Danas, surađuju s najvećim produkcijskim kućama na svijetu, iza njih stoji snažna njemačka kompanija Beta film, a u svom portfelju imaju kapitalne projekte poput serija “Novine” – koju su prodali Netflixu – zatim “Uspjeha” (HBO Europe) i “Šutnje”. Upravo rade i na dvije nove intrigantne serije, a u velikom razgovoru za Telegram Nebojša Taraba prisjeća se detalja iz bogate producentske karijere; govori o počecima Drugog plana, prodaji “Novina”, odnosu s međunarodnim streamerima, budućnosti AV produkcije u Hrvatskoj ali i naslovima u pripremi – “Greater Adria” i “Vulkan”.

TELEGRAM: Prošla su dva desetljeća otkako ste s Miodragom Silom napravili transfer iz novinarstva prema produkciji audiovizualnih sadržaja. Kako doživljavate tu obljetnicu?

TARABA: Kad se kroz vrijeme čovjeku dogodi sve ono što se nama izdogađalo u tih 20 godina, nemaš jasan odnos prema tome koliko je to, zapravo, vremena. Bilo je to dvadeset vrlo dinamičnih godina, nekad teških, nekad ugodnih, ali svakako je riječ o dugom periodu. Trebat će nam još da osvijestimo koliko je to zaista vremena, planiramo uskoro napraviti neku inventuru svega, pa će biti malo lakše dobiti dojam. Ovo je takav posao da ideš iz projekta u projekt i naprosto se ne stigneš osvrtati unatrag, jer si stalno u sadašnjem trenutku, kao i u onome koji te čeka sutra. Što je s jedne strane dobro, ali s druge strane – potroši čovjeka.

TELEGRAM: Danas ste vrlo uspješna kompanija, a vaše serije gledamo na najvećim svjetskim streaming servisima poput Netflixa i HBO-a. Možete li izdvojiti neku godinu, ili projekt, koji se mogu okarakterizirati kao “gamechanger” za Drugi plan? Je li to bio izlazak serije “Novine” na međunarodnu pozornicu?

TARABA: Imali smo više takvih momenata kroz dvadeset godina. Neki su nas vodili naprijed, ali neki i vraćali nazad, postajali uteg. U svakom slučaju, trenutak kad smo napravili prvu emisiju, kad smo osjetili da to možemo – definitivno nas je odredio. S tim da je prva emisija išla uživo, proizvodila se onako kako smo mi to bili navikli raditi u novinarstvu.

TELEGRAM: Mislite na emisiju “Večeras s Joškom Lokasom”?

TARABA: Tako je, ta emisija radila se redakcijski. Sjedilo se, pripremalo i ispucavalo van. Ali, prvi put kad su stvari postale opipljive, kad su u cijelosti bile rezultat onog uobičajenog produkcijskog puta, to je bilo s kulinarskim showom “Kod Ane”. Tu smo zapravo počeli, to je bio taj trenutak kad imaš gotovu emisiju, pa je gledaš sto puta, a tek onda emitiraš.

TELEGRAM: Znamo da je ta emisija bila vrlo gledana. Kako ste nanjušili taj format?

TARABA: Postojala je tada neka tradicija tih showova, sjećamo se Vegetine emisije s Oliverom Mlakarom i Stevom Karapandžom, “Male tajne velikih majstora kuhinje”. Miodraga i mene zanimala je i zanima hrana, i prva ideja se javila potpuno organski, sama po sebi. Ana Ugarković je tad već imala neko prisustvo u medijima, vratila se taman iz Londona i promovirala je prvu knjigu, a mi smo joj tamo prišli i predložili da idemo raditi emisiju.

Tako autorska, jaka emisija je u to vrijeme bila trend i vani, a Ana se spremno odazvala. Imali smo jakog sidekicka na počecima, Renea Bakalovića, i to je ispalo baš jedno dobro i lijepo iskustvo. Nama je to bio dobar push, jer bilo je dosta kontroverzi oko Lokasove emisije. Također, bilo je to vrijeme kad se nezavisna TV produkcija uspostavljala kao takva, pa je bilo dosta nerazumijevanja. Kao što znamo, ljudi ako ne razumiju neke stvari – ili ih nisu spremni razumjeti – dočekaju ih na nož. Uglavnom, taj je projekt za nas bio vrlo značajan.

TELEGRAM: Jesu li jednako značajni bili i “Dvornikovi”?

TARABA: Bio je to projekt koji smo nekako paralelno pripremali, i koji je također skrenuo pažnju na nas. Tu smo si osigurali dosta dobru i jaku početnu poziciju, i to ne samo po pitanju sadržaja koji smo u stanju proizvesti – jer bili smo newcomeri, došli smo iz drugog svijeta u AV prostor koji je sam po sebi zatvoren za newcomere, barem za one koji nisu verificirani kroz akademiju. Ali, kad smo se na toj emisiji potvrdili, to nam je prestalo biti bitno. Ono što je bilo značajno s “Dvornikovima” jest da smo se tim projektom pozicionirali i kao možda jedina nezavisna kuća koja je imala projekte sa sve tri kuće s nacionalnom koncesijom.

TELEGRAM: Kako ste si otvarali puteve prema televizijama u to doba? Je li bio dovoljan dobar projekt, ili je trebalo i dodatno lobirati na neke načine?

