Čuveni bjeloruski pisac za Telegram o Lukašenkovom režimu: 'Mi i Ukrajinci živimo u različitim krugovima pakla’

Hadanovič, koji desetljećima aktivno prevodi s francuskog, ukrajinskog i poljskog na bjeloruski, dobitnik je mnogih značajnih nagrada za svoj rad. U medijima istupa kao veliki zagovornik demokracije i rušenja Lukašenka, a u svojim esejima objavljivanim između ostalog i u uglednim inozemnim izdanjima, piše o boljkama Bjelorusije, posebno se osvrćući na kulturne teme. Nedavno je na mreži kulturnih časopisa Eurozine objavio esej o tzv. crnim listama književnika koje vlada u Bjelorusiji – po uzoru na Putina – proglašava “teroristima i ekstremistima”.

Tim povodom popričali smo s ovim uglednim intelektualcem, koji se Telegramu javio iz Beča, gdje trenutno boravi, te govorio o situaciji u Bjelorusiji, svojim razlozima nevraćanja u domovinu, višedesetljetnoj rusifikaciji, ali i crnoj listi knjiga i književnika koju je dao izraditi Aleksandar Lukašenko.

TELEGRAM: Već tri godine niste bili u domovini. Planirate li se uskoro vraćati?

HADANOVIČ: Ne znam. U Beču ću biti do ljeta, a dalje je neizvjesno. Čini se da je u mom slučaju riječ o – kako mi to volimo reći – uskom horizontu planiranja.

TELEGRAM: U nedavnom eseju objavljenom na mreži Eurozine, opisujući trenutnu situaciju u Bjelorusiji, tamošnji ste režim nazvali državnim “kalibanizmom”. Zašto?

HADANOVIČ: U prologu “Portreta Doriana Graya”, uključujući se u književnu raspravu o tome odražava li literatura život, Oscar Wilde je rekao da je “romantizam bijes Kalibana koji gleda u zrcalo i ne vidi svoj odraz, dok je realizam bijes Kalibana koji vidi svoj odraz i koji mu se ne sviđa”. Bjeloruska despotska vlast je bijes Kalibana koji vidi svoj odraz u literaturi koju potom zabranjuje. Taj odraz mu se ne sviđa i zbog njega se osvećuje svima koji mu stanu na put.

TELEGRAM: Kakva je trenutna situacija u Bjelorusiji?

HADANOVIČ: Lukašenkov režim guši nacionalnu kulturu a, unutar nje, nezavisnu scenu te, još gore, sve što je vezano uz pridjev “bjeloruski”. Iako se država naziva Bjelorusijom, režim desetljećima provodi politiku rusifikacije koja započinje s djecom u školskoj dobi, a završava s crnim listama pisaca koji se ne mogu susresti sa svojom publikom i čije se knjige ne mogu ni posuditi niti kupiti. Sva ta negativna djelovanja trpimo već desetljećima, da bi onda u Ukrajini započeo rat. Rusija vodi rat, u različitim oblicima, protiv svojih mirnih i slobodoljubivih susjeda, ali i vlastitih građana.

Razina represije u Bjelorusiji usporediva je s onom za staljinističkih čistki. Posljednjih je godina na stotine tisuća Bjelorusa – strahujući za vlastiti život – napustilo svoju zemlju, a mnogi potpuno nedužni sjede u zatvoru. Amnesty International je dijelu pritvorenih priznao status političkih zatvorenika, ali s obzirom na sporost institucionalnih i birokratskih procesa za vjerovati je da ih ima puno, puno više. Imamo ogromnu dijasporu u Litvi, Poljskoj, Gruziji i Njemačkoj, a mnogi su Bjelorusi te 2020. izbjegli u Ukrajinu i dio njih sada ratuje na strani te zemlje i bori se protiv okupatora.

TELEGRAM: Kakvi su bili ti prosvjedi 2020. godine? Oni su, naime, postali poticaj Lukašenku da krene s još snažnijom represijom?

