Genijalna arhitektura ne ovisi o vremenu i mjestu nastanka. Petero cijenjenih arhitekata za Telegram izdvaja svoju najdražu građevinu

Koje su to građevine koje, po njima, sublimiraju sukus vrhunske umjetnosti, tehnologije, projektiranja, dizajna, funkcionalnosti i estetike i kao takve predstavljaju ultimativan domet arhitekture našeg doba? Za Telegram su svoje najdraže građevine izdvojili arhitekti Tonči Čerina, Anamaria Filipović, Tin Sven Franić, Senka Dombi i Alen Žunić.

Tin Sven Franić: Louis Kahn, Fisher house (Hatboro, Pennsylvania)

Zadatak odabira najdražeg arhitektonskog djela postavljen arhitektu na prvi pogled čini se jednostavan. Međutim, pored toliko izvanrednih dostignuća odabir postaje gotovo nemoguć. U tridesetak godina, koliko djelujem kao arhitekt, mnogo puta sam promijenio svoje preference ili otkrio nešto sasvim novo ili klasično, zadivljujuće.

Genijalna arhitektura nas oduševljava neovisno o vremenu – tehnološkim mogućnostima – kada i kako je nastala, primarnoj funkciji ili veličini projekta. Slični kriteriji valorizacije vrijede mi za Aju Sofiju (Antemije iz Trala i Izidor iz Mileta 537.) i Louvre Abu Dhabi (Jean Nouvel 2019.) Kako bih pokušao odrediti fundamentalnu kvalitetu ideje o prostoru odlučio sam se za jedan mali projekt američkog arhitekta Louisa Kahna, Fisher house iz 1967.

Kuća je smještena u prirodi Pennsylvanije, suburbanom dijelu gradića Hatboroa, izgrađena za dr. Normana Fishera i Dolores Fisher. Dva praktično identična, cedrovinom obložena kubusa postavljena su kompozicijski pod kutom, na kamenoj plinti-postamentu. Strukturalno i funkcionalno, projekt je kristalno jasan: prvi kubus je javnija zona – dvoetažni dnevni boravak s kuhinjom i galerijom. Slobodno postavljeni kamin jedina je pregrada u prostoru koja dijeli boravak od blagovaonice. Drugi kubus je intimna zona – tri spavaće sobe na dvije etaže. Spoj dva strukturalna elementa je presjek ugla prvog kubusa.

Sofisticirani, kompleksni otvori definiraju prostore. Oni nisu samo ostakljenja u okviru – oni su posebna “mjesta” – mali sklopovi s ugradbenim ormarima i klupama; stolom za doručak; mjestom odmora uz kamin – nagovještaj interijera kojem pripadaju. Izvedeni su ingeniozno u masivnoj cedrovini i vrlo pažljivo antropometrijski odmjereni.

Projekt u malom mjerilu sublimira Kahnove strukturalističke ideje prostora, kao i materijalizaciju – ugodan ton cedrovine, masivnost i grubost priklesanog kamena. Kahn paralelno izvodi svoje najkompleksnije projekte: Parlament u Bangladešu, Salk Institut u Loyolai i biblioteku u Exeteru (New Hampshire) te Kimbal Art muzej u teksaškom Forth Worthu. U svim tim projektima jasno se čita ljepota strukture arhitektonskog sklopa kao i fini dijalog materijala otvora, obloge s materijalom zida i konstrukcije – kompozitne profinjene ostakljene stijene iz cedrovine, s gradivnim materijalom – beton brut, opekom, odnosno, kamenom.

Anamaria Filipović: Lina Bo Bardi, Muzej moderne umjetnosti (São Paulo)

U moru arhitektonskih remek djela svih epoha, teško je izdvojiti jednu kapljicu i proglasiti je najboljom. Ipak, jedna meni vrlo draga je Museo de Arte de São Paulo (MASP) koju je projektirala Lina Bo Bardi, porijeklom talijanska arhitektica, rijetka žena u svojoj struci, koja je četrdesetih godina prošlog stoljeća napustila ratom razoreni Milano i s koferima punim ambicije preselila u novu, mladu državu Brazil.

