Hana Hegedušić ususret premijeri 'Režima iscjeljenja' HNK-a Varaždin: 'Godina prođe u dogovaranjima, a čovjek se ni ne okrene'

HEGEDUŠIĆ: Zdravo sam umorna (smijeh). U posljednje vrijeme umor dobiva neke nove definicije, ali sve dok imamo lijepe rezultate i dok je publika zadovoljna, nema razloga za kuknjavu. Potreban mi je odmor najprije kako bi se sve što mi se izdogađalo u protekom periodu uspjelo integrirati u moje biće i kako bih svega postala malo svjesnija.

TELEGRAM: Ovo vam je treća kazališna premijera ove sezone. Otvorili ste sa “Slučajem vlastite pogibelji” Kristiana Novaka u režiji Ivana Plazibata; nastavili sa Shakespeareovim “Snom Ivanjske noći” pod redateljskom palicom Paola Magellija, da biste godinu završili s predstavom “Režim iscjeljenja” Tanje Šljivar redatelja Bojana Đorđeva.

HEGEDUŠIĆ: Plazibat je kod nas režirao “Hotel Bellevue” Ödöna von Horvátha prije kakvih 5-6 godina. Tada još nije imao svoj prepoznatljiv redateljski rukopis. Potom je radio Molièrova “Tartuffea”, da bi onda došao režirati “Slučaj vlastite pogibelji”. Dobro smo radili, stvarno jesmo, Plazibat je napravio genijalan posao – izrežirao je dvije predstave i film u jednom. Taj obim koji taj roman zahtijeva je uspio ispoštovati. Bio mi je veliki gušt raditi s njim i veselim se njegovu povratku u naš teatar.

TELEGRAM: Kako se osjećate kada radite komad poput “Slučaja vlastite pogibelji”, kada utjelovljujete nešto toliko aktualno, kada donosite na scenu živote nas svih? Je li taj komad svojevrsna glumačka, odnosno umjetnička borba, otpor?

HEGEDUŠIĆ: Nevjerojatno je konačno progovoriti o nečemu što se tiče nas, našeg podneblja, našeg trenutka i našeg čovjeka. Osjećaj je overwhelming, preplavljeni smo emocijama, napose emocijama odgovornosti i poniznosti. Mi u HNK-u imamo dječje predstave, imamo klasike i suvremene naslove, glazbene komade, balete i ekspresivni teatar – širok i različit repertoar i to je za glumca nevjerojatna dobit. Rastemo. Otkrivamo zajedno druge svemire, zajedno ih istražujemo. Svi puno radimo i u tom zamahu se svi držimo za ruke. Rezultat toga je kolektivna kohezija koja gura naprijed i to je jako lijepo iskustvo, kada je ansambl poput nogometne momčadi.

TELEGRAM: A kakav je Magelli?

HEGEDUŠIĆ: Magelli je predivan. Oduševio me. Čim sam ga vidjela, ostavio je dojam dragog i toplog čovjeka. Njegov je način rada specifičan i njemu svojstven, nitko ne radi kao on. Dao mi je tu neku divnu slobodu dok sam radila Puka da sam imala osjećaj kao da je lik pisan baš za mene. Počašćena sam bila tim licem – počašćena, slobodna i zaigrana.

TELEGRAM: Od svih Shakespeareovih komada čovjek najviše neke magije i čarolije osjeća upravo dok čita “San Ivanjske noći”, a vi ste, kroz svoga Puka, doista donijeli dašak vilinske energije. Vjerujete li u čuda?

HEGEDUŠIĆ: Hvala vam! Rijetko kada volim govoriti o ulogama i njihovu razvoju i ovakve me potvrde razvesele. Zato i glumimo. Da, vjerujem u čuda. Vjerujem u sve dok se ne dokaže suprotno (smijeh). Ljudi u svašta vjeruju, a čudo je, pak, najuvjerljivije i svatko ga definira na svoj način. Meni su moja djeca čudo, ali i svakodnevne sitnice u životu koje me iznenađuju. Ja ih zovem čudima, a možda je to nešto drugo.

TELEGRAM: Jeste li se ranije susretali s tekstovima Tanje Šljivar?

HEGEDUŠIĆ: Ovo je prvi put da sam čula za Tanju Šljivar i da sam pročitala neki njezin tekst. Kada sam osjetila to njeno začudno pisanje, tu ludu poetiku koja je dramaturški apsolutno pomaknuta, bila sam oduševljena. Bojan Đorđev je već postavio njezin tekst “Režim ljubavi” u beogradskom Ateljeu 212, pa sam ga zamolila da mi pošalje videosnimku kako bih vidjela kako su beogradski glumci ušli u tu materiju, jer ona piše fascinantno i ima nevjerojatne rečenice. Dojmio me se njen način pisanja koji je nekako nov, drugačiji. Voljela bih da ljudi dođu pogledati predstavu jer se doista isplati.

