Umjetnički svijet strepi hoće li ovo postati najskuplja skupltura ikad
Procjena je da će Giacomettijeva skulptura koštati 130 milijuna dolara
Aukcijska kuća Christie’s upravo se sprema neviđeno isprazniti džepove nekog kolekcionara. Slijedeći mjesec na dražbi će ponuditi, po prvi put u povijesti, skulpturu “L’homme au doigt” talijanskog kipara Alberta Giacomettija. Christie’s je ovu gotovo 1,8 metara visoku skulpturu procijenio na vrijednost od 130 milijuna dolara. Uspiju li u svom naumu, bit će to najskuplja ikad prodana skulptura.
Dakle, što će kupac točno dobiti za svojih 130 milijuna? Teško je reći koliko umjetnost zapravo vrijedi jer ljepota je ipak samo u oku promatrača, a umjetnost je vrijedna točno onoliko koliko netko misli da jest. No ipak treba priznati da je ova skulptura zaista osebujna. Dio je serije od šest izlijeva od kojih je jedan gotovo uvijek izložen na jednom od eksponiranijih mjesta u MoMA-i. Zamislite samo da vam ova skulptura stoji doma u predvorju kako bi goste usmjeravala u smjeru po vašoj želji (ipak već i samo ime skulpture upućuje na muškarca koji pokazuje smjer).
Što se povijesnog konteksta tiče, skulptura je nastala u Parizu nakon Drugog svjetskog rata. Predstavlja oprostorena razmišljanja na temu zbunjenosti i terora koji je za sobom ostavio taj krvavi rat.
Drugačija od drugih
Možda bi bilo zanimljivo spomenuti i činjenicu da je aukcijska kuća Sotheby’s prošle godine prodala jednu od Giacomettijevih skulptura iz iste serije. Za nju su tražili 104 milijuna dolara, ali je kupac ipak bio spreman ponuditi samo 101 milijun.
Ono što eksponat Christie’sove aukcije čini vrijednijim od onoga koji je nudio Sotheby’s je duboko poštovanje koje je Jean-Paul Sartre gajio prema skulpturi “L’homme au doigt”. No, možda je to mislio samo zbog toga što je autora i osobno poznavao.
Priča ide ovako. Jedne kasne večeri 1939. godine Alberto Giacometti ostao je među posljednjim gostima Café de Florea u Parizu. Samo je još jedan drugi gost sjedio za svojim stolom. Taj se je gost nagnuo prema Albertu i rekao mu: “Ispričavam se, ali često Vas viđam ovdje i imam osjećaj da bismo mogli biti od iste vrste ljudi. Čini se da kod sebe nemam novaca. Biste li bili toliko ljubazni da mi platite piće?” Bilo je to nešto što Giacometti nikad nije odbijao. Platio je piće nepoznatom čovjeku, a kako se razgovor između te dvojice razvijao bilo je sve očitije da doista jesu ljudi od istog kova. Jean-Paul Sartre se 25 godina kasnije prisjetio tog trenutka koji je obilježio početak njihova prijateljstva.