Bliži se 50. rođendan Maratonaca, genijalne metafore o društvu kojem su krematoriji vrh civilizacijskog sna
Te jeseni 1972. Kovačević je napisao pelinski vodvilj o atavističkom balkanskom mraku, komad '„Maratonci trče počasni krug'
U magnovenju silvestarske noći, između pečene prasetine i orošenih butelja, lutali smo teve kanalima. Dogodilo se da nas je ponoć zatekla na prvom programu RTS-a. Tamo je novogodišnju čestitku izrekao Kralj glavom. Kralj umjetnosti pisanja. Maestro melosatire, ludizma socijalne zabrinutosti i urnebesnih slapstickova egzistencijalnog beznađa. S čašom šampanjca u ruci, s onom šeretskom melankolijom u očima, sreću i nadu u 2022. poželio nam je veliki srpski dramatičar, scenarist i prozaik Dušan Kovačević.
Kakav dar dobismo od nosioca stvaralačkog veledara! I kakvo predivno iznenađenje koje trajno grije srca. Ono, da te umjesto istrošene licemjerne vladalačke bagre, nekog oguglalog rentijera destrukcije, čestitkama ohrabri upravo čovjek koji je takvu đubrad što nam isisava živote, svojim djelima kraljevski pribijao na stupove srama. Ako mene pitate, ne može bolje.
Ta će Duškova sveznadarska karta ispisana dušom, dugo svjetlucati pod našim borovima. Kratkom ponoćnom besjedom naoružao nas je izdržljivim kopljima i spremni smo, poput njegovih malih junaka sporedne historije (iz melodrame „Sveti Georgije ubiva aždahu“), dočekati predatorske ale proždrljive.
Uskoro 50 godina od nastanka legende
Simbolika slavljeničkog povoda naprosto je neodoljiva. Naime, ove će se godine navršiti pola stoljeća otkako je tadašnji student treće godine dramaturgije na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti izmiješao prvu lopatu cementa svog poslanja. Te jeseni 1972. Kovačević je napisao pelinski vodvilj o atavističkom balkanskom mraku, komad „Maratonci trče počasni krug“.
Remek-djelo jedne zabrinute mladalačke duše otipkano je u dahu rafala pisaće mašine, i srećom je grah tako pao da je tekst već u februaru 1973. praizveden na sceni prevratničkog Ateljea 212, u režiji Ljubomira Draškića. I legenda je rođena. A naši životi dobili su pancirke koje izdržljivo traju i danas.
Mirko Topalović, antijunak budućih likvidiranih generacija
Ingeniozni „Maratonci“ (univerzalnom snagom Kovačevićevog maratona slobodno u njegovom nominalnom podnaslovu „desni profil Beograda“ mijenjamo i premećemo naslove gradova i država) svojom su začudnom smjesom apsurda, zlokobnosti i bespoštedne travestije nesuzdržano zasjekli u mlohave lešine balkanske nekrofilije. Kovačević je poput mladog Jarryja, neustrašivo kriknuo alarm o društvu koje isključivo trguje smrću, hrani se smrću i sahranjuje vlastitu djecu.
Dodatnim moćima filma, deset godina nakon napisane drame, redatelj Slobodan Šijan i scenarist Kovačević, lansirali su „Maratonce“ u ikoničku zadužbinu. Iscerena inverzija Glembajevih, priča o samoživoj, tiranskoj, plemenskoj porodici Topalović odavno je prerasla metaforu o društvu kojem su krematoriji vrh civilizacijskog sna. A Mirko Topalović, zbunjeni zaljubljeni introvertni dječak kojeg mumificirani kućni patrijarsi proizvode u manijaka, silovatelja i novog fašista na horizontu, postao je tužni antijunak svih budućih likvidiranih generacija.
Dušan Kovačević „Maratoncima“ je prije pedeset godina započeo dug, iscrpljujući, veličanstven maraton. Dok slavimo ovaj zlatni pir, jedina nam je šansa da na tom maratonu ustrajemo. Toliko Dušku dugujemo.