Smješten između neba i zemlje, ovaj muzej osmišljen je kao staklena kutija koja je ovješena na dvije goleme prednapregnute armiranobetonske grede koje se oslanjaju na jednako monumentalne stupove. Te grede i stupovi čine dva okvira koja Bo Bardi boji u jarku crvenu boju, pri tome ih naglašavajući i kao da nam se s dozom simpatične arogancije svima želi pohvaliti kako cijeli golemi volumen može visjeti samo na njima.

Tako ovješen i odignut od tla, volumen koji u sebi sadrži glavni muzejski i administrativni prostor, ispod sebe otvara terasastu bazu, tvoreći pritom urbanu “ágoru” koja poziva građane na sudjelovanje u igri. Igra je to koja stvara dijalog lakoće i mase, ali pri tom pješak ne osjeća apsolutno ništa od težine strukture iznad glave, već ga doživljava kao oblak ispod vrućeg brazilskog sunca koji donosi hlad.

Dizajnersko rješenje je briljantno jednostavno, u skladu sa zahtjevima lokalnog zakonodavstva da se očuva pogled na gradska niža područja. MASP nije bio samo arhitektonsko postignuće nego i politička izjava. Iako je rađen za udomljavanje umjetničkih djela bogate buržoazije koju je Bo Bardi prezirala, ovaj muzej nije simbol njihove moći kako su se nadali, već naprotiv, potpuna pobjeda Bo Bardijinih vizija da arhitektura ima transformativnu snagu u oblikovanju javnog života.

U svom je dizajnerskom rješenju za muzej Bo Bardi vratila istu količinu javnog prostora kojeg bi inače muzej oduzeo, oformivši trg ispod zgrade koji je postao neformalno okupljalište stanovnika Sao Paula i svojevrsna kulturna pozornica te prostor razmjene misli i osjećaja. Još nešto što ovu zgradu čini posebnom je i sam interijer prostora izlaganja, koji je jednako hrabar i radikalan.

Ovaj gornji dio povezan je s nižim razinama kroz stakleno dizalo koje posjetitelje vodi na putovanje između muzeja i grada te natrag. On provocira tradicionalni model europskog muzeja i nudi egalitarnije i primamljivije prostorno iskustvo. Većina muzeja objesi slike na zidove raznih zatvorenih prostorija, grupirajući predmete zajedno prema povijesnom razdoblju ili drugoj sličnosti. U MASP-u se djela izlažu u velikoj otvorenoj dvorani, obješena o strop uz prozirne staklene ploče koje gledatelju omogućuju da u potpunosti hoda oko svakog djela, dok su ostala umjetnička djela jasno vidljiva izbliza i izdaleka.

Ti stakleni “štafelaji” izgledaju kao da lebde u zraku, pojačavajući oslobođeni kaos izložbe i drsko oponašajući lebdeći oblik zgrade. Kroz velike staklene stijene možete vidjeti gradski život kroz prozore, a kad se želite odmoriti od umjetnosti, možete gledati u gradski krajolik. Standardna praksa za projektiranje muzeja izolira gledatelja od vanjskog svijeta, kao da umjetnost postoji u vakuumu. Lina Bo Bardi savršeno spaja ta dva svijeta. Pritom, želimo da ostanu zauvijek neodvojena.

Fokus Bo Bardi na iskustvo korištenja prostora, zajedno s njezinom sposobnošću da se uključi u politički i društveni kontekst svojih projekata, učvrstio je njezinu reputaciju vizionarke predane uzdizanju ljudskog iskustva kroz dizajn.

Tonči Čerina: Sigurd Lewerentz, Kapela Uskrsnuća (Stockholm)

Kapela Uskrsnuća u Stockholmu jedan je od onih malih projekata kojeg se često sjetite i dugo nakon što ste ih doživjeli. Švedski arhitekt Lewerentz koristi klasične elemente arhitekture, ali njihov odabir i način na koji ih dovodi u međusobne odnose stvara kod posjetitelja osjećaj dvosmislenosti i neodređenosti.

Kapela Uskrsnuća beskompromisna je i iskrena u svom izričaju, ali i posve osoban i intiman Lewerentzov projekt, pa svi pomaci i odmaci od očekivanog samo dodatno pojačavaju osjećaj da se nalazimo unutar arhitekture koja je oprostorenje života stvarne osobe.