HADANOVIČ: Potpuno mirni prosvjedi. Ljudi su svake večeri izlazili iz svojih domova, nalazili se u gradu, parkovima, na trgovima i u dvorištima te vrijeme provodili slušajući koncerte i zanimljive diskusije, uživajući u umjetničkom iskustvu. Građanima je kultura bila nužna, liječili su se slušajući glazbu; slikarstvo je bilo prisutno na razini plakata i dizajna, diljem zemlje poeziju su deklamirali pjesnici, glumci izvodili dramske tekstove, a filozofi i povjesničari su držali predavanja. Svake sam večeri, zajedno sa svojim kolegama, s gitarom čitao poeziju, dok su na sve nas motrili agenti u civilu.

TELEGRAM: Koji je onda bio razlog vašeg bijega iz domovine?

HADANOVIČ: Nisam pobjegao iz Bjelorusije, samo se nikada nisam vratio. Naime, u ljeto 2021. otišao sam na jednomjesečnu stipendiju u Varšavu. Tih je dana krenuo novi, snažniji val represije. Specijalne državne službe počele su upadati u kulturne institucije, konfiscirati im opremu i uhićivati djelatnike. Osam sam godina proveo na mjestu predsjednika bjeloruskog PEN centra i, kada sam čuo da su mnogi kolege privedeni te da je mnogima dio imovine uzet, odlučio sam se ne vratiti u Bjelorusiju – jednostavno nisam iskoristio povratnu kartu.

Ruku pomoći pružili su mi poljski kolege, a austrijski PEN mi je pomogao pronaći smještaj u Beču. Potom sam dvije godine bio stipendist ICORN-a – organizacije pri UNESCO-u koja daje stipendiju umjetnicima koji, iz političkih razloga, ne mogu živjeti u vlastitim državama – te sam dvije godine proveo u Krakowu i Gdanjsku.

TELEGRAM: Što bi se dogodilo da se sada vratite kući?

HADANOVIČ: Moja supruga nije otišla sa mnom kad sam otišao na stipendiju, a meni je na našu kućnu adresu stigao poziv za razgovor u “svojstvu svjedoka”. Vjerujte, nikoga ne zovu stvarno kao “svjedoka”. Mene bi najvjerojatnije uhitili, kao što su to učinili s umjetnikom i performerom Alesom Puškinom koji je, po povratku iz Ukrajine, momentalno bio pritvoren.

U zatvoru je proživljavao najgoru noćnu moru te, poput mnogih naših pritvorenih kulturnjaka, živio u užasnim i nemogućim uvjetima. Inače je bio čovjek krepkog zdravlja a umro je od posljedica loših uvjeta u zatvoru, odnosno od “nepoznatog uzroka”, i to prije samo nekoliko mjeseci. Praksa bjeloruskih vlasti je sljedeća: čovjeka dovedu do lošeg fizičkog stanja i potom mu ne pružaju nužnu medicinsku pomoć. To je ubojstvo.

TELEGRAM: Vi se, zapravo, najviše borite protiv rusifikacije na kulturnom polju?

HADANOVIČ: U našoj se zemlji stoljećima provodi rusifikacija, ali ovaj je period možda jedan od najužasnijih. Primjerice, ako na ruksaku imate značku ili na čarapama utisnutu našu povijesnu trobojku bijelo-crveno-bijelo – to je dovoljno da vas se uhiti. Na samo korištenje bjeloruskog jezika gleda se ispod oka; ljudi se doista boje govoriti na materinjem jeziku. Kad je Lukašenko prije trideset godina došao na vlast, proveo je referendum kojim je ruski jezik bio de jure priznat kao nacionalni jezik ali je de facto postao glavni jezik, jer vlast godinama zanemaruje bjeloruski jezik u korist ruskog jezika.

Bjeloruski se jezik nerijetko negativno u javnosti karakterizira kao “marginalan” i “arhaičan”. Samo se vremenska prognoza daje na bjeloruskom, a sve važne vijesti na ruskom. Rusifikacija nas prati od 18. i kroz 19. stoljeće s Ruskim carstvom, kroz 20. stoljeće sa SSSR-om, ali najapsurdnije je to što država koja se zove Bjelorusija i koja je formalno samostalna, zatire vlastiti nacionalni jezik i književnost. Događanja u Ukrajini dodatno su potvrdila da Bjelorusija nije samostalna zemlja, već kotačić u putinovskim diktatorskim kolima, a samostalnost u Lukašenkovoj politici ne postoji – pogotovo ne u vanjskoj.

