Knjiga izabranih pjesama Gorana Babića označava povratak tog zanijekanog pjesničkog velikana
Pjesme u izboru Sanjina Sorela i izdanju Frakture vraćaju na književnu scenu veliko, zaboravljeno i izbrisano pjesničko ime
Lom koji se u hrvatskom društvu dogodio početkom devedesetih godina nigdje zapravo nije publicistički ili znanstveno obrađen, a čak je i u književnosti zanemaren, izuzmemo li donekle knjigu Dejana Jovića “Rat i mit”, te romane “Splitting” Damira Pilića i “Konstantin Bogobojazni” Sime Mraovića.
Kažem donekle, iz razloga što se svi navedeni naslovi zapravo bave društvenim i političkim lomom između Hrvata i Srba u Hrvatskoj, dok se realno nitko nije bavio unutarhrvatskim ideološkim lomom. Opet, izuzmemo li konstantno hejtanje desnice i mantru o 20 posto Jugoslavena koji nikad nisu prihvatili samostalnu Hrvatsku, što je sve krenulo od Tuđmana, a svodi se na paušalno i mrzilačko etiketiranje i nema nikakve veze s ozbiljnim pristupom kompleksnoj temi.
Razloga za tu šutnju je nekoliko, ali osnovni leži u tome što je agresija kojoj je Hrvatska bila izložena, sa svim užasima koji su je pratili, vrlo brzo taj lom napravila irelevantnim i suštinski homogenizirala naciju. Kako se sve to skupa – od prvih višestranačkih izbora, preko referenduma o samostalnosti, do početka rata u Hrvatskoj – odvilo u jako kratkom vremenskom periodu, a osobna i društvena perspektiva su se mijenjale gotovo na tjednoj bazi, ta tema jednostavno nije mogla steći pravo građanstva.
Dosljedni egzilant
A pogotovo to nije mogla nakon rata, kada su i za puno manje stvari ljudi bivali proskribirani i optuživani za izdaju, i kada je nekakva jugoslavenska orijentacija bila jasan put za ono što bismo danas nazvali otkazivanjem.
No, unatoč tako temeljitoj šutnji, radi se o velikoj temi koja će jednog dana biti ispričana, a kad do toga dođe jedan od glavnih likova priče bit će nesumnjivo Goran Babić. Jedan od najvećih pisaca kojeg je Hrvatska ikad imala, koji je prvenstveno bio pjesnik i polemičar i koji je na koncu jedini ostao dosljedan u tome da se nikad ne vrati u Hrvatsku iz beogradskog egzila.
A sve unatoč tome što su te davne zavade i lomovi sad već postali toliko daleki i unatoč tome što se u svemu što je radio i pisao od odlaska u Beograd vidi da su mu, generalno gledano, Hrvatska i Jugoslavija ključne, gotovo opsesivne teme.
Planski prešućeni velikan
Istina je i to da mu je, pored činjenice što mu je otac bio Hrvat i Dalmatinac iz Opuzena, a sam Babić je odrastao u Mostaru, njegova majka bila rođena Beograđanka, jedna od rijetkih preživjelih beogradskih Židovki koju je borba s dalmatinskim partizanima spasila od Starog Sajmišta i sigurne smrti, zbog čega je njegov egzil na neki način predstavljao i povratak korijenima. No, bez obzira što je o Holokaustu u Beogradu i Srbiji te o majčinoj obitelji dosta pisao, to je ostala manje zastupljena tema u njegovom opusu.
Tako da ne bi bilo pretjerano reći kako je sve što Goran Babić radi jedna kontinuirana polemika s Hrvatskom, s njenim nasljeđem i sadašnjošću. Tim je tragičnije i podmuklije to do koje mjere je planski prešućen i izbrisan iz hrvatske kulture i književnosti, o čemu je u sjajnom pogovoru knjizi Babićevih izabranih pjesama “Živeći s Caligulom”, koju je upravo objavila Fraktura, pisao priređivač knjige Sanjin Sorel.
Bez obzira što je riječ o pogovoru, a ne o predgovoru, njega bi i prije čitanja Babićevih stihova trebali pročitati čak i oni koji znaju puno toga o autoru, a pogotovo oni koji se prvi put s njime susreću. Jer tek se uvidom u razloge Babićeve prešućenosti s jedne strane, i u njegovu pjesničku raznovrsnost i veličinu s druge, može uočiti kolika je rupa planski napravljena u antologiji hrvatske književnosti zbog njegovog izostavljanja. A do nje je, tako tipično, čak i više došlo zbog oportunizma i prešućivanja, nego zbog otvorenog ideološkog protivljenja.
