Djeca su najzahtjevnija publika. Naš Don Quijote postavlja pitanje bi li svijet bio bolje mjesto kad bismo prigrlili iluziju kao istinu
Glumac Domagoj Ivanković poziva vas da pogledate predstavu 'Don Quijote' koju u Žar ptici postavlja Ivan Planinić. Premijera je 11. svibnja
Uvijek muku mučim s određenim postupcima, što je dio i mog kazališnog odrastanja i prihvaćanja. Kao što i predstava postavlja pitanje odbacivanja mašte ili njenog prihvaćanja, tako sam i ja suočen s tim istim pitanjem između forme i sadržaja. Sa Sanchom sam se pronašao u dilemi i njezinom razrješenju.
Bistri vitez Don Quijote od Manche, glavni junak velikog romana Miguela de Cervantesa iz 1605., stoljećima stoji kao besprijekorna metafora sukoba zbilje i ideala. Još otkako je Iso Velikanović 1916. godine na hrvatski s kastiljanskog načinio prvi integralni prijevod Don Quijotea, naslovno lice ne prestaje intrigirati i domaću čitateljsku, ali ne samo čitateljsku publiku. Na pustolovinu uprizorenja ovog knjiškog dragulja odlučilo se zagrebačko Gradsko kazalište Žar ptica, koje je redatelju Ivanu Planiniću povjerilo zadatak scenskog postavljanja jednog od najpoznatijih djela u povijesti svjetske književnosti.
Je li Don Quijote lakrdijaš ili tragičar? Ginu li za ideale samo budale, kako se to kod nas uobičava reći, ili iza manjka općeprihvaćene lucidnosti stoji nešto više, nešto svjetlije, plemenitije? “Čovjek ništa učinio nije, ako od drugog čovjeka, više učinio nije”, stoji u djelu koje nas podsjeća, kaže redatelj Planinić, da bismo odbacivanjem Quijotove vizije svijeta samo zato što nam se ona čini nemogućom, ujedno odbacili mogućnost da bi baš ta vizija mogla učiniti svijet boljim mjestom.
U novoj produkciji Žar ptice ikoničkog “lovca na vjetrenjače” igra Amanda Prenkaj, a Quijotevog legendarnog štitonošu i slugu Sancha Panzu Domagoj Ivanković. Uoči premijere 11. svibnja, Ivanković u Pozivnici otkriva što možemo očekivati od njihove priče o “vitezu tužnog lika”.
TELEGRAM: O bistrom vitezu od Manche mnogo toga znamo. Pretpostavljam da ste ga čitali i ranije ali kako je riječ o bezvremenskom klasiku, vjerujem da vas je i ovoga puta djelo uspjelo nanovo iznenaditi?
IVANKOVIĆ: Don Quijotea sam ovlaš pročitao još u srednjoj školi. Roman me tada zabavio, ali nisam u njega upisivao nikakvu emotivnu vrijednost. Naprotiv, sad sam baveći se njime otkrio mnoštvo slojeva u odnosima, a iznenadila me i količina mašte, sva ta opravdavanja kojima se služi kako bi racionalizirao svoje postupke.
TELEGRAM: Reinterpretiranje poznatih, kultnih lica uvijek je izazovan zadatak. Osjećate li pritisak?
IVANKOVIĆ: Teško je u ovakav projekt doći s očekivanjima jer je knjiga totalno drugi format od kazališta. Htio sam izgraditi onoliko poznat lik koliko bi on i trebao biti poznat a opet se, s druge strane, držati forme koju Planinić stvara. Ovakvom tipu uloga uvijek prilazim s potpunim poštovanjem, ali ne mislim da stvaram nešto posebno. Treba i kultne likove “uljuditi”, pretvoriti ih u osobe s kojima se publika, pogotovo ova naša najzahtjevnija, može poistovjetiti.