TARABA: Bila su to drugačija vremena. Kad smo se odlučili otići iz novinarstva, nismo imali jasnu sliku što želimo, a opet – imali smo ozbiljne karijere u novinarstvu, znali smo da želimo ostati uz medijski sadržaj, ali proizveden na drugačiji način i na drugačijim platformama. Televizija je bila jedna od njih, ali nismo je gledali kao potpuno ekskluzivan prostor kojem se želimo posvetiti.

Prirodom posla, ušli smo i u neki pravni okvir, shvatili smo da je pozicija neovisnih proizvođača sadržaja, kad je TV u pitanju, definirana zakonima, i to onima o HRT-u i o elektroničkim medijima. Postojale su jasno definirane kvote otkupa i mi smo krenuli tim putem. Naprosto smo išli principom kucanja na vrata. Dobar dan, mi smo ti i ti. Bila su to nova vremena i za ljude s RTL-a. Tadašnji predsjednik uprave Christoph Mainusch, od kojeg smo puno naučili o poslu, otvorio nam je vrata kuće za suradnju, kao i brojnim drugim neovisnim proizvođačima. Isto se dogodilo i u slučaju Nove TV gdje je to učinio danas, nažalost, pokojni Siniša Svilan, kojega smo poznavali i po nekim drugim linijama.

TELEGRAM: Je li ih trebalo puno uvjeravati u vaše ideje?

TARABA: Kao što sam rekao, ideš po principu kucanja na vrata. Da, pomoglo je što nismo bili anonimci kad je u pitanju sadržaj, imali smo nešto iza sebe, a iz onog korpusa AV proizvođača koji su tad bili prisutni na tržištu, nije bilo prevelikog interesa da se ide u tim smjerovima u kojima smo mi htjeli ići. Svi su se držali ili filmova, ili utabanih suradnji s javnim servisom.

TELEGRAM: Koliko ste smatrali riskantnim odabrati baš “Dvornikove” za vaš treći projekt? Tu je bila riječ o dokumentarnoj seriji u nastajanju, a znamo da je Dino bio pomalo neuhvatljiv tip.

TARABA: U određeno vrijeme i na određenom prostoru, vi jednostavno ne razmišljate o tim stvarima na taj način. Iskustvo te nauči na ukalkulirani rizik. Ono o čemu smo itekako razmišljali, ipak, bilo je da želimo voditi računa o dostojanstvu. Već tad su mediji bili pod strahovitim tabloidnim pritiskom, javila se internetska konkurencija, dizala se granica tolerancije, a mi smo tu išli na jednu drugačiju kombinaciju. Niti jednog trenutka nismo pokazali nepoštovanje prema Dinu, njegovoj supruzi, maloljetnoj kćeri, kao niti prema svim likovima koji su gravitirali obitelji.

Redatelj Hrvoje Mabić odigrao je tu veliku ulogu, on je jedan dokumentarist par excellence, s jakom svijesti o etici posla kojim se bavi. Dolazio je iz ekipe Fade In-a, i dalo je to projektu dobar balans. Mi smo doista puno radili na tim finalima, i stvarno smo vodili računa o dostojanstvu. Puno toga se radilo u nekontroliranim uvjetima, postojala je ogromna količina snimljenog materijala koja se pažljivo pregledavala i slagala. Vagalo se što može ići van, vodeći se svime što sam rekao. I danas kad se sjetim nekih od tih 27 epizoda, mislim da je to dobar dokument vremena. Neke epizode su doista mala remek-djela dokumentaristike. Ali, u svakom slučaju, bilo je izazovno.

TELEGRAM: Kako ste se uopće sjetili baš Dine Dvornika?

TARABA: Naravno da smo mi za taj show bili u potpunosti inspirirani “Osbourneovima”. Još dok je i Joško bio pridruženi član Drugog plana, mozgali smo o tome tko bi mogao biti taj hrvatski Osbourne. I Miodrag je ispalio: Dino Dvornik. Trebalo ga je pronaći, on je u to vrijeme bio zaboravljen. Preživljavao je kao DJ, i to na zagrebačkom outskirtu, jer dobar dio klubova nije htio imati posla s njim. Nama je, u svakom slučaju, bilo drago da je taj projekt – ako ništa – Dina opet nekako vratio u fokus javnosti i dopustio da ga se valorizira na dosta dobar način, koji je zaslužio kao glazbeni genije. Od tog trenutka, to traje do danas.

TELEGRAM: Danas se bavite jednom drugačijom, dramskom proizvodnjom. U eri hiperprodukcije sadržaja, što treba imati dobra serija? Je li priča dovoljna?

TARABA: Priča i likovi, prije svega. Pogotovo kad su serije u pitanju. Osim narativa, moraju postojati i likovi koji nose priču. Ljudi uvijek kažu: priča je bitna. Da, kod filma, ali kod serija – i generalno žanrovskih ostvarenja – gledatelj traži i lika kao točku identifikacije. U svim smjerovima, i pozitivnim i negativnim. Naravno, mora postojati i nekakav produkcijski standard.

TELEGRAM: Kako ste se izborili za taj standard u vašim prvim doista velikim projektima, poput serije “Novine”?

TARABA: Mi smo u prvo vrijeme, kad su “Novine” tek krenule na put oko svijeta – a doslovno su išle svuda, jer Netflix ih je digao u 190 zemalja – ponosno isticali koji je to budžet s kojim je serija nastala, da bi onda to počeli skrivati, jer smo shvatili da to nije nešto za pohvaliti se. Generalno, neke stvari su se mogle iznijeti na snagu i entuzijazam, a pritom smo svi mi imali u primisli da bi serija mogla izaći izvan naših okvira.