Simbolički povratak knjigom pjesama
S Goranom Babićem napravio sam prvi veliki intervju za neki hrvatski mainstream medij, koji je objavljen u Jutarnjem listu 2013. godine, u kojem je rekao dosta toga o razlozima odlaska iz zemlje, nespremnosti da se vrati prije isprike Hrvatskog sabora, u kojemu je tituliran raznim uvredama, i općenito o svemu što ga je u vezi naših međusobnih odnosa i povijesnog nasljeđa mučilo.
Od tada do danas, postao je tek nešto malo prisutniji u hrvatskoj javnosti, putem pisanja za časopis Prosvjeta i pod egidom Prosvjete objavljene knjige “Imena”, u tekstovima Miljenka Jergovića ili Branimira Pofuka. Ali sve je to bilo malo, na osobnoj ili manjinskoj razini.
Stoga činjenica da mu je Fraktura objavila reprezentativno izdanje izabranih pjesama doista predstavlja neki njegov simbolički povratak u Hrvatsku, koji mu sigurno znači. I sasvim je nebitno kako će na njega reagirati oni koji bi bili najsretniji da ga mogu gumicom izbrisati iz povijesti književnosti i iz bilo kakvog pamćenja.
Iskrenost kao konstanta
No, kad se vratimo sadržaju i načinu na koji je složena knjiga, koja kronološki prati Babićev pjesnički put, od kasnih šezdesetih do danas, vidjet ćemo nekoliko stvari i motiva. To su avangardnost, dječja zaigranost, ironiziranje politike, ljubav, melankolija, zavičaj, mračna prošlost, slutnje zla koje dolazi, rezigniranost i melankolija egzila. Pri čemu je sasvim jasno da se Babićevi motivi mijenjaju s protokom vremena, ali iskrenost ostaje konstanta.
Naravno, da bi čovjek stekao cjelovitu sliku o njegovoj poetici pa i o razlozima isključivanja koji nisu svedeni samo na beogradski egzil, morao bi pročitati i drugi dio njegovog opusa, a to su polemike. Koje jesu sve objavljene, ali davno ili kod malih izdavača, a vrlo je upitno za očekivati da će se i s njima dogoditi ovakvo novo čitanje kao s pjesmama.
Držimo li se pak samo pjesništva, vjerno reprezentiranog u ovog knjizi, vidjet ćemo da pred sobom imamo pjesnika nevjerojatno bogatog i raznovrsnog opusa, koji je imao tu nesreću da je predstavljao poetski svijet za sebe i da se nalazio između raznih generacija, što je antologičarima, pored neskrivenog Babićeva talenta i svega već navedenog, bio samo dodatni razlog da ga prešute. Činjenica da nije postao dio kanona, što je odavno morao, njegovom pak pjesništvu ništa nije naškodila.
Pusta zemlja poraženih
Kad bih pokušao izdvojiti najsnažnije momente knjige “Živjeti s Caligulom”, to bi svakako bile pjesme iz knjige “Kako se uči ljubav”, potom one posvećene neretvanskom zavičaju, a među njima i ona famozna “Gori li to Hrvatska”. Onda, pjesme iz nevjerojatno tužne knjige s kojom se 1991. oprostio od Hrvatske, “Teškoće sa zimzelenom i bjelogoricom”, te pjesme iz knjige “Goblen” iz 2005., u kojoj je na neki način sveo račune svog egzila.
Goran Babić vjerojatno nikada više neće vidjeti ni zavičaj, ni Hrvatsku. Dijelom iz vlastite tvrdoglavosti, dijelom zato što je već odavno prošlo vrijeme kada je nekakvo pomirenje imalo smisla. To što ipak dolazi u Mostar, grad svoje mladosti, tu vrstu nostalgije može donekle ublažiti, ali je ne može izbrisati. I bilo bi lijepo kad bih bio u krivu, a on ipak odlučio, kad je već u Mostaru, preći barem preko Gabele i još jednom se odvesti uz Neretvu sve do Opuzena. Pisao sam o njemu u knjizi “Povijest poraženih” i o toj tragediji gubitka zavičaja, no nitko bolje od samog Babića nije to sastavio.
Stoga za kraj ovog teksta, vrijedi citirati tu pjesmu “Pusta zemlja”, objavljenu 1991. u već spomenutoj knjizi “Teškoće sa zimzelenom i bjelogoricom”: “Napustili smo otoke / znajući zapravo, da se više nikada / nećemo vratiti. /Toliko je veliki ocean. Ali, /nismo prodali kuće, ni djedovu zemlju, ni lozu. Nismo / prodali ništa. / Neka propada, neka se ruši krov. / Neka se prlja čatrnja. Jednom, / ako ushtjedne, kozorog će, / uvečer, zastati pred ruinom / i reći – to je moj dom”.