Kako je novi dokumentarac zorno prikazao potpuni pad kriterija HRT-a nakon što ga je preuzela ova uprava
Dragan Markovina o novoj dokumentarnoj seriji
Činjenica da je netom emitirana dokumentarna serija pod nazivom ‘Betonski spavači’ izašla pred javnost upravo u času potpunog rasula na javnoj televiziji i sveopćeg egzodusa gledatelja prema drugim kanalima, znakovita je iz više razloga. S jedne strane jer zorno prikazuje potpuni pad kriterija i kvalitativno neizdrživu usporedbu između HRT-a prije i nakon preuzimanja te kuće od strane vlasti, a s druge, što je još poraznije, svjedoči o potpunom padu civilizacijske razine ovog društva.
Teško se, naime, nositi sa spoznajom da je hrvatsko društvo sedamdesetih godina radilo takve modernističke iskorake, vidljive u izgradnji megastruktura i ostalih vrsta turističkih objekata, dočim se danas susreće sa Željkom Markić, Ladislavom Ilčićem i ostalim fanatiziranim konzervativcima.
Za modernost i demokraciju treba se uvijek boriti
Imajući to u vidu, ova nam je dokumentarna serija plastično pokazala kako ništa nije zauvijek i kako jednom izborena sloboda ne znači da društvo ne može otići u regresiju nakon toga. Drugim riječima, za modernost i demokraciju se treba uvijek iznova boriti. Kad se pak odmaknemo od onoga što se iz dokumentarca može iščitati i posvetimo se konkretnoj temi, shvatit ćemo da je u znanstvenoj i kulturnoj javnosti konačno sazrila svijest o visokoj kulturnoj vrijednosti arhitekture socijalističkog razdoblja, kojoj ni gotovo potpuna fizička devastacija ne oduzima na vrijednosti.
Prve četiri dovršene epizode, ambiciozno zamišljenog ciklusa, posvećene turističkoj arhitekturi iskazale su sav potencijal redatelja Saše Bana i glavnoj junaka serije, profesora i arhitekta Maroja Mrduljaša. Iako se u seriji nerijetko koriste stručni izrazi, slabije poznati široj publici, ona niti u jednom času ne pada u monotoniju.
Vizualno dojmljiva i maksimalno edukativna serija
Koliko takvo što nije jednostavno za postići, ne treba pretjerano naglašavati. No, na tome ne staje vrijednost serije. Ona je vizualno dojmljiva i maksimalno edukativna, što joj je i bio cilj, no ujedno i znatno više govori o povijesti moderne Hrvatske od brojne historiografske i publicističke produkcije, što joj zasigurno nije bila primarna nakana. Imajući to u vidu, nekoliko je izrazito slikovitih momenata koji opisuju rasap i destrukciju naslijeđenih vrijednosti iz socijalističkog razdoblja.
To su momenti u kojem jedan od posljednjih direktora Haludova spominje kako nikad neće zaboraviti rečenicu ondašnjeg ministra turizma Vranicanija, koji je izjavio da Haludovo treba srušiti, jer je to socijalistički mastodont.
Drugi znakovit moment odnosi se na jednog građanina Crikvenice, koji je mrtav-hladan izjavio kako je tamošnji hostel, inače još uvijek posjećen i posve funkcionalan te prepun Murtićevih i Pricinih umjetnina, koncepcijski zastario, navodeći grozomorni tranzicijski objekat s druge strane ceste kao uzor kojeg treba slijediti.
Posvemašnja nebriga
Treba pohvaliti redateljevu odluku da ove iskaze uvrsti u dokumentarac i dobro kontekstualizira, jer je jedino uvidom u ovakvu vrstu razmišljanja moguće razumijeti toliku količinu iracionalnosti koja je dovela do potpune devastacije promatranih objekata.
Kombinacijom ovakvih stavova i posvemašnje državne nebrige, koju je najbolje formulirao danas nacionalno prepoznati načelnik Primoštena, Stipe Petrina došlo se u situaciju u kojoj vrhunski arhitektonski dosezi koji su hrvatsku obalu inicijalno upisali u turističku kartu Europe, a ovdašnju arhitekturu među vodeće arhitektonske dosege u svijetu zjape devastirani s izglednom perspektivom da ih se konačno i ukloni.
Ono što pak, pored konstatacije zatečenog stanja predstavlja najveću vrijednost ovog dokumentarnog projekta, odnosi se na njegov gotovo prosvjetiteljski karakter. Navodimo to iz razloga što je rad na ovom projektu uključio i studente arhitekture s riječkog sveučilišta, ali i objedinio i prezentirao udruge koje su uporno radile na upoznavanju građana sa baštinom koja ih okružuje.
Dva snažna momenta
To je posebno vidljivo na trogirskom primjeru i tamošnjem motelu Ivana Vitića. U analizi tog motela autori serije su postigli dva snažna momenta, ponudivši nekadašnjim radnicima podršku i potrebnu dozu dostojanstva i uspomena, oni su sjedne strane uspjeli naglasiti, kako kulturnu i devastaciju okoliša, tako i socijalnu devastaciju čitave sredine.
S druge pak strane, uvidom u umjetničko djelovanje trogirske udruge koja je probudila svijest o vrijednosti ovog motela u samom Trogiru, jasno je da su se nakon ovakvih vrsta iskaza i novostvorene svijesti koju ova serija pomaže graditi, stekli preduvjeti za obnovu barem nekih od ovdje problematiziranih objekata.
Za potvrdu ove teze ne treba ići dalje od same serije i već navedenog razloga koji je omogućio dovođenje objekata u stanje devastiranosti. U konačnici, problematizacija dubrovačkog Belvedera, preko čije sudbine se u punom smislu riječi ispisao suton jedne zemlje i jednog vremena umnogome je pokazala kvalitetu autorskog tima.
Memento jednom vremenu
Taj hotel, koji je bio praktično na prvoj crti obrane grada, svojom je ambicioznom izvedbom, ali i već prisutnim arhitektonskim konzervativizmom, vidljivim u prvom redu kroz afirmaciju neoklasicističkih formi i kroz napuštanje smjelih iskoraka, u punom smislu riječi personificirao odustajanje socijalističkog doba od modernosti.
Čime je to odustajanje rezultiralo, ne treba posebno napominjati, a sasvim je izvjesno kako ćemo se s posljedicama poraza modernizma još dugo susretati. Autori ‘Betonskih spavača’ snimili su memento jednom vremenu i znatno proširili bazu onoga što bismo trebali doživljavati kao zaštite vrijednu kulturnu baštinu u široj javnosti, što svakako za jednu seriju nije malo.