'San Ivanjske noći' u HNK-u Varaždin: autorska posveta Paola Magellija čaroliji šekspirijanskog ludila
"San Ivanjske noći" prva je Magellijeva režija u varaždinskom HNK-u
Magellijeva fantazmagorična posveta razdraganosti i čaroliji Shakespearove izmaštane Ivanjske noći u komadu koji doista vrijedi pogledati
Ove kazališne sezone, Shakespeare je ponovo u modi. Kao da ne postoje drugi predlošci klasične dramske literature, hrvatski teatri vraćaju se univerzalnom ishodištu svjetskog kanona koristeći golemi potencijal intertekstualnosti imanentne nenadmašnim komadima velikog engleskog barda kao temelj i okvir za dekonstrukciju i eksperiment u suvremenom, osobnom autorskom ključu.
U rujnu je Zagrebačko kazalište mladih (ZKM) izašlo s radikalnim LGBTQ čitanjem renesansne komedije “12. noć ili kako hoćete” (koje je nezasluženo, s obzirom na važnu temu, prošlo pomalo ispod radara, što se vjerojatno može pripisati pretjeranoj manifestnosti režije Poljaka Grzegorza Jarzyne).
Potom smo u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu gledali spektakularnu baletnu verziju “Hamleta” u koreografiji i režiji sjajnog Lea Mujića. Drama HNK-a Zagreb u nastavku sezone najavljuje tragikomediju “Mjera za mjeru” koju postavlja Ivan Plazibat, HNK Ivan pl. Zajc imat će “Macbetha” redatelja Eduarda Milera, a u Kerempuhu već ovu nedjelju gledamo “Kroćenje goropadnice” u režiji Selme Spahić.
Nije lako postaviti Shakespearea
Svi oni rade ono što sam Shakespeare sasvim sigurno nije radio: nastoje, provlačeći njegove tekstove i njihove političke, društvene i ine implikacije kroz sito – filozofskih, metafizičkih, parodičnih (…), nastavite niz – promišljanja o gorućim problemima današnjice, stvoriti novo i važno umjetničko djelo.
Kao ‘obični pjesnik’ glumačke trupe koja se borila za opstanak u kazališnom životu elizabetanske Engleske, Shakespeare je teme i zaplete smišljao pod pritiskom gorućih rokova – on se nije imao vremena zamarati kontemplacijama o umjetničkim dosezima, eksperimentiranju s kazališnim medijem i mogućnostima stvaralačke transpozicije. U tome je, dakako, i sav njegov genij, i vjerojatno baš tome možemo zahvaliti činjenicu što su njegove drame tako podložne adaptacijama.
No zapravo je prilično teško osuvremenjivati Shakespearea i pritom ne nagnati gledatelja da se poželi ponovo vratiti klasičnome izvorniku, a osobito je teško postavljati ga izvan kvalitativnog kazališnog mainstreama koji se u našem centraliziranom kulturnom univerzumu mahom svodi na zagrebačka institucionalna kazališta.
Hrabra odluka i važan iskorak
Kad je odlučila u ovosezonski repertoar varaždinskog HNK-a uvrstiti “San Ivanjske noći”, intendantica Senka Bulić sasvim je sigurno toga bila svjesna. Je li baš zato pozvala prekaljenog Paola Magellija da ga režira ili je ta suradnja rezultat neke druge ravnateljske procjene, ne znamo i nije ni važno; važno je tek da je Varaždin dobio komad koji – iako neprijeporno ima manjkavosti – u mnogočemu predstavlja važan iskorak za ovaj (nacionalni ali ipak regionalni) teatar, nudeći modernu reviziju Shakespeareovih likova i tema u jasnom magelijevskom autorskom ključu, istodobno odajući počast zaigranoj provokativnosti umjetničke imaginacije njihova autora.
Magelli je jedan od onih redatelja čiju poetiku lako prepoznajemo i spremno kategoriziramo u ladicu provokativne estetike obilježene lascivnom fantazmagorijom i intelektualnom koketerijom s neukusom, što je u određenom trenutku doista bilo revolucionarno i novo, ali se s vremenom pomalo izlizalo, pa neke njegove novije režije djeluju kao revije već viđenog i, u smislu teatarskih postupaka, donekle deplasiranog.
Vjerojatno zbog toga, prvi prizori “Sna Ivanjske noći” na premijeri u HNK-u Varaždin u srijedu 29. studenoga djelovali su kao mogućnost fijaska: grubo tesano, pomalo rutinirano nizanje prizora na spoju patosa i školske predstave s elementima nadrealnog.
Odskače Karlo Mrkša
Magelli i dramaturginja Željka Udovičić Pleština pristupili su ovom komadu kao poligonu za propitivanje realiteta, koristeći se istom logikom kao i Shakespeare: ljudsko i mitsko miješaju se na pozornici na neočekivane, ponekad zastrašujuće načine, stvarajući čaroban koktel zabave, političkog i društvenog komentara i – umjetnosti.