TELEGRAM: Gledajući “Novine”, ne čini mi se da su nastale na nedovoljnom budžetu, ili improvizaciji.

TARABA: Mi smo svi skupa učinili projekt vizualno puno skupljim nego što je on zaista bio. Pogotovo Dalibor Matanić. Pravilo produkcije, pogotovo dramske jest: koliko novca, toliko i muzike. No, tu su se stvari sretno poklopile. Inače, dobar broj velikih međunarodnih distributera postavlja minimalnu budžetsku granicu u određenim regijama. Dakle, kao minimum koji se mora postići da bi oni uopće dublje pogledali u određeni projekt.

To je zakonitost posla, a to što smo mi u tom trenutku bili tri puta ispod tog cenzusa, kompenzirano je nekim drugim stvarima. Ali nije okej da se to svaki put traži od filmske ekipe, autora. S druge strane, mi smo svjesni financijskog ograničenja hrvatskog tržišta, pa nas je to natjeralo da za sve iduće projekte novac tražimo izvan zemlje, ponekad i da ulažemo vlastiti novac, računajući da ga možemo vratiti kroz međunarodnu prodaju.

TELEGRAM: “Novine” je otkupila jaka distribucijska kompanija Keshet International. Koliko je to bio važan trenutak i kako je, uopće, došlo do toga?

TARABA: Bili smo u pravo vrijeme na pravom mjestu, ali i imali smo nešto u džepu u tom trenutku. Pozvali su nas na dubrovački NEM, bio je to naš prvi dolazak tamo. Direktorica Sanja Božić nas je uporno zvala da dođemo, predstavimo što radimo, i te 2016. mi smo doista imali što pokazati i potvrdili smo dolazak. Obećali smo da ćemo napraviti svjetsku premijeru “Novina”. Premda je serija bila još u montaži, prva epizoda je bila gotova spremna za prikazivanje. Znali smo da je dubrovački NEM business-to-business događaj na koji dolaze prikazivači, televizije i sales agenti, distributeri itd.

Našli smo se među tom poslovnom elitom, prikazali prvu epizodu “Novina”, a nakon nje smo imali i on stage razgovor: Dalibor, Miodrag, Tihana Lazović i ja. Jedna žena iz publike počela je postavljati pitanja, i to kakva! Pomislio sam: wow. Mislio sam da je neka studentica u pitanju, koja je ispočetka postavljala vrlo suvisla pitanja, da bi se to pretvorilo u naš razgovor. Čak nas je u jednom trenu voditelj zamolio da nastavimo poslije, jer ide slijedeći session.

Sjećam se, kad smo silazili sa stejdža, došla mi je Sanja Božić, sva blijeda, i rekla: pa znaš li ti s kime si razgovarao, to je Keren Shahar iz Kesheta, oni stoje iza serija “Prisoner of war”, “Homeland”… I tek tu mi je bilo sve jasno. Prije nego što smo otišli iz Dubrovnika, kratko smo se još vidjeli s njom. Rekla nam je da joj se jako sviđaju “Novine”, da oni vole takav sadržaj, i da ne može ništa obećati, ali da će probati interno vidjeti da nas uzmu. Nakon mjesec dana se javila i rekla da je odobren ugovor. Međunarodni launch imali smo 2016., a par mjeseci nakon toga pokazani smo i na Series Mania u Parizu.

TELEGRAM: Tamo su seriju vidjeli i ljudi iz Netflixa?

TARABA: Da. Ali, da dobijete sliku koliko je sve to kompleksno. Kad je sve bilo definirano, izrada papirologije koja je trebala pokriti globalno prikazivanje trajala je od ožujka 2017., pa sve do kraja siječnja 2018. Detalji ugovora, clearencei, prava… Onda razumijete da to jedna mala produkcijska kuća iz Hrvatske ne bi mogla odraditi sama. Tada je Netflix bio razmjerno nova stvar, u trenutku kad su uzeli “Novine”, nisu imali niti 10 non-english projekata u globalnoj distribuciji.

I onda smo konačno 2018. godine, na 1. travnja, bili dignuti gore i tek tad nas je opralo, tek tad smo shvatili što je to zapravo. A onda, kad su počele stizati reakcije – a kritike su se pojavljivale u vodećim argentinskim, brazilskim, švedskim, njemačkim novinama… zapravo svugdje gdje su nas gledali – u kojima nas svi hvale, tek onda smo shvatili što se zapravo događa i kakav je to veliki uspjeh. Mi ovdje često takvih stvari nismo svjesni.

TELEGRAM: Uslijedio je još jedan veliki vaš projekt, serija “Uspjeh” koju ste radili za HBO Europe.

TARABA: Do danas je to ostala prva i jedina originalna serija za HBO Europe, ali lijepo je to znati. Mi smo doma dosta kritični sami prema sebi, treba nam netko drugi potvrditi uspjeh, i kolege iz regije nam uvijek to naglašavaju. Inače, HBO Europe je nama došao zadnjima. Oni su se postupno spuštali iz Skandinavije, srednje i istočne Europe – gdje su već postojale uhodane produkcije i projekti – prema nama…

Nama je u svakom slučaju sve ono što smo s napravili s “Novinama” bio veliki plus, jer HBO-ov poziv je išao svim produkcijskim kućama u regiji, ali mi smo bili jedini koji su bili u stanju predložiti i dovesti Danisa Tanovića na projekt. Sve je ispalo jako dobro; “Uspjeh” je sjajno prošao i izvan Europe, serija je otišla brzo u Ameriku, što nije bio čest slučaj s europskim produkcijama. A onda je išla i na HBO World, HBO Now… i tamo je prošla dobro.

