Dokumentarac Igora Mirkovića 'Lijepi i dragi ljudi' topla je priča iza milenijskih fotografija Šime Strikomana koja će vas razgaliti

Odgovore na ta pitanja daje dokumentarac redatelja i scenarista Igora Mirkovića “Lijepi i dragi ljudi”, premijerno prikazan prošli tjedan na ZagrebDoxu, topli podsjetnik na vrijednost zajedništva – od one vrste koja proizlazi iz međusobnog prepoznavanja ljudi koji pripadaju istom svjetonazorskom kolopletu; istom podneblju, kulturi, narodu, vjeri.

Tko su lijepi i dragi ljudi?

Istodobno, Mirkovićev je film nježni hommage fotografiji kao čuvarici sjećanja i usto zanimljiva priča o čovjeku čija je vizija zajedništvo i fotografiju spojila na, koliko znamo, u svijetu jedinstven način. Tko je, dakle, Šime Strikoman? Filmski i televizijski snimatelj rođen 1957. koji je 160-godišnju tradiciju trgovine mesom i mesnim prerađevinama svoje obitelji u Vodicama zamijenio strašću za fotografijom.

Ali dokumentarac koji je dobio naslov po riječima kojima Cezar, Šimin dugogodišnji “majstor ceremonije”, tijekom svakog uvodnog obraćanja poziva okupljene “lijepe i drage ljude” da se namjeste za fotografiranje, neće nam puno činjenično reći o njemu.

Mirković je ovaj film snimao od 2006. do 2022. Nebrojeno je puta bio u Šiminoj kući u Vodicama, razgovarao s njim i njegovom desnom rukom i pomagačicom, suprugom Editom, i dosta je tih trenutaka uključio u svoj film o njemu. Ali ne kako bi ispričao biografsku priču o Šimi, već kako bi ispričao priču o velikoj viziji jednoga maloga čovjeka iz “malog mjesta na rubu Europe” i ljudima koji mu tu viziju pomažu ostvariti sad već, evo, 24 godine.

Podušnica za analognu fotografiju

“Lijepi i dragi ljudi” nije, dakle, film o Šimi, iako to, naravno, jest. To je film o ljudima, u zajedništvu. Kažem, u zajedništvu, jer je to prvo čime nas Mirković osvaja već s prvim scenama: naprosto, nemoguće je odoljeti drugarstvu 50-godišnjaka okupljenih na večeri i plesnjaku nakon milenijske fotografije na kojoj je 2007. ovjekovječio svoju generaciju Vodičana.

Sve nam je na tim ljudima i oko njih poznato – i restoranska menza s bijelim stolnjacima, i glazba koja svira, i oni sami: poznajemo ih, oni su naši susjedi, majke, bake, ljudi s fotografija koje svaka kuća na našim prostorima skriva negdje po starim kutijama od cipela pospremljenima u dnu ormara. Ako to i nismo proživjeli, sve smo to već vidjeli – dio je našeg identitetskog imaginarija.

To je svakako jedna ključna tematska potka Mirkovićeva filma: analogna fotografija je mrtva, ubio ju je izum digitalne fotografije, profesija “fotograf” je izumrla: kao što ćemo u filmu saznati od “posljednjeg fotografa” Alije, profesionalni fotografi od 2016. više – ne postoje. A nestaju polako i generacije koje znaju što je foto album. “Lijepi i dragi ljudi” je “posljednja priča o generaciji koja je čuvala slike”. Tužbalica, jer tugujemo za umrlim, i podušnica, kojom se od njega opraštamo.

Za uspomenu i dugo sjećanje

A tko je Šime Strikoman? Čovjek za kojega vjerojatno nikada ne bismo čuli da mu, jednoga dana na prijelazu milenija, razmišljajući o prijelomnim vremenima i ubrzanim promjenama koje bi naš svijet mogle učiniti stranim i neprepoznatljivim za buduće generacije (a i nas same za koju godinu), nije palo na pamet okupiti sve svoje Vodičane i, po uzoru na stare fotografije na kojima se često ljudi vide okupljeni specijalno za fotografiju “za sjećanje”, napraviti fotografiju, pa – za sjećanje.

Nešto što će ostati za pamćenje, fotografiju koja će za stotinu godina jednim jedinim prizorom nekim budućim ljudima sve reći o onima koji su tu živjeli prije njih. U svojim je suvremenicima, govori Šime na početku filma, htio probuditi ponos. Da, htio im je dati besmrtnost i probuditi ponos u njima.

‘Ljudi vole ostaviti trag’

I tu dolazimo do odgovora na pitanje čime to Šime uspijeva začarati sve te ljude: on budi ponos u njima. Ponos koje proizlazi iz osjećaja pripadnosti koja nam daje jasne konture i verifikaciju. Šime im je, kaže Željka – “milenijska kroničarka” koja piše sve popratne tekstove uz njegove fotografije – “dao alat da dobiju na važnosti”. Naprosto, ljudi vole staviti trag.

Krećući od Strikomana i njegove vizije (“Zašto on to radi? Pa zato što voli!”), Mirkovića je put odveo ravno u srce onoga što nas drži zajedno: jezik, vjera, krv naše krvi. Toga ćemo svakako dosta vidjeti u ovom filmu, možda i zato što se redatelj uglavnom drži Strikomanu bliskoga svijeta: to je svijet malih mjesta, Dalmacije, otoka, hrvatske unutrašnjosti.

Mirkovićeva kamera teži biti nepristranom – no montaža to zasigurno nije, jer ovaj film sasvim sigurno daje vrlo promišljen komentar: ovo smo mi, da li nam se sviđamo? Prizorima pučkog veselja prije i nakon fotografske seanse Mirković jukstaponira statične prizore koji funkcioniraju poput neke vrste filmske fotografije koja daje ironični odmak pokretnim slikama. Oko kamere bilježi što vidi, a o tome što mi vidimo prosudit ćemo sami.

Sve smo to mi

A vidimo, između ostalog, jednog čovjeka sasvim obuzetog svojom vizijom. Supruga Edita kaže da je Šime godišnje kod kuće 60 dana – ostatak vremena putuje zbog svojih fotografija. Kroničarka Željka kaže da su ideje i planovi o fotografijama jedino o čemu Šime može pričati.

I vidimo da napraviti milenijsku fotografiju uopće nije lako. Ustvari je prilično zahtjevno, a Šime, pravi narodski čovjek, sve uspijeva prevladati, pa čak i od stotinu nemoguće raspojasane djece u olimpijskom bazenu napraviti fotografiju na kojoj svi nekako ipak plutaju na zadanim mjestima.

I vidimo jako puno razgaljenih ljudi, veselih, ljudi koji osjećaju silan ponos što su dio nečega većeg i od njih i od njihovog vremena i vijeka. To su ti lijepi i dragi ljudi, čiji ponos, nećemo se praviti iznenađeni, izvire iz svih onih identifikatora koji ustvari, paradoksalno, dijele – na nas i njih, na naše i vaše, domaće i strance, ali koje smo im u ovom feel good filmu spremni oprostiti. Jer i mi smo, htjeli to ili ne, dio njih.