Dokumentarac hrvatskog putopisca donosi uvid u kaos DR Konga: 'Dok jedni kopaju zlato, drugi kleče za komad kruha'
S Hrvojem Ivančićem razgovaramo o afričkoj zemlji u koju se opsesivno vraća i gdje rat ne prestaje već 25 godina
'Svatko se pita jeste li vojnik, svećenik ili neka NGO služba. Reportera je na terenu malo, jer službeno se u Kongo uopće ne može ući. I kad stanovnici vide stranca, koji dolazi iz jedne sigurne i prosperitetne zemlje, a on sam nije jeo danima, prva reakcija je upit da mu se kupi hrana. U gradu na ulici vidjet ćete skupinu maloljetnika kako ispred vas kleče i mole vas za komad kruha.'
Hrvoje Ivančić jedan je od naših najplodnijih putopisaca i reportera. Autor je putopisa “Dunavski blues” (SysPrint) – o putovanju malenim čamcem od Zagreba do Crnog mora – zatim putopisnog romana “Samsara – put na Istok” (vlastita naklada), zbirke kratkih priča inspirirane dugogodišnjim putovanjima na Bliski istok “Za’atar” (Sandorf) i putopisa iz Afrike “Iza Mjesečevih planina” (Sandorf).
Neumorni putnik i dokumentarist obilazi svijet već gotovo dva desetljeća, a osim knjiga, piše i reportaže za niz domaćih medija te snima dokumentarce koje objavljuje na svom YouTube kanalu. Svojim filmovima javlja se iz Indije, ratom opustošene Sirije, noćnog vlaka za Harkiv. Tamo gdje svijet propada u kaos, često ćemo vidjeti i Hrvoja Ivančića.
Posebno ga zanima i ratom izmučeni DR Kongo, gdje putuje još od 2010. godine, kada se zaljubio u taj komad zemlje za koji se bore mnoge paravojne skupine – i gdje službena vlada gotovo da i nema utjecaj. Iz zaboravljenog kutka Afrike autor se već oglasio dokumentarcima, a sada je objavio novi – “In the jaws of endless war / U raljama beskrajnog rata”. Film donosi uvid u stanje, ali i probleme te zemlje razdrte sukobima, u kojoj rat traje već punih 25 godina i gdje vlada, kako nam pojašnjava Ivančić, tip kontroliranog kaosa.
Međuetničke napetosti
“Što reći o Kongu, osim da je iz naše perspektive to još samo jedna neuspjela afrička zemlja i još jedan krvavi kapilar na licu planeta koji zovemo Zemljom. Dakako da situacija u srcu Afrike ne može djelovati direktno na nekoga iz Hrvatske, ali zapitajmo se: u vremenu kada su proizvodnja roba i njezina prodaja globalno premreženi, je li moguće da išta ostane izvan te mreže? Dakako da je nemoguće.
I u tu sliku ulazi ovaj, ali i svi drugi ratovi koji se trenutno događaju u svijetu, a znamo da je svaki rat, ekonomski rat. Zato kroz tu prizmu treba gledati i rat na istoku DR Konga, točnije u pokrajini Sjeverni Kivu,” govori nam Ivančić, dobar poznavatelj situacije u DR Kongu, pa nastavlja o dugom nizu međuetničkih napetosti u zemlji, s bezbrojnim ratovima koji se vode zbog zemlje i resursa.
“Nakon Drugog Kongoanskog rata, koji je završio 2003., a odnio je po nekim procjenama oko pet milijuna života, sukob se nastavio do današnjih dana. Kad bih htio skroz pojednostaviti priču, rekao bih da mala zemlja velike moći, Ruanda, vodi posrednički rat preko militantne skupine M23 u Kongu, a sve u svrhu izvlačenja izdašnih resursa kojima Kongo obiluje,” komentira autor koji u filmu tematizira i mnoga kongoanska sirotišta te izbjegličke kampove u koje se sklanjaju građani Konga, ugroženi napadima militanata M23 koje podupire Ruanda.
Osvetnički pohod
Autora pitamo i da nam pobliže objasni utjecaj Ruande na stanje u Kongu.
“Ruanda je nakon brutalnog genocida koji su učinili Hutui nad Tutsijima, krenula u osvetnički pohod nad prvima, koji su izbjegli (zajedno s dva milijuna civila) u Kongo. Osim što je prouzročila još jedan genocid, a o kojem se u Ruandi ne smije nikako govoriti, ona je pozicionirala svoje trupe u toj zemlji, započela s diktiranjem vlastima i, najbitnije, s izvlačenjem rudače.
