Razgovor s Ivanom Leom Lemom: ‘Upravo pripremam Cabaret Jugoslovenke, žestoku, rabijatnu satiru’

Ipak, ne znam zašto, ali intuitivno sam optimist. I ne bojim se izazova koji slijede. Ljudskost je borba u kojoj nikad ne gubi onaj koji plače, ali ne odustaje”, kaže. Splićanin rođenjem, sa zagrebačkom bazom, redatelj Ivan Leo Lemo jedan je od najbaroknijih i najoriginalnijih graditelja naše teatarske scene. Strast, utopija i nemir uvijek ga nomadski nose u zagrljaj publike i umjetnika s kojima dijeli ista nagnuća i zebnje. Upravo u subotičkom Narodnom pozorištu, prema vlastitom predlošku, stvara “Cabaret Jugoslovenke”, žestoku, rabijatnu satiru o gadnim žilavim posljedicama patrijarhata.

TELEGRAM: Struktura teksta “Cabaret Jugoslovenke” gusto je premrežen monolozima, izravne komunikacije s publikom, koji zapravo diktiraju dramaturški ritam. To iziskuje posebnu vrst glumačko-redateljske interakcije?

LEMO: “Cabaret Jugoslovenke” je moj sedmi cabaret u sedam godina. Od “Cabareta Splićanke” 2016., preko “Cabareta Preko veze”, “Vla-Vla-Vlajland cabareta”, “Cabareta Split in space”, “Čuda” do “Cabareta Zagrepčanke i statičar” koji tematizira potres iz ožujka 2020. Ono što ih povezuje su vehementni monolozi, svojevrsni story telling, stand up premrežen songovima, jingleovima i burleskom. Naravno, nabijeno je erotikom i političnošću.

Glumcima nije lako. U dinamici živčanih slomova, britko i brzo, nadljudskim naporom održavaju vlastitu dvosatnu prisutnost i raspoloženje publike. U “Jugoslovenkama” glumice Suzana Vuković, Sanja Moravčić, Vesna Kljajić Ristović, Kristina Jakovljević, Jelena Mihajlović, Nikolina Vujević, Sofija Mijatović i Monja Medaković igraju u osam različitih priča iz šest bivših republika i dvije pokrajine.

Hvala dragim glumcima koji su podržali moje pokušaje i od svih nabrojanih predstava učinili nagrađivane hitove. “Splićanke” su, na primjer, još uvijek na repertoaru Gradskog kazališta mladih u Splitu i imale su brojne turneje. “Vlajland” u kojem briljira moja najveća životna i profesionalna muza Ecija Ojdanić, dobio je, mislim, devet nagrada po cijeloj regiji. I evo, sad sa “Jugoslovenkama”, taj moj cabaret slalom kroz publike i politike, kroz glumce i ganuća, završava. Sedam u sedam. Idemo dalje, ali u neke nove forme.

TELEGRAM: Koji su to cabaretski aduti važni za našu intelektualnu njegu?

LEMO: Cabaret je liberalna i prodorna forma koja se svojim pjesmama, plesom i pričama pravi blesava, ali vrlo prodorno, iskreno i intrigantno, publici u stomak i savjest progovara bez filtera i malograđanskih skrupula. Podrazumijeva se cabaretska lascivnost, sarkastičnost, slobodoumnost. Sve to volim i sve to rado primjenjujem, ali ne kao cilj, već kao sredstvo, kao sredstvo za postizanje opuštenosti, prepuštenosti, veće prisutnosti, sreće i slobode.

Također, u našim cabaretima genijalan skladatelj Zvonimir Dusper Dus pokazuje svu raskoš svog talenta i songovima zavodi publiku, a kostimi Marka Marosiuka i scenografije Vesne Režić publiku dižu iznad života, na estetske visine s kojih se sve bolje vidi. Na “Jugoslovenkama” je koreograf Alen Sestartić, a u prvih šest cabareta surađivao sam s Leom Mujićem koji nas je sve puno naučio i poravnao sa svjetskim pozornicama na kojima inače radi. Bez tih ljudi, sigurno svi ovi cabareti ne bi bili tako dobro prihvaćeni od publike i kritike.

TELEGRAM: Predstave o ženama odavno su postale vaš dubinski zaštitni brend. Kada ste prvi put osjetili u sebi tu potrebu, tu bliskost sa ženskim pitanjem?

