Dubravka Ugrešić iz Hrvatske je otišla pod prisilom, uz neljudski odnos kolega. Ta vrsta boli zauvijek ju je obilježila
Kad je riječ o nasljeđu i emocijama, velika književnica iza sebe je ostavila puno toga
Vijest o smrti Dubravke Ugrešić djeluje nestvarno, šokantno i tužno. Ponajprije iz razloga jer je došla iznenada, potom jer se činilo da je svijet još uvijek na mjestu dok je ona tu da ga opiše, a na koncu i zbog toga što je imala u sebi duh pobune koji se činio vječnim.
Ljudi su međutim, nažalost prolazni, i to svaki put iznova spoznamo kad nas nečija smrt potrese. Ono što pak nije prolazno i što ostaje zauvijek su emocije koje su ljudi probudili u drugima i ono što su iza sebe ostavili.
Neljudski odnos kolega
A kad je riječ o nasljeđu i emocijama, Ugrešić je iza sebe ostavila puno toga, bivajući bez obzira na svoj autsajderski položaj i egzil iz suvremene Hrvatske, netko tko je jednostavno pop-kulturna činjenica. To, naravno najviše vrijedi zbog njezinog ekraniziranog romana “Štefica Cvek u raljama života”, prema čemu je često znala biti autoironična, ali je u tom romanu bila autentična do kraja.
Nabrajati sad domete koje je ostvarila u ovakvoj vrsti teksta nema pretjeranog smisla, ali se činjenica da je bila prva žena dobitnica NIN-ove nagrade za roman “Forsiranje romana reke” 1988. godine ne može zaobići.
Iz Hrvatske je otišla pod prisilom i ta vrsta boli i okolnosti pod kojima se to dogodilo (uslijed odbacivanja na fakultetu i uz neljudski odnos kolega prema sebi, sve skupa dodatno osnaženo užasavajućim tekstom o “Vješticama iz Rija”), trajno su je obilježili i u osobnom i u literarnom smislu. Nakon toga je živjela u nizozemskom egzilu i bavila se profesionalno pisanjem, preživljavajući isključivo na tržištu i zahvaljujući publici.
Dubinski pesimizam i melankolija
Njena knjiga “Kultura laži” predstavlja najvjerniji prikaz ushita, praznine i užasa nacionalističkih sentimenata u Hrvatskoj s početka devedesetih, a među skupljenim esejima u knjizi izdvaja se onaj o limenkama čistog hrvatskog zraka.
Ako je “Kultura laži” bila vjeran prikaz društvene atmosfere i onoga što je proživjela, “Lisica”, jedna od njenih posljednjih knjiga, ispostavila se kao poetski testament književnih i znanstvenih interesa te toga kako je doživljavala vlastitu ulogu spisateljice u otuđenom zapadnom svijetu.
Iz svih tih posljednjih knjiga, kako iz “Lisice”, tako i iz “Crvene škole” te posebno iz “Tu nema ničega”, izbijali su dubinski pesimizam i melankolija koju je očito nosila sa sobom u emigraciju i koju je svaki posjet Hrvatskoj dodatno naglašavao.
Osudila je sebe na vječni egzil
Svijet koji je Dubravku Ugrešić formirao pred njenim se očima, kad je bila u naponu snage i pred velikom karijerom, rasuo da se više ne sastavi, a ona se na ljudskoj i humanističkoj razini protiv tog raspada pobunila, osudivši sebe na vječni egzil u kojem je na koncu i umrla. Ako treba tražiti nekakve riječi utjehe i simbolike, to se dogodilo u Amsterdamu koji je bio neki svjetionik za egzilante svih vrsta i prozor u drugačiji svijet.
Da je pak sve skupa što se ovdje događalo itekako doticalo, svjedoči i jedan događaj kojem sam prisustvovao, kada je u beogradskom Domu omladine otvorila skup posvećen stotoj godišnjici utemeljenja Jugoslavije, da bi onda kasnije ušla u ozbiljnu raspravu s povjesničarem Milanom St. Protićem o karakteru partizanske borbe i oslobođenja zemlje 1945. godine.
Iz čega se može zaključiti da joj je do obrane partizanske baštine i ideje bilo iskreno stalo i da ju je poraz te ideje kojeg je izravno doživjela odveo u rezignaciju i sasvim drugačiji karijerni put od onoga koji se otvarao pred njom. I sve to skupa je tužno i otišla je prerano, ali je unatoč tome ostavila bitne knjige koje preciznije od povijesnih studija i studija mentaliteta govore baš tome, o ovdašnjim lomovima, oportunizmima i mentalitetima.