TELEGRAM: Ipak, nije se dogodila druga sezona.

TARABA: Mi smo de facto dobili zeleno svjetlo za drugu sezonu, i 1. ožujka 2020. trebali smo početi snimati. No, u rujnu 2019. su nas kontaktirali i rekli da se privremeno stvari stavljaju on hold, ne samo kod nas nego i u cijeloj Europi. Počela su preslagivanja vezano uz preuzimanje Time Warnera od strane Warner Bros. Discoveryja. Čitava stvar je bila na ledu. I onda je, naravno, došla korona baš u to vrijeme, ušlo se u lockdown, došlo je do velikih promjena i HBO je u potpunosti zaustavio skoro sve produkcije u srednjoj Europi, Skandinaviji, Španjolskoj… Došlo je do otpisivanja nekih projekata, zbog amortizacijskih razloga.

Dobro je da je “Uspjeh” nastavio živjeti na Paramount+. Istodobno je u 2022. godini bio prikazan i u Velikoj Britaniji pod imenom “Four strangers”, gdje je također dobro prošao.

TELEGRAM: Nadate li se i dalje drugoj sezoni “Uspjeha”?

TARABA: Teško, sad u toj cijeloj zavrzlami.

TELEGRAM: “Uspjeh” je produciran u regionalnoj postavi; scenarij je pisao zagrebački Makedonac Marijan Alčevski, režirao je Oskarovac Danis Tanović, filmska ekipa je bila okupljena od Slovenije do Makedonije…

TARABA: Mi smo to uspostavili i na “Novinama”. Sjetit ćete se da smo imali Branku Katić, već tu smo se otvarali, a intencija je bila da se stvari tako i nastave raditi. Na “Uspjehu” smo počeli raditi s Erolom Zubčevićem, jednim od najboljih direktora fotografije s ovih prostora. On je kao DP radio tri sezone na “Hotelu Portofino”, nadamo se s njim još dugo raditi. Po svim parametrima, “Uspjeh” je bio uspješan projekt koji je još uvijek tu.

TELEGRAM: Kako to da mi iz država bivše Jugoslavije tako dobro funkcioniramo na projektima zajedno? Je li to zbog jezika, filmske estetike koju dijelimo, ili je naprosto riječ o poslovnom okolišu koji nas tjera na to?

TARABA: Ako govorimo o individualnoj razini, jasno je da dobro funkcioniramo i da koprodukcijski potencijal postoji. Mi smo godinama pokušavali iznijeti nekoliko projekata koji su trebali biti koprodukcije raznih kuća s ovih prostora, i tu nismo uspijevali, nažalost. A opet, na individualnoj razini, ako govorimo o glumcima, članovima filmske ekipe i tako dalje, suradnja i flow postoje najnormalnije i tako je već godinama.

TELEGRAM: Onda ste se odlučili okrenuti na “drugu stranu”.

TARABA: U jednom trenutku smo sami sebi rekli: pa čekaj, pojam regije iz perspektive Hrvatske je ponešto drugačiji. Možemo gledati istočno, i logično je da gledamo, zbog povijesnog momenta života u zajedničkoj državi, ali nama je regija i druga strana, prema sjeveru. Dakle, Mađarska, Slovenija, na neki način Austrija, a o Italiji da ne govorim. I onda smo si rekli: ako ne ide koprodukcija kuća s ovih prostora, možda možemo nešto raditi i na drugu stranu.

I pokazalo se da možemo, bez problema, jer uspjelo nam je iz prve. I sami smo bili iznenađeni činjenicom da nikad u povijesti nije bila napravljena dramska serija koja bi bila koprodukcija Hrvatske i Italije. Da, razlike u jeziku imamo, ali imamo zajednički način života, kulturu, pogled na svijet, temperament… kao i činjenicu da dijelimo čitavo jedno more.

Bilo nam je nevjerojatno da se to nije i ranije napravilo, tako da smo odlučili krenuti u tom smjeru. Prije toga smo pokušali razumjeti mehanizme koprodukcije, koji nisu jednostavni, iako se u njih svi kunu. Iz pozicije neovisnih producenata, nama to nije bilo jednostavno, ali odjednom su se okolnosti za nas dramatično promijenile. Odjednom smo mogli u projekt dodati dva, dva i pol milijuna eura, i to više nije bila beznačajna pozicija. Ali, koprodukcije su složene čak i kad sa svim partnerima govorite isti jezik, a kamoli kad su u pitanju različite zemlje. Mi smo takvu koprodukciju iskusili i na projektu “Šutnja”, s kojim imamo samo najbolja iskustva.

U svojoj prvoj sezoni, “Šutnja” je pokupila i naše njemačke partnere, Beta film, kao koproducente koji su nam doveli i ARTE kao koproducente. Iz njemačke perspektive, smatrali su da serija nosi važnu europsku poruku, komunicira važna pitanja o nasilju, traffickingu… S druge strane, pridružili smo i jednu jaku rusku produkcijsku kuću, koja je pak dovela jakog ukrajinskog streamera koji je smatrao da vrijedi uzeti seriju kao što je “Šutnja”. Kako bilo, tu smo već osjetili koliko je kompleksan i izazovan proces koprodukcija.