LEMO: Nedavno sam shvatio da se u svih svojih oko 120 predstava, zapravo, bavim trima temama. Ta tri područja na koja mogu svesti sav svoj rad, i kao pisac i kao redatelj, su kao prvo odnos takozvanog Istoka s takozvanim Zapadom. Naime, naše identitetsko tkanje satkano je upravo od tih niti. Zatim, zanima me odnos duhovnog i materijalnog ili tjelesnog i transcendentalnog. I ono treće što je područje mog interesa i gdje prilazim odgovoru na vaše pitanje je svojevrsna borba protiv onih patrijarhalnih zakona koji trenutno uzrokuju mnoge probleme, patnje, nepravde i nesporazume.

Ta se patrijarhalna diktatura psihopatološki prenosi u transgeneracijskim štafetama preko takozvane tradicije, lošeg odgoja i zlouporabe religije. Globalno gledajući, žene su najbrojnije žrtve tog terorizma. Ja pokušavam pričati njihove priče. Otud i moji cabareti.

TELEGRAM: Žene definitivno jesu jači spol. Da li je mizoginija upravo i nastala iz te kukavičke muške spoznaje da se sakrije prava istina?

LEMO: Statistika potvrđuje tu činjenicu. Žene žive duže i ima ih više. Mizoginija je samo fasada zakona “jačega koji tlači”. Diskreditira se i ženski princip, ženska energija, empatija, nježnost. To je zapravo najveći, najpogubniji i najaktualniji globalni rat. Rat za zadržavanje patrijarhalne batine u rukama onih koji određuju što je “normalno”.

TELEGRAM: ”Jugoslovenke” uz sočnost persiflaže i drčnog šibajućeg humora, imaju i onaj melodramski almodovarovski background. Almodóvar vam je bio važan u umjetničkom formatiranju?

LEMO: Da, Pedro Almodóvar je moj najveći dramski učitelj. Njegove filmske melodrame s bizarnim pričama koje su rubne po mnogo čemu, ali uvijek u sferi mogućeg i iscjeljujućeg, moj su fabularni orijentir. U Teatru Komedija u Skoplju radio sam njegove “Žene na rubu živčanog sloma” te kao redatelj imao čast ući u njegove rečenice, odnose, likove, zaplete i zanose. To što me on naučio primjenjujem na ove naše balkanske bačve baruta. Stavim u blender to njegovo španjolsko, dodam žličicu svog splitsko-vlaškog, malo balkanske brutale i eto mojih shakeova za dobar dan. I za, nadam se, bolje sutra.

TELEGRAM: Apsurdno je da se Jugoslavija na područjima nastalih državica tretira kao tabu, sve do bedastoće da joj se ne spominje ime nego sintagma “bivša zemlja”. Toj blesavoj tabuizaciji ovaj vaš cabaret dođe kao šamarčina bačenom rukavicom?

LEMO: U Jugoslaviji sam živio do petnaeste godine i imao sam sreću da nisam imao nesreću. Sin sam časnih roditelja koji su pošteno gradili našu obiteljsku egzistenciju, a iz generacije djedova i baka nisu postojale zaostale traume. Mnogima jesu. Tako je barem ispalo početkom devedesetih godina. Tada su se osvetama krenule ispravljati “krive Drine”. I rijeke su postale krvave. Ne vjerujem da krv nije voda.

Krv jest voda. Srodstva i bratstva biram po prepoznavanju, a ne po plemenu. Voda nas veže, a krv nas tjera na nasilje i osvetu. Prostor bivše Jugoslavije je prostor mog redateljskog rada dvadeset i pet godina. Svugdje sam se osjećao kao kući. Za mene je Jugoslavija, osim njezine uzidanosti u moje djetinjstvo i osnovnoškolsko obrazovanje i pop kulturna činjenica te jedan slavenski savez koji kroz jezike i običaje tvori objektivan i jedinstven prostor koji se pokušao oduprijeti europskoj slavofobiji koja kao pogled s visine postoji još uvijek.

Ipak, ni u čemu u životu nisam nostalgičar. To je duhovno i psihološki pogubno stanje, takozvani život u prošlosti. Kao što su brige oko budućnosti često zloupotreba mašte. Što je, tu je. Iz zadanog pokušavam izvući najbolje i ne zaboraviti ono ljudsko u sebi koje je i nadnacionalno i božansko. Nikad ne smijemo zaboraviti da smo mi čovječanstvo na planetu Zemlji. Sve ostale podjele su neinteligentne.

TELEGRAM: Namjerno se poigravate nacionalnim stereotipovima. Jesu li, radikalizirani i okrvavljeni, ti stereotipi i razbili Jugoslaviju u paramparčad?

LEMO: Iskreno, mislim da su zakazala službena duhovna savjetovališta, dominantne religije. Pretužno je da su se, na primjer, klali ljudi koji vjeruju u isto evanđelje, u istog Isusa. Doslovno klali. U ime tog Isusa. To je beskrajno tužno. U pitanju je neznanje o istom tom Isusu, njegovom primjeru i njegovim riječima. Blagoslivljali su se tenkovi. To je zapravo jezivo.

