Bojana Gregorić Vejzović: 'Ovo što se oko nas događa u 21. stoljeću toliko je strašno da ostajem nijema. Ali, umjetnost još uvijek liječi'

TELEGRAM: Vi u Gavelli sad baš brijete na premijere! Uželjeli ste se doma pozorničkog?

GREGORIĆ VEJZOVIĆ: Da, uhvatilo nas je kreativno ludilo (smijeh)… Zapravo, i uz srušeno kazalište radili smo punom parom, nismo dopustili da nas zaboravite! Evo, u ove tri godine Gavella je odradila desetak premijernih naslova, gostovali smo uzduž i poprijeko Hrvatske i cijele regije…

TELEGRAM: Je li vam ovo prvi susret s nekim Zellerovim djelom?

GREGORIĆ VEJZOVIĆ: Gledala sam ga i čitala i prije, ali ovo mi je prvi susret s “Majkom”. Ludo, smiješno, jezovito, tužno… sjajno napisano.

TELEGRAM: Ta ubitačna kombinacija svjesnog i podsvjesnog u liku Majke predstavlja golem izazov za glumicu?

GREGORIĆ VEJZOVIĆ: Da, ovaj tekst zahtijeva puno scenske hrabrosti, ne samo za mene koja igram Majku-Anu, već i za sve druge divne kolege s kojima je bilo sjajno i zabavno raditi ova dva mjeseca. Amar Bukvić, koji će biti fantastično decentno duhovit, Matija Gašpari, pretalentirani mladi glumac kojeg čim prije neko kazalište, nadam se Gavella, mora ukrasti za sebe… I Tena Nemet Brankov, koja igra Djevojku i čija uloga, odnosno uloge, snažno podcrtavaju podsvijest Majke. U nju su vrlo eksplicitno upisane Majčine halucinacije; Tenina scenska hrabrost i virtuoznost ostavljaju me bez daha na svakoj probi. Bit ćemo, nadam se, duhoviti, dirljivi, ali i šokantni. Jer, pisac je svoje napisao, a Enesa je upravo taj zadnji dio najviše zaintrigirao. Prvo što je rekao na prvoj probi bilo je: “Ne želim salonsku građansku predstavu! Želim vidjeti Majčin unutarnji svijet, u kojem kočnice ne postoje.”

TELEGRAM: Uloga traži poseban minimalizam u ekspresiji. Da li ga je teško kontrolirati – pozornica ipak zavodljivo povuče?

GREGORIĆ VEJZOVIĆ: Minimalizam uz eksplozije ludila – tako bih definirala našu predstavu. Apsolutni minimalizam svakako ne spada u farsu, kako ju je Zeller titulirao. “Majka” je po definiciji farsa. Što nosi grubi humor te desakralizaciju pojma ili teme kojom se farsa bavi. A scena i igra na sceni za mene nije bitno različita od filmske glume; igraš iskreno, punim emotivnim kapacitetom, uvijek. Za kameru ostaješ u okvirima kadra, a kazalište pruža slobodu kretanja te traži da glasovnom snagom glumac osvoji prostor u kojem igra. Dobra gluma je dobra gluma, i točka.

TELEGRAM: Ako razmišljamo o vašoj osobnoj dramaturgiji, prošlo je desetak godina od sjajne predstave “Kolovoz u okrugu Osage” u kojoj ste vrhunski odigrali Barbaru, kćer Violet Weston, ranjive ćudljive matrijarhatske vladarice… Je li Zellerova Ana – Violet drugim sredstvima?

GREGORIĆ VEJZOVIĆ: Vrijeme juri i, nakon djevojaka, pa heroina, dođu na red predivno ranjive, uloge neuravnoteženih, ranjenih žena. Hvala vam na komplimentima, jako sam voljela ulogu Barbare koja se tijekom predstave na neki način “pretvori” u Violet. Nažalost, zbog nedostatka sredstava u kulturi ne možemo otkupiti nova prava za tekst kako bismo i dalje igrali “Kolovoz”, iako ga publika traži… Uživala sam u suigri s dragim kolegama, no nakon 78 odigranih predstava, “Kolovoz u okrugu Osage” postaje sjećanje, a Ana u “Majci” nova ludača u kojoj ću uživati (smijeh). Ana živi svoju dvostruku ličnost punom snagom izričaja, koji ju vodi do hospitalizacije. Bit će smijeha i suza, što se nadam da je dobar razlog za doći u Gavellu.

TELEGRAM: To je drugi put da radite sa suprugom Enesom kao redateljem. Znam da ste oboje profesionalci, ali ipak: ima li tu specifičnosti kojih nema s drugim redateljima?

GREGORIĆ VEJZOVIĆ: Profesionalna distanca svakako sačuva živce, dok upravo prisnost može dovesti do dugotrajnih diskusija. Prisnost s redateljem pak ima dvije strane medalje (smijeh)… Jedna je – predobro se poznajemo, a druga – znam što misliš, što možeš, i neću odustati dok ne dobijem što hoću. Kao autorski potpisnik naravno da je Enes taj koji stvara i auru identiteta predstave, ali ipak, s obzirom da je glumac, ima apsolutno razumijevanje za sve naše strahove, dvojbe, koje je uspješno otklonio. “Zarazio” nas je hrabrošću bezrezervne predaje halucinogenom svijetu Majke koja gubi smisao u životu, i stvara svoj svijet obračunavanja sa Suprugom, Sinom i Djevojkom.