TELEGRAM: Čime ste uspjeli privući talijanske koproducente na projekt “Greater Adria”? Tko od koproducenata je još unutra?

TARABA: S tim je projektom sve otišlo na jednu puno višu razinu, pa i financijski. Jedna mala hrvatska produkcijska kuća, s malog tržišta kakvo naše jest, uspjela je s pričom, tekstom, idejom dovesti ponajbolje produkcijske kuće s velikih tržišta, kakvo je talijansko. S nama na seriji radi Fabula Pictures legendarne obitelji De Angelis, pridružio se i Peter Nadermann iz Njemačke kompanije NADCON, pionir i jedan od glavnih generatora nordijskih koprodukcija, čovjek koji potpisuje serije “The Killing”, “The Bridge”, Millenium trilogiju… Doveli smo i Belgijance, tvrtku Lumière, koja je jedan od najvećih produkcijsko-distribucijskih sustava i filma i TV serija na području Beneluxa. To je zapanjilo i nas same.

TELEGRAM: Koliko je za vaš koprodukcijski potencijal bila važna i akvizicija njemačkog Beta filma?

TARABA: Naravno da nam to pomaže, iako oni još uvijek nisu službeno onboard na projektu. Mi jesmo to iznijeli sami, Beta ovdje nije koproducent, ali činjenica je da smo dio velike obitelji. Pomalo paradoksalna je i činjenica da na ovom projektu iza svake navedene produkcijske kuće stoji i veliki distribucijski sustav, 51 posto Fabule drži francuski Federation Studios, 51 posto Drugog plana Beta, 49 posto NADCON-a drži ZDF studios, a i sam Lumière je distributer… Iza leđa imamo distribucijske divove. Da se razumijemo, u svakom slučaju je naš ključan životni potez bio da Beta uđe u vlasničku strukturu, to se pokazalo strateški pametnim, a ove četiri godine u partnerstvu daje rezultate. Ali, bili smo mi vidljivi već i do tog trenutka; zato su nam oni i došli.

Ruku smo si pružili na Berlinaleu 2020. godine, puna konzumacija partnerstva bila je pomalo odložena zbog pandemije, a ono što je potpuna realizacija ideje koju smo imali i oni i mi kad smo ušli u partnerstvo – vjerujem da će se ostvarivati u godinama koje dolaze. Morali smo stati s HBO-om, ali s druge strane, Beta je distributer – dobrim dijelom zahvaljujući i nama – mnogih naslova na HBO Europeu, poput “Djece zla”, serije Jasmile Žbanić “Znam kako dišeš”…

Zajedno s dvije sezone “Šutnje”, konačno imamo jedan strašno jak adria slate na HBO-u, koji po svemu što znamo jako dobro radi u srednjoj i istočnoj Europi. To je samo jedna naznaka što još prisustvo Bete kroz nas može donijeti tržištu po pitanju distribucije TV sadržaja, ali i filma.

TELEGRAM: Kad smo kod filma, pored dramskih projekata serija, nedavno ste producirali i dokumentarac obitelji Rostuhar “Ljubav oko svijeta”.

TARABA: To je projekt koji smo upravo na istom Berlinaleu s početkom pandemije uspjeli realizirati s Autenticom, koji je dokumentarni ogranak Beta filma. Tu smo doista u rekordnom roku, zajedno s koproducentom Autenticom, dobili i ARTE, i oni su, nakon godina lutanja, konačno uspjeli postići da se priča zatvori. Drago nam je zbog toga. To je taj sinergijski moment o kojem govorim.

TELEGRAM: Očekujete li da će svi ti projekti koje ste ostvarili kao Drugi plan pomoći u pozicioniranju domaćeg audiovizualnog sadržaja na velikim streaming servisima, možda i dovesti do pojačanog broja narudžbi za originalni sadržaj s ovih prostora? Zašto se to i dalje ne događa?

TARABA: Nadamo se tome. A ne događa se, po meni, jer se možda na pravi način ne komuniciraju potencijali tržišta. Ne samo hrvatskog, nego i regionalnog. Ali, vidjet ćemo što će se još događati. Pritom, nalazimo se u trenutku u kojem i sami streameri i veliki igrači pokušavaju razumjeti, možda i redefinirati vlastite modele poslovanja. Može se reći da je globalno tržište u ovom trenutku u krizi. Svi su nešto stali, gledaju, stvari nisu jasne. Europa ima i tu sreću da su europski javni servisi, ali i drugi linearni nakladnici jaki i nikako ih ne treba podcijeniti ni isključiti. Ljudi naprosto vole domaće sadržaje.

TELEGRAM: Postoji i zakonska obveza o ulaganju u domaći AV sadržaj, koje se moraju držati strane streaming kompanije ali koja – vidimo – ne doprinosi ne znam kako domaćim proizvođačima. Zasad se tim novcem još nije producirao originalni sadržaj s ovih prostora.

TARABA: Da, postoji ta zakonska obveza prema kojoj streameri koji operiraju na području Hrvatske moraju uložiti četiri posto, 2 +2, u originalni domaći sadržaj, bilo kroz izravnu investiciju u originalni sadržaj, odnosno njegovu proizvodnju, ili kroz licenciranje (2 posto). Preostalih 2 posto ulaže se u HAVC. Točno je i da se streameri za sad nisu odvažili na produkciju originala, uz izuzetak HBO-a s početka priče. Možda će se stvari promijeniti. Za sad vidimo da Netflix ide logikom da se licenciraju filmovi.