A što se tiče stereotipova, naše dobrosusjedske južnoslavenske razlike su prvenstveno u jeziku, u ovim čarobnim nijansama južnoslavenskih jezika, narječja, dijalekata, koje baš sad radeći “Cabaret Jugoslovenke” istražujem i koji su meni i glumicama izvor zabave i zanimljivih razgovora. U jeziku se vide kulture i karakteri. U jeziku se vidi sve. Osim ljubavi. Ona je van jezika, ali i u svakom slovu jezika. Ona je mir. Ona nije rat. Ona je svrha svake moje predstave.

TELEGRAM: Da je matrijarhalna revolucija uspjela krajem osamdesetih, kao što maštate u predstavi, da li bi se točak historije drukčije okrenuo?

LEMO: Teško je zamisliti da se na ovim prostorima krajem 80-tih mogla dogoditi matrijarhalna revolucija. Ma i bilo kad, bilo gdje u svijetu. Ne zaboravimo da je nakon Drugog svjetskog rata Jugoslavija bila zemlja seljaka i da je tek krenulo opismenjavanje. Kako to Brešan u svom “Hamletu u Mrduši Donjoj” kaže, kultura i prosvita u sela. Obrazovanje je bitan dio emancipacije. Zato postoji naša predstava, ali i kazalište kao takvo, da nam u glumačkom i jezičnom tijelu ponudi neka iskustva potrebna za naše intimno filozofiranje. To je lijek za ovu bolesnu stvarnost.

TELEGRAM: Ali, gorko konstatirate da bi i ova revolucija počela jesti svoju djecu. Od te zakonitosti kao da ne možemo pobjeći?

LEMO: Da, kada ideali postaju ideologije, tada revolucija počinje jesti svoju djecu jer su ideologije tijesne kutije u kojima vrlo brzo mnogima postaje klaustrofobično. Kada zatraže zraka, ti zamorci postaju zatvorenici, završe u gulazima, na Golim otocima ili, u nekim slučajevima današnje cancel culture diktature, izolirani, zaboravljeni, zabranjeni, poput onih egipatskih ili rimskih vladara čiji su kipovi dekapitirani, a tragovi o njihovom postojanju uklonjeni.

Daleko od toga da nisam za pokazivanje i prokazivanje nekih tema, problema i potisnutosti. Ali ni u kom slučaju nisam za horde i hajke. Protiv sam huškanja i hejtanja. Sretan sam i zahvalan što živim u slobodnom dijelu svijeta u kojem su zakoni civilizacijski dosezi i dogovori koji štite mnogo toga. U većini svijeta nije tako. Opet dolazimo do patrijarhalne pomrčine.

TELEGRAM: Ovo nije vaš prvi rad s izvrsnim ansamblom Narodnog pozorišta Subotica. Kakva su iskustva? Što bi bile eventualne specifičnosti koje samo ovdje nalazite?

LEMO: Moja ljubav sa Narodnim pozorištem u Subotici počela je 2007. kada sam na poziv tadašnje uprave režirao “Tramvaj zvan želja” Tennesseeja Williamsa s božanstvenom Suzanom Vuković u ulozi Blanche DuBoios, s Milošem Stankovićem kao Stanleyem i Sanjom Moravčić kao Stellom. Nakon toga sam 2010. radio “Sjećanje vode” Shelagh Stephenson pa 2015. “Idealnog muža” Oscara Wildea.

Trenutno režiram svoj tekst “Cabaret Jugoslovenke”… Beskrajno sam zahvalan upravniku Milošu Nikoliću i direktorici drame na srpskom jeziku Jeleni Mihajlović što su meni i mom autorskom timu omogućili da opet surađujemo s tim sjajnim ansamblom, jednim od najboljih u regiji. To slavno Narodno pozorište, kazalište Népszínház , uskoro se vraća u svoju obnovljenu zgradu koja će biti jedna od najopremljenijih i najljepših na svijetu. Čast mi je da će i moja predstava biti dio tog novog zaleta i zanosa. A Subotica je i prelijep multikulturalni grad u kojem je inspirativno provesti proljeće.

TELEGRAM: Nadate li se da će ova predstava imati zahvalno tržište na cijelom području Jugoslavije?

LEMO: Hvala dragoj publici diljem regije što je do sad sve moje cabarete odlično prihvaćala. Iskreno se nadam da će i “Jugoslovenke” imati takav rafting niz kanjone i kantone, kroz države i društva, kroz pune dvorane i puna srca, katarzično slaveći kazališno bratstvo i jedinstvo. Planiramo pročešljati od Vardara do Triglava.