Igor Mirković o novom filmu: 'Zanimala me nezadrživa potreba za ljubavlju, zbog koje ljudi pristaju na potpunu laž'

MIRKOVIĆ: U stvarnosti to izgleda ovako: negdje na webu ili u reklami pronađete stranicu na kojoj vam se nudi chat s nepoznatim ljepoticama izmišljenih imena: SM Brigita, Napaljena Roza ili Crvenokosa klinka… Tako se otprilike zovu ti identiteti. Onda im vi pošaljete poruku i svaki odgovor plaćate. Upoznao sam čovjeka koji je radio taj posao, pisao poruke glumeći te lažne žene. Ispričao mi je da mnogi od tih klijenata ne žele samo seksualne poruke i slike lažnih žena – oni se doista zaljube, žele upoznati svoju virtualnu ljubavnicu, zakazuju sastanke i pozivaju na večere.

Te veze mogu trajati danima, tjednima, mjesecima. Moj mi je znanac ispričao da su taj posao uglavnom i radili muškarci, znači njihovi su klijenti bili uvjereni da se dopisuju s lijepim djevojkama, a odgovarali su im slabo plaćeni honorarci koji su se dopisivali s pet, deset klijenata istovremeno. Dao sam se u daljnje istraživanje i shvatio da čak i danas, kad besplatna pornografija i razni Tinderi cvatu na sve strane, postoje stranice koje nude tu vrstu iluzije i lažnih djevojaka. Odlučio sam napraviti priču o ljudima koji rade taj posao i jednom neznancu koji se doista zaljubio u virtualnu zavodnicu, Slatku Simonu.

 

TELEGRAM: Alat virtualnog koristite kao platformu za naša permanentna društvena surogatna stanja?

MIRKOVIĆ: Da, to je iskustvo koje nikada nije imala ni jedna generacija prije naše. Postoje ljudi koji bolje komuniciraju skriveni iza chat-pseudonima, nego da priđu osobi koja im se sviđa. Billy Wilder o tome bi vjerojatno snimio komediju, ali nije mogao, jer toga prije našeg vremena nije bilo. Uvjeren sam da svatko od nas u svojoj okolini ima nekoga tko se u nekom trenutku dopisivao s potpunim neznancima, tko tipka vatrene poruke a da možda i ne zna tko ih čita. I onda je logično pitati se – ako se ljudi mogu zaljubiti u poruke na ekranu bez da doista znaju osobu koja ih je poslala, u što se zapravo zaljubljujemo?

TELEGRAM: Žanrovska kombinacija melodrame i socijalnog noira sinergijski funkcionira. Instinkt vas je odmah odveo u tom smjeru?

MIRKOVIĆ: Naši distributeri smatraju da je “Slatka Simona” erotski triler, a ljudi rade taj posao, pa bih im vjerovao da je to najjednostavniji opis koji će kino-publici predočiti kakav film idu gledati. Iz istog se predloška moglo napraviti pet filmova posve različitog ugođaja, pa čak i sitcom o firmi u kojoj obijesni tipovi šalju erotske poruke i zezaju se na račun klijenata. Mene je pak zanimala ta nezadrživa potreba za ljubavlju, zbog koje ljudi pristaju na potpunu laž.

Htio sam se uvući u glavu takvog nekog tipa koji stalno zamišlja da je Slatka Simona možda osoba koju je sreo u trgovini, možda živi preko puta, možda će večeras doći na sastanak… Tako je nastao film koji stalno pliva između zbilje i fikcije. To mi je od početka bio cilj, da kreiram tajnovitu atmosferu erotske mašte.

TELEGRAM: Svi junaci “Simone” su autsajderi krajnje mršavih životnih šansi. No, vi ne stajete na našim balkanskim granicama? Luzerstvo ih čeka i u “obećanoj” zemlji Austriji?

MIRKOVIĆ: Kolega redatelj Damjan Kozole imao je zanimljivu opservaciju, rekao je da u “Simoni” vidi likove koji misle da će u virtualnim prostorima naći sreću, a zapravo nailaze na gubitnike kakvi su i sami. Da Slatka Simona nije glamurozna ljepotica nego paravan za ljude koji nisu imali sreće.

 

Moj stvarni poznanik s početka priče govorio je za sebe da je on “sms-kurva”. Mislim da i to dobro govori kako je sagledavao svoju poziciju. Radio je u Zagrebu, ali je firma bila njemačka i dopisivali su se na njemačkom, a sms-prostitutke bili su studenti njemačkog, djeca gastarbajtera, prekarni radnici. Taj stvarni moment, u kojem su klijenti negdje u bogatim zemljama a prostitutke na siromašnoj periferiji, bio mi je znakovit i poticajan.

TELEGRAM: Gusto je oslikana atmosfera depresije po donjogradskim zagrebačkim stanovima. To je scena koja se urušava u prah zaborava i doslovni prah ruina?

MIRKOVIĆ: Trudili smo se da Zagreb i Graz, gdje smo snimali, djeluju hladno i tajnovito, to je bio plan koji sam skovao s direktorom fotografije Ivanom Zadrom i scenografkinjom Željkom Burić, da time kreiramo noir atmosferu samoće i maštanja. Mala je trivia da smo većinu scena snimali u mojem kvartu oko Džamije. Većinu zagrebačkih lokacija pronašli smo na nekoliko minuta od moje kuće. To je neko moje privatno nastojanje da odam posvetu mojem gradu i mojim ulicama.