Jedina samostalnost koju Lukašenko bogato iskorištava je ona maltretiranja vlastitih građana i borbe s nedužnim narodom, koji samo želi demokraciju. Bjeloruski režim – a Lukašenko to jako dobro zna – ima kompleks “samozvanca”. On shvaća da ga narod ne želi i ne voli, ali narod je bezopasan i kao takav dužan trpjeti vlast, naoružanu do zuba. Ljude možete terorizirati oružjem, zatvorom; možete ih natjerati da se podčine, ali nema tih instrumenata kojima bi ih natjerali da vas vole. Lukašenko je toga svjestan.

TELEGRAM: Ne stradaju samo ljudi, već i knjige koje su zabranjivane samo zato jer su pisane na bjeloruskom jeziku?

HADANOVIČ: Poznato vam je da je Churchill govorio da će budući fašisti sebe nazivati antifašistima, a točno to se trenutno događa u Bjelorusiji. Režim koji terorizira vlastite građane i vlastitu kulturu, i teroristima naziva opoziciju i umjetnike, propagira crnu listu ekstremističkih organizacija i medija, i tiskovnih i online. Te crne liste u posljednje su vrijeme počeli puniti i knjiški naslovi. Pa tako, uz Hitlerovu “Moju borbu” na njoj stoje klasična i suvremena djela bjeloruske literature. Na crnoj listi su moderni književnici koji su izrazili protivljenje vlasti, ali i mnogi autori koji već desetljećima, neki i stoljećima, nisu među nama.

Primjerice, spisateljica Larisa Hienijuš koju su 1945. deportirali iz imigracije u Čehoslovačkoj u Sovjetski Savez, pritom je osudivši na 25 godina gulaga, da bi na kraju – zajedno sa suprugom – u gulagu provela osam i pol godina. Nakon Staljinove smrti su je oslobodili, premda je do danas nisu rehabilitirali. Svi pokušaji međunarodnih i domaćih organizacija za zaštitu ljudskih prava da je se rehabilitira, propali su. Može biti da je razlog tomu taj što ona nije htjela uzeti sovjetsku putovnicu te je do kraja života u Bjelorusiji živjela pod policijskom prismotrom. Njezin antagonizam prema SSSR-u opravdan je i time što su joj roditelji bili strijeljani 1930-ih za Staljinovih čistki.

TELEGRAM: Riječ je o jednoj od najboljih bjeloruskih poetesa i memoaristkinja…

HADANOVIČ: Vlast ratuje s mrtvim klasicima. Druga pjesnikinja, Natalia Arsenijeva, koja je većinu života provela u emigraciji u SAD-u, autorica je pjesme “Molitva”, ili “Magutny Bozha”, koja je za posljednjih prosvjeda u Bjelorusiji postala izuzetno popularna, poprimivši antiautokratski duh. Napadi nisu usmjereni na nju osobno, već na njeno djelo, koje je također zabranjivano.

TELEGRAM: Zanimljiv je i slučaj Vladimira Neklajeva, koji također već neko vrijeme ne živi u Bjelorusiji.

HADANOVIČ: On se 2010. kandidirao za predsjednika Bjelorusije. Na dan izbora, sa svojim je suradnicima otišao na glavni trg, gdje su ih napali nepoznati “ljudi u crnom”. Neklajev je završio u bolnici s potresom mozga. Potom je, najbanalnijim rječnikom rečeno – ukraden. Nekoliko dana nitko nije znao gdje je, što se s njim događa. Svi su očekivali ono najgore, a onda se saznalo da je u zatvoru KGB-a, u tzv. “Amerikanki” koja se nalazi u centru Minska. Znate, Bjelorusija je jedinstvena post-sovjetska zemlja u kojoj služba državne sigurnosti i dalje nosi naziv KGB. Čak je i Rusija izmijenila tu abrevijaturu, ali ne i Bjelorusija. Neklajev je tada u zatvoru napisao ciklus pjesama i poemu “Zatvor”. I to je djelo zabranjeno.

TELEGRAM: Znači, književnost se odlično uklapa u kriterije za crnu listu ekstremista bjeloruske vlade.

