riskirala je i, ovog puta, rizik se posve isplatio. Dora Fišter Toš, inače jedna od Strozzijevih unuka i kćer kardiologinje Maje Strozzi, nastavak je te hrvatske umjetničke dinastije koju su činili operna diva Marija Ružička-Strozzi, prvakinja Opere Maja Strozzi-Pečić, skladatelj Boris Papandopulo, sopranistica Ljubica Oblak-Strozzi i već spomenuta gospođa Gerner.
Ta 39-godišnja zagrebačka glumica do sada nije imala sreće u kazalištu napraviti respektabilnu karijeru. Debitirala je u Kerempuhu u Buretu Baruta Aleksandra Popovskog, tijekom karijere igrala je u Splitu, Mariboru, Varaždinu, surađivala s Damirom Zlatarom Freyom, ali nekako je vezanost za Histrione scenski ponajviše određuje. Bila je Julija, Šenoina Ljubica, Kreontova Antigona…
No, najšira javnost percipirala ju je po televizijskim i filmskim ulogama, od kojih su ključne dvije: uloga otkačene Bibe Kosmički u nekoliko sezona hit serijala Tribusonovih Odmori se, zaslužio si te glavna uloga u propalom Jurdaninom filmu Slučajna suputnica, snimljenom 2004. No nikako da je u glumištu akceptiraju kao zrelu kazališnu glumicu. Saša Broz bacila je Fištericu u vatru. Dala joj je priliku. Dora Fišter-Toš priliku je iskoristila.
Problem glasa koji je u neskladu s jakom ulogom
Njezina Il/alias Dora je bila uvjerljiva, ženstvena, koketna, prirodna, na momente čak odlična. Ono što mi je jedina zamjerka ovoj simpatičnoj glumici jest impostacija glasa. Vidi se kako nema kondiciju igranja te mora poprilično poraditi na jačini glasa, jer u dobrom dijelu predstave, pogotovo u prvom, ima piskutav, gotovo dječji glasić, koji je u neskladu s jakom ulogom.
Vidi se da je glumica uložila veliki trud, njezina uloga je razrađena, možda je premijerna trema učinila svoje da nije bila potpuno opuštena, ali nije razočarala i prilično je ugodno iznenadila premijernu publiku, koja je ne poznaje dovoljno na pozornici. Već dugo nisam vidio glumicu koja se kreće tako nečujno, elegantno, iz koje to izlazi očito prirodno, genetski, kojoj dobro pristaju i svilene haljine i raskošni šešir i krznena bundica.
Imala je sreću što joj je partner scenski, glumački i glasovno puno sigurniji Janko Popović Volarić, danas sigurno jedan od najboljih hrvatskih glumaca srednje generacije. Njegov je Sandro/alias Janko, uvjerljiv, moćan, seksi, glumački bez greške, podjednako zaljubljen, ali i sumnjičav, tip koji se u ovoj igri kazališnih varki, na granici igre i zbilje, sjajno snašao. Nadigrao je u većini scena svoju partnericu, kojoj još nedostaje snage i utakmica u nogama, ali ne odviše.
Janko Popović Volarić postao je briljantan glumac
Popović Volarić popularnost je stekao u sapunicama, javnost je intrigirao privatnim životom, dugo je trebao da se izbori za današnji status. Nakon što je snimio glavne uloge u filmovima Majka asfalta s Matanićem te Vis-a-Vis i Goran s Marasovićem postao je respektiran kao odličan filmski glumac.
A nakon uloga koje je odigrao u posljednje vrijeme i u kazališnim nezavisnim produkcijama Planet arta (Plemena) ili u Istarskom narodnom kazalištu, gdje igra svećenika u kontroverznom Matanićevom Egzorcizmu, Popović Volarić danas je među top deset hrvatskih glumaca.
Uistinu je tragedija da za život mora zarađivati u Zagrebačkom kazalištu lutaka, umjesto da ga gledamo na pozornici HNK-a ili Gavelle, gdje su se uhljebili mnogo manje talentirani. Njegov stil glume naslanja se na najbolju tradiciju zagrebačkog građanskog kazališta čiji su predvodnici desetljećima na velikoj sceni nacionalne kuće bili Relja Bašić i Boris Buzančić.
Zabavna, ugodna i dobro odigrana građanska predstava
Njihovim umirovljenjem i vječnim odlaskom nastala je velika praznina u građanskom glumištu u kojem nedostaju tipovi kojima odijela i manire ne pristaju. Popović Volarić u tome je iznimka (baš poput Ozrena Grabarića). Da ga francuski filmski agenti i producenti vide u spomenutim filmovima, odmah bi ga čvaknuli i napravili od njega novog Daniela Auteuila ili Mathieaua Kassovitza.
Ova Igra u dvoje Saše Broz – redateljice kojoj velika kazališta tek povremeno otškrinu vrata pa uglavnom kondiciju brusi dječjim predstavama (slijedi joj premijera Aladina i čarobne svjetiljke u ZKL-u) – i dramaturginje Dore Delbianco kvalitetna je, lijepa, zabavna, ugodna i dobro odigrana građanska predstava.
Jedna od onih predstava kakve nam nedostaju i koja će sasvim sigurno imati svoj krug štovatelja, zasigurno primjerenija za scenu Gavelle (jer je bolja od većine njihovih predstava u posljednjim sezonama), nego Histriona, teatra koji je ipak postao dom za brend pučkih komedija. No, očito Boris Svrtan ne bi imao petlje ovoj ekipi pružiti šansu, stoga pohvale i producentu Zlatku Vitezu na ovom hrabrom potezu.