TELEGRAM: Redatelji s kojima sam razgovarao, a čiji se filmovi u posljednje vrijeme otkupljuju za Netflix – doduše, samo za Hrvatsku – kažu mi kako od tog “deala” zarade tristotinjak eura.

TARABA: To su smiješne i porazne brojke. Ali, to je i način na koji se za sada tome pristupa. Ti filmovi se prikazuju samo u Hrvatskoj. S jedne strane, u redu je da na taj način dobar dio domaće publike, pogotovo mlađe, konačno pogleda hrvatski film, što je super. S druge strane, financijska korist je doista minimalna. Mi se nadamo da će se to promijeniti, kao i da će se početi ulagati u produkciju. Kod nas jednostavno nema toliko filmova za otkup, uskoro će se sve potrošiti na ovaj način. Ako oni misle da tržište, na kojemu je najmanje 16 milijuna ljudi koji govore istim jezikom, nije dovoljno atraktivno da se ulaže u originalni sadržaj, koji će dovesti i nove pretplatnike, onda doista ne znam što bih rekao.

Postoje i drugi modeli, streameri mogu ulaziti u koprodukcije bez problema, ali to bi značilo poštivanje određenih pravila koje drži naš javni servis, a koji se tiču prava, licencnog perioda. Streameri su skloni uzeti sve zauvijek, i tu je komparativna prednost Hrvatske. Mi sad radimo projekt gdje imamo hrvatsku-talijansku priču, i gdje smo osigurali domaćeg broadcastera koji traži Hrvatsku kao ekskluzivnu teritoriju. Riječ je o 3,8 milijuna ljudi. Zar ne bi Netflix Italiji bilo interesantno dobiti tržište od 50 milijuna ljudi, ulaskom u takvu koprodukciju? HRT-u mogu dati first window, oni uzmu second window.

Postoje različiti modeli, nova situacija nas je dovela do toga da su do jučer nevjerojatne stvari postale sasvim moguće. Pa čak i situacija da veliki distribucijski sustavi pronalaze zajednički interes pa ulaze zajedno u zatvaranje financijske konstrukcije na zahtjevnim, velikim projektima, kao što je to bila serija “The Swarn” na kojoj je Beta nastupila sa ZDF-om, da bi iz toga izašla potpuno nova zajednička tvrtka, što je do jučer bilo nezamislivo.

TELEGRAM: Što mislite da još treba biti učinjeno da streameri konačno počnu ulagati u proizvodnju sadržaja na ovim prostorima?

TARABA: U ovom trenutku HBO Europe u srednjoj i istočnoj Europi ima jak Adria slate i, ako će se vratiti proizvodnji – a ona je de facto sada zaustavljena u cijeloj Europi – ja sam siguran da će postojati interes da se nastavi proizvoditi u našoj regiji. Često kad smo vani na festivalima ili raznim marketima razgovaramo s kolegama, i ovaj prostor se vidi kao jedan od rijetkih gdje se cijela stvar može širiti.

Određeni plafoni na drugim tržištima su dosegnuti, a iz mase razloga ovaj naš prostor je takav da je svaka koprodukcija, svaka suradnja organska, što iz povijesnih razloga, što iz matičnog stanja, što iz potrebe da se širi prostor suradnje. Tako da, ja bih bio optimističan kad je u pitanju Hrvatska u tom smislu, a sad ćemo vidjeti kako će se stvari dalje slagati.

TELEGRAM: Kao producent, imate dubinski uvid u talent, kreativnu, ali i zanatsku snagu filmskih radnika iz Hrvatske. Mogu li oni iznijeti eventualnu originalnu produkciju stranih streamera na našim prostorima?

TARABA: Ja uvijek nastojim to isticati; naravno da moramo biti svjesni ograničenja našeg tržišta u kreativnom, financijskom, produkcijskom smislu. Po meni se u ovom trenutku mora staviti fokus na jačanje kreativnih kapaciteta, to je ključno i tu moramo ulagati. Nedostaju nam pisci, redatelji… Sve ovo drugo se može riješiti. Mi dokazujemo i pokazujemo da možemo riješiti i financijska ograničenja, ali đaba nam je ako smo zapustili kreativni segment. Svi koji sudjeluju u procesu tu se jako moraju potruditi. Mi poštujemo da je ovdje dominantan jedan filmski model, taj tzv. arthouse model europski, ali s druge strane ne može sve bit u redateljevoj glavi.

Izgubili smo generacije dramaturga, a mislim da se i žanrovi moraju njegovati. Svaka uspješna i filmska i televizijska priča je, zapravo, žanrovska, a mi smo ih zapustili. Nadam se da to neće nikoga razbjesniti, ali to je činjenica. Naposljetku, film je neodvojiv od publike, i to nije samo slučaj u Hrvatskoj. Svaki put kad je sadržaj žanrovski jasan, on ima svoju publiku.

TELEGRAM: Pokazuju nam to i naši susjedi Srbi, koji su se odavno okrenuli žanru dok se mi i dalje, većinski, bavimo festivalskim filmom.