Portik koji se vidi dok se kapeli pristupa dugačkom stazom smješten je pod kutom u odnosu na glavni volumen i odvojen od njega; bočni položaj prozora koji osvjetljava oltar s baldahinom ili antički mozaik valova u mramoru na prvi su pogled neobičan izbor, ali svi zajedno postavljeni su tako da bolje ili drugačije ni ne može.

Senka Dombi: Marcel Breuer, Whitney muzej (New York)

Whitney muzej u New Yorku, poslije muzej MET Breuer, jedna je od onih zgrada o kojima smo učili u školama, proučavali ih u literaturi, ali tek kada smo je vidjeli u živo shvatili smo njezinu važnost, veličinu i ljepotu. Ona je dokaz da se arhitektura treba doživljavati u realnom prostoru (i vremenu).

Zgrada muzeja američke umjetnosti Whitney smještena je na uglu Avenije Madison i 75. ulice. Projektirao ju je mađarsko-njemački arhitekt Marcel Breuer, Bauhausov student i učitelj. Iako je zgrada u vrijeme dovršetka 1966. godine prošlog stoljeća smatrana tmurnom, teškom pa čak i brutalnom, danas je prepoznata kao odvažna, inovativna i ikonička te se smatra jednom od najvažnijih zgrada u New Yorku i poistovjećuje se s Whitneyevim pristupom umjetnosti.

Upuštanjem vanjskog prostora ispred glavnog ulaza, Breuer odvaja vanjski od unutarnjeg dijela i formira intimni prostor prema ulici, istovremeno zavodljivo uvlačeći prolaznika preko mosta. Upravo taj upušteni prostor neočekivano predstavlja najugodniji dio zgrade u kojem smo proveli nekoliko sati više od planiranog.

Alen Žunić: Rem Koolhaas, CCTV (Peking)

Najdraže arhitektonsko djelo, koje ujedno smatram i najboljom zgradom nastalom u 21. stoljeću, je CCTV u Pekingu nizozemskog arhitekta Rema Koolhaasa. Taj “Le Corbusier našeg vremena” upravo je u ovoj zgradi objedinio nekoliko svojih ranijih teza i komprimirao puno inovativnih layera važnih za budući razvoj arhitekture. Tim projektom preokrenuo je mindset struke budući da je prvi među najvećim svjetskim imenima umjesto istovremeno provođenog natječaja za Ground Zero (nakon rušenja njujorških “blizanaca”) odlučio sudjelovati samo na natječaju za CCTV s parolom “Go East”.

Osvojio je prvu nagradu jer je jedini umjesto zadanih dvaju nebodera ponudio jedan kompleks – dvije vertikale povezane u beskonačnu petlju. Kako je Kina do tada nekritički kopirala tornjeve sa Zapada, Koolhaas je svojim projektom htio ponuditi prvu suvremenu tipologiju koja bi bila izvorno inaugurirana na Istoku.

Također, objekt je i konstruktivno inovativan, nastao je u suradnji s najpoznatijim građevinarom današnjice Cecilom Balmondom, a za povezivanje tornjeva u vršnoj točki čekao se poseban trenutak u danu kako bi zahvat uspio. S filozofsko-teorijske strane, što Koolhaas redovito uključuje u svoje projekte, oblik zgrade se nadovezuje na temu paralakse, jer ovisno o poziciji promatrača mijenja se ne samo forma nego i značenje cijelog objekta – od nagnutog i nestabilnog jednostrukog nebodera (kad se gleda bočno) do čvrstog i dominantnog slova O (gledano frontalno).

Zgrada je konceptualno zamišljena i kao urbanistički alat za redukciju nekontroliranog urban sprawla, budući da kao beskonačna petlja nema početak i kraj. Pri tome, izokreće se i uobičajena praksa Zapada koji se visinom i stalnom adicijom novih etaža bori za osvajanje ekstremnih elevacija, dok ovaj netipični “neboder” napušta neumjerenost kapitalizma koji uvijek želi kat više. Oblik petlje nema mogućnost dodavanja – paradoksalno je beskonačna, a opet istovremeno završena forma. Koliko je zgrada suvremena govori i Koolhaasova želja da napusti klasični neboder modernističkog 20. stoljeća i stvori novu paradigmu za novo vrijeme – tzv. anti-skyscraper.