Od tad, militanti pod različitim imenima, ali s istom agendom i istim ljudima, destabiliziraju istok Konga. Oni su uglavnom sastavljeni od kongoanskih Tutsija, potpomognutih Tutsijima iz Ruande. Iako su najjača skupina na terenu, uz njih još djeluju i zloglasni islamistički militanti ADF, oko gradova Benija i Butemba, ali i na desetine lokalnih grupa koje mijenjaju savezništva, ali u pravilu ih se većina bori za izbacivanje uljeza iz svoje države.
Takve, mai mai skupine, sastavljene su od pripadnika lokalnih naroda za samozaštitu i najbliži ekvivalent njima bili bi partizani,” pojašnjava Ivančić, koji je u spomenutom gradu Butembu pomogao i izgraditi školu.
Izgradio školu u DR Kongu
Naime, prošle je godine pokrenuo crowdfunding kampanju za izgradnju škole u tom gradu odmetnute kongoanske pokrajine kojom vladaju paravojne bande, a njezini stanovnici žive s dolar i pol na dan. Ona je na kraju uspješno izgrađena i danas se tamo održava nastava.
Obrazovanje, međutim, nikome nije u fokusu u Kongu – prije bi to mogle biti rude.
“U takvom sveopćem kaosu izvlače se koltan, kobalt i zlato. Kobalt i koltan se koriste u proizvodnji elektroničkih uređaja dok zlato ima širu upotrebu, veću vrijednost i malu masu pa je samim time i metal koji se najlakše prenosi preko granice. Cilj militanata je zauzeti velike rudnike u Rubayi, ali također i ostale ako je moguće, koji su maleni i uglavnom se iskapanja vrše ručno.
Također, i svi ostali od desetine tih malih skupina iskapaju rudaču na svom terenu, jer to im je uz reketarenje jedini način opstanka,” opisuje nam Ivančić situaciju pa dodaje kako, nakon što se rudača preveze preko granice, u Ruandu (ili u Ugandu koja također, kako kaže, ima svoje “prste u pekmezu”), ona se rafinira i šalje dalje u preprodaju preko zaljevskih zemalja i u Kinu.
Niži ‘input’ znači rat
“Bit svega, kao i inače u trgovini, je cijena: čim je niži input, veća je zarada. A niži input najčešće znači rat negdje u Africi,” kaže Ivančić kojega pitamo i da nam pobliže predstavi stanje u kongoanskim gradovima. Kako ga na tim mjestima doživljavaju kao bijelca, pa još i s kamerom u ruci?
“Dok smo moja supruga i ja boravili u Gomi prošle godine i snimali po izbjegličkim kampovima, M23 su bili udaljeni tek dvadesetak kilometara od grada i držali ga u poluokruženju. Paradoksalno, jedini kopneni izlaz bio je onaj preko granice, u Ruandu. U večernjim satima, mogle su se čuti detonacije, a jedne večeri bitka se vodila i u predgrađima. Dokumentarac koji smo snimili skup je razgovora s ljudima na terenu, ali i to je bilo iznimno teško raditi.
Prije svega zbog toga što odskačete od okoline, svatko se pita jeste li vojnik, svećenik ili neka NGO služba. Reportera je na terenu malo, jer službeno se u Kongo uopće ne može ući. I kad stanovnici vide stranca, koji dolazi iz jedne sigurne i prosperitetne zemlje, a on sam nije jeo danima, prva reakcija je upit da mu se nešto da, da mu se kupi hrana. U gradu na ulici vidjet ćete skupinu maloljetnika kako ispred vas kleče i mole vas za komad kruha. Stresno je sve to – i ostavlja traga – ali na kraju dana i nameće pitanje: je li normalno da igdje na svijetu netko živi na ovaj način?”, pita se dokumentarist pa nastavlja o tome da se o Kongu može i mora govoriti puno, budući da je to danas jedan od najvećih sukoba na planetu.
Snima iz ruke, gerilski
“Međutim, on ostaje zanemaren i bačen u kut kao ‘još samo jedan divljački rat’. To je upravo narativ koji pomaže da se takve stvari i događaju. Hrvatska je, recimo, nekad imala i Institut za proučavanje Afrike, a danas gotovo da se u udžbenicima ne uči ništa o tom kontinentu, o njegovoj kulturi, ekonomiji i poziciji u 21. stoljeću,” završava Ivančić, filmaš koji radi bez glomazne opreme i prateće ekipe.
Snima gerilski, iz ruke i bez opterećenosti tehničkim standardom snimljenoga. Svojom malom kamerom pokušava prikazati autentični lokalni život, a u novom dokumentarcu razgovara s kongoanskim izbjeglicama, političkim analitičarima, voditeljima lokalnih sirotišta, ali i poznatim hrvatskim franjevcem u Kongu – fra Ilijom Barišićem.