TARABA: Mi smo nepravedni sami prema sebi. Hrvati su radili i rade fenomenalne komedije, kako na televiziji tako i na filmu. Ako pogledamo naše filmove koji su punili kinodvorane, uvijek je bila riječ o komedijama. I one su bile fenomenalne; kako ove novije produkcije, tako i one starije. Isto vrijedi i za televizijsku produkciju, kako u Jugoslaviji, tako i danas. Mi smo u Drugom planu postali svjesni tek nedavno da je i “Mamutica”, primjerice, bila rijetki procedural krimić koji se uopće radio na televiziji.

I “Šutnja” je, bez obzira na naglašenu socijalnu komponentu, čisti whodunnit, pogotovo u drugoj sezoni. I “Loza” koju smo odradili je bila obiteljska drama, dakle potpuno legitiman žanr, iako su joj brzo nalijepili etiketu sapunice, što nije bila istina. Kontekst u koji je bila postavljena bio je složen, društveno angažiran.

TELEGRAM: Čemu pripisujete taj naš odmak od žanra?

TARABA: To nije hrvatski specifikum. European arthouse je europski slučaj. Ali vidite, film o kojem svi pričaju posljednjih mjeseci, koji je u konkurenciji za Oscara za najbolji film, također je žanrovski dosta čist…

TELEGRAM: Vjerujem da mislite na “Anatomiju pada”, redateljice Justine Triet.

TARABA: Da, to je čisti procedural, dakako sa svim onim što je około – ali kostur je žanrovski, dosta jasno postavljen. A opet, to je i festivalski film. I “Novine” su, recimo, bile politički triler s elementima krimića. Dalibor ih je obogatio svojim radom. Mislim da je njegova komparativna prednost u regiji i šire upravo u tome što je redatelj koji poštuje, voli i razumije sve žanrove.

TELEGRAM: Volio bih da još malo razgovaramo o seriji “Greater Adria”. Znam da ste i vi pisali scenarij, koliko vam je to bilo važno?

TARABA: Pisao sam ga s kolegicom Simone Nobile, talijanskom scenaristicom i dramaturginjom. U tom trenutku bili smo okupirani s toliko stvari, da je ovo bio najbrži i najjednostavniji put. To je još jedna značajka televizijske dramske produkcije; producenti su uvijek duboko u tekstu. To je to sveto trojstvo: producent, pisac i redatelj. I mi uvijek radimo zajedno, na svakom našem projektu radio sam doslovno do razine replike. I ovaj put su okolnosti naprosto dovele do toga da se sjedne i piše skupa.

TELEGRAM: U jednom času, dakle, pišete replike, a u drugom se borite za budžete, pregovarate, skupljate novac za projekt. Koja vam je uloga bliža?

TARABA: Kao bivšem novinaru, naravno da mi je bliže sve ono što spada u proizvodnju samog sadržaja. Kao bivšem uredniku, koji je morao voditi novinu, pa i brinuti o budžetu, prihodima, rashodima i plaćama, prepoznajem se i u ovoj drugoj ulozi.

TELEGRAM: U toj ulozi, ipak, radite s mnogo većim budžetima. Koliko vam je bilo teško prilagoditi se?

TARABA: Nekako smo ušli u to. Moram reći da je Miodrag tu važan. Kad su stvari mirne, on je više na budżetu, dok sam ja na kreativi i deal makingu. Ali, kad krenemo raditi, ovisno o potrebi, svi radimo sve. Ipak, najsretniji sam kad možemo nas dvojica s piscima i redateljima sjediti i dizati sadržaj. Sve to, međutim, ne možemo jedno bez drugog, barem u ovim našim okolnostima, ali tako je i vani, na velikim tržištima. Iako smo samouki u svemu tome, dobro smo to naboli i stvari tako funkcioniraju i tamo gdje se radi na većoj razini i puno duže nego kod nas. Nismo puno fulali.

TELEGRAM: Što još možete reći o projektu “Greater Adria”, otkud temeljna ideja?

TARABA: Simone i ja smo dugo razgovarali da Hrvatska i Italija moraju raditi nešto zajedno. Ona se javila, a ja sam se sjetio kako sam u rujnu 2019. čitao o otkriću malog paleokontinenta koji se nalazio između afričke i europske ploče. Kako se europska ploča pomicala, taj je kontinent doslovno bio poguran prema dolje, u magmu.

Međutim, ostaci Greater Adrie su vidljivi i danas. Recimo, istarski poluotok nije dio europske ploče; on je taj ostatak. Mi smo čak došli u kontakt s jednim profesorom, ime mu je Douwe van Hinsbergen, koji je jedan od vodećih svjetskih geologa, a bio je i u timu koji je otkrio Greater Adriu. Onda smo mu rekli koje su glavne teze serije – ne smijem sad spojlati – ali potvrdio je da nismo fulali…

TELEGRAM: Priča se odvija na današnji dan?

TARABA: Da, to je suvremena priča. To je nekakav novi hladnoratovski triler, akcijski. Prati se jedna geopolitička zavjera, serija se u nekom širem kontekstu bavi energijom kao sredstvom rata i kroz nju propitujemo, da tako kažem, ulogu zelenih politika, i lutanja oko toga. Jer, kao što vidimo u ovom trenutku, dva su temeljna razloga identificirana kao ključni uzroci rasta desnog populizma, pa čak i buđenja nacizma. A to su određene migracijske politike, ali to je i implementacija zelenih politika i tzv. zelene tranzicije.

I to bi bio neki širi kontekst koji smo postavili, a sve u svjetlu rata u Ukrajini koji suštinski i jest rat za energiju. Ako ne za energiju, onda za energetsku ovisnost, odnosno neovisnost. To je, dakle, ključni moment tog rata i time se bavi “Greater Adria”.

