Damir Karakaš u 'Potopu' pred čitatelja izranja sjajan poput crne zmije na vrelom ličkom suncu

Kao i svatko tko je ikad promišljao provalije ljudske egzistencije, Karakaš dobro zna: neke je stvari teško zaboraviti, ali čovjeku je zaborav esencijalno umijeće, puno važnije od pamćenja. Ponekad, zaborav je jedino što ga može izvući iz bujice.

Vrag vreba na brojnim stranicama ‘Potopa’

Na početku Potopa, protagonist više ne ljubi svoju ženu, kao što ni ona ne ljubi njega, no tu je zajedničko dijete (živi s njom, daleko od očiju, u dalekom Parizu), a tu je i Hana, njegova ljubavnica s “najljepšim klempavim ušima na svijetu”. Njih dvoje dijele postelju i neke od demona, ali čini se da su njezini podmukliji, ili barem na njoj ostavljaju dublje zareze. Zabrinut zbog njezinih besanih noći, ljubavnik joj izrezbari “sveti križ” od tisovine, kakav je njegovog djeda spasio jedne druge pošasti, no Hana se i dalje budi u krikovima. A on neće uvijek moći biti tu, saznat će uskoro.

Uz ovaj odnos, smješten dijelom u grad, a dijelom na more koje ljubavnicima (privremeno) pruža toliko žuđenu distrakciju, Karakaš ponovno istražuje jedan od prepoznatljivijih toposa recentne hrvatske književnosti, ruralnu ličku sredinu koja je u njegovim prozama zadnjih godina polako poprimila gotovo mitske proporcije. Tu je onaj poznati grubi otac sa svojim okorjelim nezadovoljstvom, ona ista požrtvovna majka koja oprezno korača u tvrdom muškom svijetu, i ona ista moćna šuma kao nukleus naizgled perenijalno nepromijenjenog mikrokozmosa.

Daleko od dječačke dobi, protagonist možda više i ne traži očevo odobravanje; jasno mu je, od toga zasad ne može biti ništa: iznevjerio je njegove nade, a put u “bijeli svijet” pokazao se kao nedostojna epizoda i proslava lijenosti; ništa od njegovih knjiga nikad neće biti, pa ni unuku mu ne može dovesti, a možda nikad ni neće, rezonira otac u rijetkim trenucima pauze od posla (jer u dokolici vreba Vrag, znao bi to njegov sin da nije takva danguba i lijenčina, koja ni nakon toliko godina ne zna pošteno baratati kosom za travu).

Možda je u njemu više oca no što si želi priznati?

Sin, s druge strane, možda ne zna što to točno traži (iako mu se čini da bi to mogla biti samo književnost), no poprilično je siguran da ne želi očevim putem; ne može, jer svijet gledaju bitno drugačijim očima, uzmimo za primjer samo šumu: jednom je ona utjeha i nadahnuće, a drugom oruđe protiv grijeha dosade, barijera prema neprivlačnom vanjskom svijetu.

I tek kad nebom sijevnu granate i zaoru dublje no ijedan plug, dakle, tek u ratu i nasilju, (a radi se o onom našem posljednjem ratu, iako se pomalo javlja kao krik nekih davnijih vremena), tek po zajedničkom neprijatelju (bilo da je riječ o protivničkoj vojsci koja bi se svaki čas mogla probiti kroz šumu, ili o poznatom čovjeku koji povrijedi mjesni kodeks časti) otac i sin nisu na suprotstavljenim stranama; tek po ratu i nasilju mogu u istu ravan, jer rat i nasilje skloni su izjednačiti naizgled neizjednačivo, pred vanjskim dušmaninom pomiriti suprotstavljene vizije svijeta.

Sve te priče o junaštvu u sinu će na trenutak probuditi dotad teškom očevom desnicom obuzdavanu razmetljivost, pa će Karakašev protagonist, žureći u stan svoje Hane u trenucima predaha od rata, vozača tramvaja nesuptilno požurivati vidno istaknutim pištoljem: jer tako se to valjda radi kad čovjek raspolaže tako moćnim sredstvom uvjeravanja. Možda je u njemu ipak više oca no što si želi priznati?

Novela začudnih impresija i pažljivo izbrušenih slika

Samo u gradu, daleko od gorostasne sjene očeva autoriteta, protagonist ima priliku konstituirati se i nametnuti kao odrastao muškarac, osobito u odnosu prema potrebitoj Hani, koja sa svojim noćnim morama, slabim živcima i općom mentalnom nestabilnošću utjelovljuje tipičnu Femme fragile. No dok su zajedno, jedno drugome drže glavu iznad površine, a darovi nježnosti koje si međusobno poklanjaju čine ovu prozu i ljubavnom pričom. No, prije svega, Potop je priča o individualnim i kolektivnim identitetima i razlikama, priča o zavičaju, tvarnom i imaginarnom.

“Sve sam ovo već jednom vidio u snu”, izgovara protagonist u jednom trenutku, a to je sintagma koju bi se, imajući u vidu sve ta neobična onirička stanja, u određenim aspektima mogla primijeniti na tekst u cjelini. Osim na tematskoj, taj je dojam pažljivo kreiran na strukturalnoj i stilskoj razini. Potop je novela začudnih impresija i pažljivo izbrušenih pojedinačnih slika, a Karakaševo eliptično, nelinearno pripovijedanje tek je labavo okupljeno u četiri nenaslovljene cjeline čiji pojedini ključni momenti ostaju nerazjašnjeni, kao što biva kad se čovjek prene iz sna.

Još jedna kvalitetna šetnja poznatim predjelima

Sebi svojstveno, autor se ponovno ističe na jezičnom planu (čemu ovaj put pridodaje i nekoliko vlastitih minimalističkih ilustracija): plod tog dugog tekstualnog zrenja – tog pomnog rezbarenja, struganja i glancanja – pred čitatelja izranja sjajan poput crne zmije na vrelom ličkom suncu. Bez imalo dvojbe, u ovim Karakaševim metaforički impregniranim rečenicama lirski je moment naglašeniji no ikad, i to je vjerojatno najsnažniji element njegove proze (psi se glasaju vjetrom, a vjetar gasi jata zvijezda; vlati trave pjevaju i drveće pokazuje put; dok sâm protagonist, srastao s prirodom oko sebe, može čuti kako zrije kukuruz).

Svi oni kojima su recentne i nagrađivane piščeve proze – u prvom redu Proslava i Sjećanje šume, a onda i već spominjano Okretište – predstavljale ugodno čitateljsko iskustvo, imaju više nego dovoljno razloga da posegnu i za ovim naslovom. Karakaš njime možda ne krči nove staze u svom literarnom putovanju, ali njegova vješta i zrela autorska ruka nepogrešivo pronalazi pravu mjeru za još jednu upečatljivu šetnju poznatim predjelima. Pažljivo bi oko u njima moglo pronaći dosad nezamijećene cvjetove.