To u Magellijevu slučaju uobičajeno podrazumijeva intervenciju kroz prenaglašenu gestikulaciju, ovdje utjelovljenu kroz Helenu Minić Matanić kojoj je, možda pomalo i nepravedno, dano da svoju ulogu Hipolite svodi na izraz groteskne začuđenosti koja povremeno bukne vulgarnom lascivnošću.
Uvodna scena na Tezejevu dvoru (Tezeja igra Robert Plemić) odvija se sporo i nezgrapno; glumcima kao da ne odgovaraju zakučaste šekspirijanske replike – naizgled jednostavne ali jezično prilično raskošne, nije ih lako iznijeti s uvjerenjem i strukturom nužnim za riječi takve težine i snage, pa ni unatoč prilagođenom prijevodu koji je načinila Udovičić Pleština. Odskače Karlo Mrkša, koji će kao Demetrije do kraja komada suvereno održavati upečatljivu glumačku izvedbu.
Dramedija zabune s podzapletom
Priča je poznata: ikonička je snaga “Sna Ivanjske noći” u dramediji zabune koja se odvija u šumi, gdje se legendarni Puk, agent kaosa, nestašno poigrava sudbinama protagonista nekoliko paralelnih ljubavnih drama. Shakespeare u ovom komadu tematizira suprotstavljanje društvenim konvencijama – Hermiji (Dea Presečki) nije dopuštena udaja za voljenoga Lisandra (Robert Španić), već je prisiljena slijepo se pokoriti očevoj volji i udati za Demetrija, kojemu je obećana.
Puka igra Hana Hegedušić, koja je zaista sjajna glumica, no šteta što se u ovoj ulozi nije odlučila za veću razigranost i vragolanstvo – u magelijansku fantazmagoriju ove produkcije dobro bi se uklopilo malo mangupske naslade vilinskoga zloćka.
Engleski bard je u “San Ivanjske noći” kao dramu u drami uveo i zaplet iz “Romea i Julije”. Zapravo se i ne zna je li najpoznatija njegova ljubavna tragedija ozbiljna reinterpretacija šašavog podzapleta iz “Sna” ili je upravo obrnuto – Shakespeare se ovdje šaljivo poigrava s ozbiljnom ljubavnom pričom u burleski s Titanijom i magarcem.
Chick-fight u šumi prekretnica
Magellijeva artikulacija vrlo je suvremena, pa je Marita Ćopo kostimografski osmislila raskošan svijet šljokičastih, romantičnih haljina, u kojima njegove protagonistkinje izgledaju istodobno i čedno i seksi. Scenografija Ivana Marušića Klifa oslanja se na sugestivne video projekcije koje čitav stražnji zid pozornice pretvaraju u moćnu prostornu instalaciju koja postavlja ton raspoloženja na sceni, krećući se između stvarnog, realnog svijeta i onog snovitog, začudnog.
Glazba koju su napravili Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević efektna je, atmosferična i ekspresivna istodobno, no kao da je pomalo dislocirana od radnje, ne prati dosljedno pomake u scenskom mikrokozmosu, već kao da ima neku svoju logiku.
Redatelj efekata, Magelli se poigrava percepcijom gledatelja, raslojava realitet, prodire u prostor neostvarenog, željenog, sanjanog. Varaždinski je “San Ivanjske noći” u tom smislu neupitno izrazito vizualno karizmatična predstava. No, tek kad niz efektnih sličica prvoga dijela naglo negdje pri sredini presiječe maštoviti chick fight Hermije i njezine najbolje prijateljice Helene (Elizabeta Brodić) u šumi, ovaj komad postaje dostojan reinterpretacije Shakespearea.
Predstava koju vrijedi pogledati
Iznenadan skok u ludizam potpuno preusmjerava predstavu: ono što otad gledamo – uključujući međusobnu potjeru dvaju ljubavničkih parova, epizodu sa skupinom amaterskih glumaca-tesara i ljubavnu travestiju njihova glavnoga aktera Vratila (Marko Cindrić) pretvorenog u magarca s prekrasnom vilinskom kraljicom Titanijom (unatoč posve nepotrebnoj iako izrazito erotičnoj sceni golotinje Helene Minić Matanić) – angažira varaždinske glumce na posve novoj razini, otkrivajući dijapazon talenata.
Pritom apsolutno briljiraju braća Nikša i Filip Eldan, koji u ulogama prekrasne djeve i zida u predstavi koju izvode na Tezejevu vjenčanju pokazuju vrhunski, glumački zreo humorni potencijal.
Shakespearea, dakle, nije lako postaviti, pa ni u teatru koji se diči predznakom nacionalnoga. Usprkos svim početnim zamjerkama ove produkcije, Magelli je uspio u Varaždinu napraviti dobru predstavu i, pažljivo probirući Shakespeareov iskričav humor i društveno-politički podtekst izvornika, dati vlastiti autorski hommage ludilu, razdraganosti i čaroliji Ivanjske noći izmaštane prije više od 400 godina, u komadu koji doista vrijedi pogledati.