TELEGRAM: Na pozornicu Gavelle stupili ste 1996. kao mlada glumica u Kolarovoj “Brezi”. Fragilnost i metaforičnost Janice poklopila se s osjetljivošću mladog glumačkog bića?

GREGORIĆ VEJZOVIĆ: Da, bio je to početak iz bajke. Mogu reći da sam imala sreću jer sam dobivala sjajne uloge u skladu sa svojom dobi. Krešo Dolenčić zapamtio me još od prijemnoga, adaptacija Fabijana Šovagovića i Krešina režija “Breze” uveli su me u kazališni svijet. Na tome sam im zauvijek zahvalna jer čarolija je tada počela. I još uvijek traje. Dovoljno je reći da je Gavella moj drugi dom, ljudi koji čine Gavellu moja su šira obitelj. To ne znači da je sve uvijek bilo – ili da jest – med i mlijeko; to znači da stvaramo bez obzira na poneke nesuglasice, to znači da u svim okolnostima znamo sanjati i dosanjati najbolje predstave u gradu.

TELEGRAM: Paola u velikom-malom filmu “4:2” Anđela Jurkasa jedna je od vaših najradikalnijih uloga pred kamerama. Implozija bračnih tišina odjekuje u vama, odnosno iz vas u nama, poput eksplozije. Kakav je bio proces u tom moru tišine?

GREGORIĆ VEJZOVIĆ: Bilo je jako zanimljivo raditi s Anđelom Jurkasom. Nevjerojatna je njegova vjera i nepokolebljivost. Čim sam pročitala scenarij znala sam da je to snažno i zanimljivo, ali da neće biti za svakog gledatelja. Ivo Krešić bio je sjajan u suigri, vodeći računa o vožnji, kameri na autu… Uz svu dramu u kadru, uspjeli smo se i zabavljati snimajući. U pauzama, Jurkas nam je davao upute što od koje scene želi i onda bismo nastavljali. U Zagrebu je tih dana bilo 35 stupnjeva, u autu 40, no isplatilo se jer smo zadovoljni filmom koji je igrao i na inozemnim festivalima.

TELEGRAM: Imaju li male intimne drame pravo života u doba kolektivnog delirija? O tome govori priča filma.

GREGORIĆ VEJZOVIĆ: Apsolutno, intimna drama daje zapravo pijetet svim pojedincima koji prolaze kroz osobne tragedije i drame. Katarzičan moment suosjećanja kroz film ili dramsko djelo daje mi nadu da ima šanse za ljudski rod. Ovo što se oko nas događa u 21. stoljeću toliko je strašno da ostajem nijema; pomišljam da je čovječanstvo izgubilo bitku jer ne zna voditi samo sebe. Puno se priča o toleranciji, razumijevanju, ljubaznosti… a nedaleko nas slijevaju se rijeke krvi, ginu djeca, mladi, starci. Sve me to boli i razara, jer ne vidim kraj. Umjetnost, poput poderanog blatnjavog iznucanog bijelog rupca blago vijori i spaja nas u suosjećanju, patnji, smijehu te, nadam se, još uvijek liječi.

TELEGRAM: Kako je bilo odrastati uz majku Božidarku Frajt, ikonu hrvatskog i jugoslavenskog filmskog modernizma? Koje ste lekcije naučili od nje i ponijeli ih u život i zanat?

GREGORIĆ VEJZOVIĆ: Ako netko zna biti nepokolebljivo svoj, onda je to moja mater. Eto to sam od nje naučila, biti hrabra, ne svoditi ideale na moguće ostvarivo, boriti se za najbolje, bilo da je riječ o umjetnosti ili svakodnevici. Ustrajati, dići se, obrisati suze, i idemo dalje.

TELEGRAM: Sukobljavaju li se vaša dva ega ili imate partnerski odnos majka-kći?

GREGORIĆ VEJZOVIĆ: Kako u kojoj situaciji (smijeh). Naša usaglašavanja su dosta žestoka. Puno je tu strasti, svojeglavosti, ali i ljubavi, podrške, razumijevanja.

TELEGRAM: Vaša prva umjetnička vokacija je balet, bili ste i članica Baleta HNK-a Zagreb. Jeste li ikad požalili što ste napustili ples?

GREGORIĆ VEJZOVIĆ: Nikad nisam požalila svoj odlazak iz baleta, jer odlazak je bio nastavak ispunjavanja snova, a ne nužnost. Divan period života, divne uspomene i prijateljstva koja život znače.

TELEGRAM: To spartansko ovladavanje disciplinom tijela pomoglo vam je u izgradnji glumačkoga habitusa?

GREGORIĆ VEJZOVIĆ: Pomoglo je u scenskoj snalažljivosti, okretnosti, pogotovo za neke uloge. Hermija, na primjer, kada sam se penjala po užetu do reflektora na nadstroplju pozornice u “Snu Ivanjske noći”, ili Velma Kelly u “Chicagu”, kada je plesna vještina bila potpuno iskorištena. Pa na pojedinim snimanjima koja su zahtijevala fizičku izdržljivost i spretnost, kao sad na primjer u seriji “Gora”, ili u filmu “M”. Baletna škola zaslužna je i za znanje sviranja klavira, što mi je dobro došlo u ulozi Melite u “Ledi” ili u Magellijevoj “Nori”, “Nevidljivima”, da sad ne nabrajam gdje sam sve svirala. Vještine su jako važne za glumca jer mu pružaju dodatnu scensku sigurnost i kompletnost, recimo to tako. Lijepo je kada na sceni ne fingiraš nego vladaš zadatkom u cijelosti.