TELEGRAM: Volio bih čuti još o likovima u seriji, i samoj priči.

TARABA: Glavni lik je 16-godišnja Mia. Ona je dio jednog hakerskog, gotovo pa ekoterorističkog kolektiva. Onda imamo jedan fiktivni geološki institut u Trstu, tu su i neka otkrića vezana uz energente, pa imamo i taj izgubljeni kontinent… Napeto je, žestoko je, nadamo se da će biti uzbudljivo. S jedne strane, priča i scenarij su bili verificirani već u prvom krugu, s činjenicom da smo dobili tako dobre partnere na projekt. Također, od Eurimagesa smo, skupa sa 7 projekata, dobili potporu i to najveću moguću. Sad smo do grla u tome; u tom sklapanju tog složenog monstruma.

TELEGRAM: U kojoj ste točno fazi produkcije?

TARABA: De facto smo u pretprodukciji. Još uvijek se stvari definiraju, spremamo castinge za mlade likove… Još ne mogu otkrivati sva imena, ali u seriju će biti uključeni i vodeći talijanski glumci, kao i hrvatski. Tri ključna lika bit će talijanski, i naši glumci. Vrlo brzo ćemo izaći s detaljima. Svakako, krećemo snimati ove godine.

TELEGRAM: Serija je zamišljena u jednoj, ili u više sezona?

TARABA: Mi smo je postavili tako da ona ima mogućnost da idemo dalje, ali idemo sad s prvom pa ćemo vidjeti.

TELEGRAM: Paralelno radite na još jednom zanimljivom projektu. Opet imamo eko-politički ambijent, a radi se o seriji “Vulkan” koju pripremate. U kojoj je to fazi?

TARABA: To je isto jedan kompleksan razvoj, mi smo sad u toj fazi. Imali smo malu nezgodu, već nakon kick off meetinga otkazala nam je Donna Sharpe, fenomenalna scenaristica iz Berlina koja je morala otići s projekta zbog privatnih razloga. To nas je rastužilo, ali smo se vrlo brzo konsolidirali i nastavljamo dalje. Ne mogu još komunicirati nova imena, ali najmanje su na toj, njezinoj razini.

Projekt je sada u vrlo intenzivnom razvoju, bili smo pozvani i na Content London, gdje smo predstavljeni u sekciji Hot Properties. To je jedan od najznačajnijih marketa, a pred nama je i Series Mania, pa ćemo tu nastaviti neke tekuće razgovore. Nadam se da ćemo uskoro biti u stanju izaći s potencijalnim broadcasterima.

TELEGRAM: Što još možete otkriti o toj seriji? Znamo da prati vulkansku erupciju na Islandu, nakon koje se građanstvo prebacuje na jedan dalmatinski otok.

TARABA: Ona se na neki način, i u širem kontekstu, također bavi klimatskim promjenama. S tim da bi vulkanska erupcija tog intenziteta, kakva je u našoj priči, bila loša vijest za Island i sve ono što bi uslijedilo u par godina. Ne bi bilo ugodno. Ali, to je potencijalno jedini način se planet ohladi. Dugoročno bi to, dakle, bila dobra vijest za svijet. Mi smo u našoj priči bili motivirani jednom prethodnom velikom vulkanskom erupcijom na Islandu iz 1783., kada je eksplodirao vulkan Laki. Ta erupcija je doista ohladila sjevernu hemisferu, a u narednih 4-5 godina čak se i rijeka Nil u Egiptu smrzavala, kao i Mississippi u Americi. Ta je erupcija spustila prosječnu temperaturu za 2-3 stupnja, što je dovelo do strašne gladi u Europi.

Osim inicijalnih žrtava na Islandu, jako je bila pogođena i Francuska koja je u to vrijeme bila najveći proizvođač hrane u Europi. Svi ti seljaci, koji su ostali bez svega, odlazili su u francuske gradove, prije svega u Pariz. I konačno, 1789. godine, dakle šest godina od erupcije, izbio je događaj kojeg svi poznajemo kao francusku građansku revoluciju. To je jedan od ključnih događaja u povijesti zapadne civilizacije, i to nam se činilo zapravo izvrsnom ilustracijom i mogućim načinom da se nama, antropocentričnima kakvi jesmo, proba objasniti ta izravna veza između snage prirode, klimatskih promjena i određenih socijalnih procesa.

Puno društvenih procesa u povijesti bilo je uvjetovano silom prirode. Dakle, ako mislimo da ćemo se izvući lišo, varamo se. U tom dijelu, serija “Vulkan” jest prije svega ekološka priča.

TELEGRAM: Za kraj, kako ste doživjeli činjenicu da ste uvršteni među 100 vodećih filmskih executivea srednjoeuropske regije, od strane londonskog C21 Media?

TARABA: Dobro je dobiti potvrdu, oni su jedan od najznačajnijih industry medija. Veliki je to prostor i velika potvrda. Stjecajem okolnosti, ja sam tu u prvom planu, jer ja sam taj u našoj firmi, ali bez Miodraga ne bi bilo ni Drugog plana, ni mene u tom smislu. Tako da nam je to obojici velika potvrda; ta činjenica da smo primijećeni i uvršteni na tu listu 100 najznačajnijih ljudi ovog biznisa u srednjoj i istočnoj Europi.