HADANOVIČ: Apsolutno. Na tom spisku zabrane je i klasik naše literature 19. stoljeća, pisac dramskih djela, poema i libreta Vincent Dunjin Marcinkijevič koji je deklarativno i umjetnički podržavao antirusku i antikolonijalnu politiku. U drugoj polovici 19. stoljeća pisao je pjesme koje nisu protiv Rusa ili ruske nacionalnosti, već protiv okupacije i ruskog imperija. Apsolutni je priznani klasik – u školskom je programu, njegovim su imenom nazvane ulice, podizani su mu spomenici. Režim ga, iz tog razloga, nije mogao osobno proglasiti ekstremistom, već samo pojedina njegova djela.

Slično je s Vasilom Bikovim, jednim od dvojice najvećih bjeloruskih pisaca druge polovice prošlog stoljeća. Bikov je u svojim djelima jasno kritizirao Lukašenkov režim, a ta su djela – pogađate – također zabranjena. Tako da danas u knjižarama i knjižnicama diljem Bjelorusije možete pronaći Bikove knjige koje su izašle do stupanja Lukašenka na vlast. Ostale su zabranjene, kao da imamo dva Bikova.

TELEGRAM: Zašto Lukašenkov režim na kulturu gleda s tolikim strahom?

HADANOVIČ: Razloga su dva i međusobno se nadopunjuju. Kultura je oružje mirnih, nenaoružanih Bjelorusa. Godine 2020., za vrijeme marševa i prosvjeda, kultura nam je služila kao alat. Mnogi su kulturni djelatnici, kao što sam već rekao, izašli na ulicu i družili se s narodom. Teško je povjerovati da je čak i u sovjetska vremena politički režim bio kulturno osvješteniji no ovaj danas. Desetljećima vlast nije obraćala pažnju na ulogu kulture, ali sada je osvijestila da je moć kulture, koju je ranije ignorirala, ogromna, pa je odlučila na nju gledati kao na neprijatelja i sustavno je uništavati.

Drugi razlog je putinovska, proruska kolonizacija. Bjelorus je završio u “ruskom svijetu”, pa se sada bjeloruska elita upire na sve načine dokazati Putinu svoju lojalnost. Pogledajte Ukrajinu – ukrajinski se jezik sve više ukorjenjuje, oblikuje društvo, raste i stoji kao bedem nasuprot ruskoj okupaciji, dok se bjeloruska elita sama bori protiv vlastitog jezika. Dođete li u Bjelorusiju, po svemu možete zaključiti da ste u ruskom, a ne bjeloruskom svijetu. Zar postoji bolji način kolonizacije od one kulturne?

TELEGRAM: Kakva je trenutna situacija u Bjelorusiji?

HADANOVIČ: Ljudi žive u okruženju straha. Masovne emigracije Bjelorusa dobro su došle okupatorima jer, kad nemaš ljudi, nemaš ni prosvjeda – znači, nemaš problema. Mi u emigraciji nastojimo biti što glasniji. Nedavno je Slobodno bjelorusko kazalište, zabranjeno u Bjelorusiji, u egzilu u Londonu zajedno s ukrajinskim opernim umjetnicima premijerno izvelo operu “Divlji lov kralja Staha”, po romanu Vladimira Karatkeviča, najvoljenijeg bjeloruskog književnika 20. stoljeća, poznatog po aforizmu: “Pisati treba tako da ti knjige kradu u knjižnicama. Moje kradu”.

Bjelorusima je Karatkevič na jedan drugačiji način prikazao njih same. Jedna od tema tog romana je i zlo utjelovljeno u lošim ljudima koji teroriziraju druge. Priča je to o romantičnoj ljubavi, o pobjedi nad strahom, priča koja daje čovjeku snagu da u ovakvim uvjetima ne siđe s uma. Ta je opera spojila bjeloruske i ukrajinske migrante. Volim reći da smo mi susjedi koji žive u različitim krugovima pakla. Rusi vode otvoreni rat u Ukrajini, a Bjelorusiju uništavaju na drugačiji način – kolonizacijom i represijom. Ukrajinski krug je dublji, ali je dio svih susjednih krugova. Sve je to, ustvari, isti krug. Mi osjećamo bol svojih bliskih susjeda Ukrajinaca.