TELEGRAM: Uvijek mi je uzbudljivo otkrivati elegantni redateljski manirizam s pokrićem. U “Simoni” tako nalazim fine spone sa De Palmom, Wellesom… Jesam li u pravu?

MIRKOVIĆ: Ja sam zadnja osoba koja o tome može suditi. Kad mi netko govori da je naš sin pokupio oči supruge ali ima moje obrve i ujakov nos, uvijek kažem da ja to ne vidim tako, jer je on meni svoj i jedinstven i nemam blage veze na koga sliči. Isto je s filmom. Sve da sam i htio, ne bih znao snimiti film kao Brian De Palma. Dvojica koju spominjete su veliki majstori, ali nisu prvi izbor mojega srca.

Uvijek bih rekao kako su moji omiljeni redatelji Forman, Billy Wilder, Fassbinder, Truffaut, Alfonso Cuaron. To je pet nasumičnih, sutra bih možda izvukao neke druge. Ali bit je da su me uvijek zanimali autori koji emotivno i jednostavno pričaju priče, nikad nisam bio sklon pretencioznim mistifikatorima. Nisam siguran da nas ti utjecaji mogu dovesti do “Simone”. Ali ipak, godi mi što vas je ponukala na tako laskave usporedbe.

 

TELEGRAM: Jaka je, čulna i ekspresivna erotska nota filma. Pojačava li se time, paradoksalno, još više onaj jad gubitništva?

MIRKOVIĆ: Živimo u vremenu pornografije i turbo-folka. Htio sam napraviti film u kojem moji junaci žive takve živote, rade u firmi koja prodaje seks, a navečer se prazne u nekom razularenom folk-klubu. “Simona” u kina ide s predikatom 18+ i, premda mislim da je to malo pretjerano, drago mi je da se time ljude upozorava na to da vodi u neke zakutke ljudske psihe koji nisu svima ugodni. Cilj erotike je da napali, a “Simona” ide drugim smjerom; želi razotkriti tajne koje skrivamo i na koje nikada ne bismo bili ponosni.

TELEGRAM: Film buja fenomenalnim glumačkim udarništvima. Sve njihove igre krajnje su okrenute prema nutrini. Posebno ste radili na tom minimalizmu s njima? Jer, zaista su ga prihvatili bez ostatka.

MIRKOVIĆ: Izbor glumaca pola je filma. Trajao je godinama. Gledajući naše filmove ponekad imam dojam da stalno gledam iste glumce u sličnim ulogama, i uvijek se obradujem kad vidim da me neka redateljica ili redatelj pokušao iznenaditi. Odlučio sam ići tim putem, prije svega zato što je “Simona” ansambl film u kojem su barem četiri uloge glavne i barem je još deset važnih. Htio sam podjelu u kojoj nitko neće stršati i lica koja ne poznajemo iz desetaka sličnih uloga. Dobio sam priliku raditi s nekim glumcima koji su me očarali svojim ranijim kreacijama, kao što su Jerko Marčić, Nela Kocsis ili Darko Stazić.

 

Ali posebno sam ponosan što u mojem filmu svoje prve ili najveće uloge igra krasna nova generacija: Toma Medvešek, Luka Knez, Nikolina Prkačin, Lidija Penić Grgas, Josipa Anković… Sve su to divni mladi umjetnici friški s Akademije. Tu su i Maja Jurić i Tina Keserović, naše glumice koje žive vani i rade posvuda, na raznim jezicima. I na kraju, istinski me veseli što ulogu pjevačice u opskurnom klubu Niagara igra Dunja Ercegović, ozbiljna kantautorica koja pod identitetima Lovely Quinces i Bad Daughter stvara sofisticirani alter-pop a u “Simoni” prvi puta pjeva neku našu inačicu trapa i folka. Dragocjeno je kad si okužen novim ljudima koji donose novu energiju, to hrani projekt na neki poseban način.

TELEGRAM: Jerko Marčić donio je posebnu vrstu “karamazovštine” u lik Bobe. Gledali ste ga kod Frljića kao starog Karamazova pa ste odlučili da ga pozovete, ili…?

MIRKOVIĆ: Lik tajnovitog neznanca koji se dopisuje sa Simonom kreirao sam instinktivno. Nemam pojma zašto sam si utuvio u glavu da mora izgledati baš kao Jerko. Što se tiče stila izvedbe, Jerko je suzdržan, kloni se velikih ekspresija, a to je umijeće koje u glumi najviše cijenim. Ta sposobnost da se bez velikih gesta i grimasa pokaže unutrašnji život lika.

I na kraju, nikako najmanje važno, Jerko je čovjek koji pažljivo bira uloge, vidi se to po njegovom kazališnom opusu, a to mi je također trebalo – glumac koji neće nabrzinu odraditi, nego će pažljivo promisliti. On je u to vrijeme spremao “Karamazove”, bio je pun proba i obaveza, uvjeravao me da ne stigne, nagovarao sam ga tjednima. Još nije vidio film, nadam se da će mu biti drago što je popustio.