TELEGRAM: Kada ste se već dotakli publike, kako teme ludila i iluzije iz Quijotea rezoniraju s modernom publikom, napose našim najmlađim kazališnim gledateljima? Hoće li i odrasli uživati u predstavi?
IVANKOVIĆ: Vidjet ćemo kako će rezonirati, ali imam dobar predosjećaj. Najmlađa je publika uvijek u prijelaznoj poziciji razdora iluzije, odbacivanja dječjeg, postizanja odraslosti, a mi se bavimo pitanjem – hoće li Quijoteova iluzija biti toliko nemoguća da je moramo odbaciti, ili ćemo je prihvatiti kako bi ovaj svijet bio bolje mjesto? Odrasli bi trebali uživati u predstavi, barem da se maknu od ovog svakodnevnog i ustaljenog načina razmišljanja o svijetu i životu, a možda i, pomoću ove predstave, djecu i njih postavimo na istu valnu duljinu.
TELEGRAM: Spomenuli ste formu koju Planinić stvara. O čemu je riječ?
IVANKOVIĆ: Planinić Cervantesa čita kroz formu i arhitekturu scene i ogoljenog prostora kojim smo na sceni omeđeni. Scenu doživljava kao poligon za postavljanje situacija kroz kor i kroz odnos između dviju stvarnosti – Quijotove mašte i korskog realizma. Sve je u pitanjima kako scenu postaviti u prostor i kako ona izgleda s tijelima u međusobnim relacijama, pa tek nakon toga krećemo u upisivanje sadržaja, motivacija i odnosa. Dosta novo za mene, nisam se nikada susreo s “naopakim” načinom rada, jer se na stolu nismo zadržavali kroz čitaće probe, tako da su prostor i mizanscena bili ključ za odgonetavanje zagonetke – što se tu zapravo dogodilo?
TELEGRAM: Vjerujem da je izazova u interpretaciji uloge bilo podosta?
IVANKOVIĆ: Najveći je izazov bio poštivanje već spomenutog prostora i forme. Osjećaj kao da sam u Cervantesovom zatvoru s početka romana ali, na svu sreću, ta se buka stišala. Opravdavanje forme mi je najzahtjevniji dio procesa. Treba ispoštovati redateljsku viziju i napraviti punokrvan lik. Nekad se to u situacijama poklopi, a nekada ne. Još uvijek muku mučim s određenim postupcima. Sve je to dio i mog kazališnog odrastanja i prihvaćanja. Kao što i predstava postavlja pitanje odbacivanja mašte ili njenog prihvaćanja, tako sam i ja suočen s tim istim pitanjem između forme i sadržaja. Sa Sanchom sam se pronašao u dilemi i njezinom razrješenju.
TELEGRAM: A kako se Sancho snašao u odnosu s Don Quijoteom?
IVANKOVIĆ: Odnos im je svakako netipičan. Sancho i Quijote neprestano ulaze u različite bitke koje teku iz scene u scenu, iz songa u song i nemoguće je odvojiti sekundu vremena za njihovo međusobno upoznavanje, do samog kraja predstave. Njihov je odnos i poslovan i formalan – dolazi iz potrebe i obećanja. U našem slučaju, kraj donosi i početak odnosa koji čekamo kroz predstavu, te ga razrješavamo na najbolji mogući način.
TELEGRAM: Ovo je druga po redu predstava – a ima ih više – u kojoj scenu dijelite sa svojim imenjakom Domagojem Jankovićem koji se u predstavi pojavljuje kao konj Rocinante. Čitate li si već misli?
IVANKOVIĆ: Koliko god bih htio da je tako, nismo, nažalost, još uspjeli ostvariti takvu vrstu komunikacije. Moram priznati da imam super kolegu, ali s kolegicom Amandom Prenkaj dišem isto mišljenje i kazališni jezik, jer smo i puno duže zajedno na sceni. U ovoj predstavi, puno je stvari i replika koje se nadovezuju na druge glumce, u njoj svi imamo telepatsku chat grupu!