TELEGRAM: U najavi komada “Režim iscjeljenja” stoje šamani, predskazivači budućnosti i egzotični tantri utočišta, ali i bioenergetičari. Kako je Đorđev sve to skupa posložio?

HEGEDUŠIĆ: Đorđev jako dobro poznaje Tanjine tekstove i njegova je vizija za uprizorenje drugačija, čudesna. Sretna sam što je došao i što nam je omogućio ovakvo iskustvo jer je taj tekst toliko zahtjevan da je fakat potrebna redateljska pomoć, pomoć nekoga tko zna i u koga možemo, kao glumci, imati povjerenja. On sve to radi s ljubavlju i njegov odnos prema tekstu je onakav kakav bih ja voljela imati.

TELEGRAM: Članica ste varaždinskog ansambla više od petnaest godina. Koje su promjene vidljive s dolaskom Senke Bulić, osim toga da se “puno radi”, iako znam da ste i prije imali takvih sezona.

HEGEDUŠIĆ: Tako je. Sve to dolazi ciklički. Sa Senkinim me se dolaskom najviše dojmio njen prvi korak – jer po jutru se dan poznaje: stavila je lica glumaca na plakate. Išla sam kući iz teatra, prošla pored placa i ugledala sebe na nekom velikom plakatu. To mi se, nakon petnaest godina u varaždinskom HNK-u, prvi puta dogodilo. Svi ti ranije spomenuti prekrasni ljudi koje nam Senka dovodi su kvalitetni umjetnici i zahvalna sam što sam dobila priliku raditi s njima, jer nam otvaraju prozore i vrata i utječu na našoj razvoj. Bitno je da ansambl osjeti različite redateljske glasove jer se tako šire horizonti. Glumac uči dok je živ.

TELEGRAM: Sjećam se da sam, kad ste već spomenuli videosnimke predstava, za vrijeme pandemije odgledao na YouTubeu Krležina “Tri kavaljera frajle Melanije” u kojem ste igrali naslovnu ulogu. Volite li kada se predstava snima za televiziju?

HEGEDUŠIĆ: Mi to ne volimo (smijeh), barem ne ja, možda neki drugi glumci vole. Film je suradnja između kamere i glumca, a predstava je suradnja između glumca i publike. Male mi nemire budi to snimanje predstava, ali nije to ništa strašno niti vidljivo.

TELEGRAM: Nije vam drago vidjeti snimku predstave nakon nekog vremena, kada više nije na repertoaru?

HEGEDUŠIĆ: Apsolutno jest, jer mi glumci nismo slikari pa da imamo slike koje ostaju iza nas. Ono što ostane iza nas je doživljaj kod publike. On je najvažniji i to je naša glumačka ostavština.

TELEGRAM: Zanimljivo je da ste, prije 16 godina, igrali u “Bubi u uhu” Georgesa Feydeaua redatelja Stevena Kenta i to vam je bila prva uloga u matičnom teatru, da biste se u prošloj sezoni pojavili u istom komadu u režiji Snežane Trišić i to u istoj ulozi – Eugenie.

HEGEDUŠIĆ: Da, imala sam popravni (smijeh). Trišić mi je dala slobodu, potpuno mi je vjerovala pa je to bio vrlo zabavan proces. Volim obje predstave.

TELEGRAM: Volite li više igrati u praizvedbama ili u komadima koji su, poput Shakespearea, već stotine puta postavljeni na hrvatske kazališne scene? Postoji li uopće razlika?

HEGEDUŠIĆ: Oboje je zanimljivo. Kod Shakespearea tražiš nešto novo oslanjajući se na tradiciju, a u suvremenim komadima – kao što je to slučaj sa “Slučajem” (smijeh) – tražiš nešto novo, oslanjajući se na novo. Tako ja to doživljavam. Ako išta, u podsvijesti ostanu sve pogledane predstave, a mnogi glumci su nam puno toga oporučno ostavili, i hvala im na tome.

TELEGRAM: Vaša majka Ksenija Erker vjerna je posjetiteljica vaših kazališnih premijera. Daje li kakve komentare?

HEGEDUŠIĆ: Majka je moj revni pratitelj, pratitelj moje kazališne biografije, dobro ste to primijetili. Sve komentira, uvijek konstruktivno i kvalitetno. Znalac je svoje vrste i puno mi pomaže.

TELEGRAM: Stignete li se baviti i glazbom koliko biste ustvari htjeli?

HEGEDUŠIĆ: Voljela bih i više, i nadam se da će se nešto po tom pitanju uskoro dogoditi. Uvijek se nešto s nekim dogovaram, ali dogovori propadnu zbog posla i proba. Tako prođe godina u dogovaranjima, a čovjek se ni ne okrene. Sve što se mora dogoditi – dogodit će se.