Na njegovu nadu da redatelj nije promašeni čovjek stiže promptna replika kelnerice: “Ako su svi, Paolo, kao vi, onda redatelj nije promašen čovjek”. E, to vam je Paolo Magelli. Čovjek koji, kud god da mu noga kroči, ostavlja intenzivan trag svoje specifične, jedre, laskave, ponekad turobne, a opet duboko pozitivne energije.

Malo se zna, ali igrao je Magelli u kazalištu, čak i na francuskom jeziku, i tvrdi kako se, poradi svih tih navedenih promašenosti, bude neki nagoni koji se tu promašenost trude pobijediti i ispeglati. Režiser pritom ne smije ne biti samokritičan, upozorava: Redatelj mora biti strog prema sebi i biti svjestan da skup tih promašenosti njime vlada i da je nužno biti ispod nivoa onoga što radi da bi mogao “nemilosrdno štrihati sebe”.

Slavenizirani Toskanac, kako ga od milja zovu, trenutno priprema predstavu “Malograđanski pir” u sarajevskom Kamernom teatru 55 te “Djecu sunca” u ljubljanskom Slovenskom narodnom gledališču.

Želimo znati što to nova sprema u Dubrovniku – na nekoliko smo Instagram storija vidjeli kako u posljednje vrijeme često leti na jug Hrvatske. Magelli otklanja bilo kakvu mogućnost iznenađenja; naime, suradnju s Dubrovačkim ljetnim igrama, festivalom na kojem je davnih godina započeo ovdašnju kazališnu karijeru, morao je otkazati jer “jednostavno ne stiže” – što zbog ranije dogovorenih obaveza, što zbog zdravstvenih kontrola.

Probe su garancija za uspješnu kazališnu predstavu, a ako se termini stiskaju, onda, govori, milosti nema.

TELEGRAM: Kako se mirite s dinamikom rada koju sa sobom nosi 21. stoljeće? Kada ste započinjali, radilo se puno duže, studioznije, posvećenije… Sad je novca sve manje, a radi se sve hitrije?

MAGELLI: Ja se s time ne mirim. Trebali bismo sve duže raditi, a o tome koliko nam kronično nedostaje novca bolje da ne govorim. Odnos prema umjetnosti postao je ponižavajući. Ne govorim, pritom, primjerice o Dubrovniku – to je festival određenog tempa. Nedavno smo završili “San Ivanjske noći” u varaždinskom HNK-u i radili smo točno onoliko koliko nam je bilo potrebno. Na Zapadu se sada radi sve brže i sve više, umjesto da se radi sve manje i sve dulje. Problem se može detektirati već i u samom nazivlju – nekad je to bila kreacija, a sada je produkcija. Ja sam protiv produkcije. Ona me ne zanima.

TELEGRAM: Producenti su danas preuzeli glavnu riječ… Ipak oni drže kesu s novcem.

MAGELLI: Sama ta riječ je za nekoga magična, a za mene je imbecilna. Nema u umjetnosti produkcije. Bio sam prije neki dan u bečkom Muzeju Albertina. Promatrao sam ta genijalna djela tih slikara, konkretno – radilo se o izložbi koja obuhvaća trideset godina njemačkog i austrijskog slikarstva. Puno je slikara, iako su svi stari, još uvijek živih. Tko je njih tjerao da produciraju? Nitko. Te slike, s idejom produkcije, nikada ne bi postale fenomenalne, kao što velikim dijelom jesu. Problem umjetnosti je to što, ako joj se oduzme kreativnost a naglasak stavimo na produktivnost, ona ne postoji.

Umjetnosti je pak sve manje, iz prostog razloga što je politika sve manje za nju zainteresirana. Umjetnici su dobrim dijelom krivi jer su postali poslušni. Nema više neposlušnosti, sve ju je manje moguće vidjeti među umjetnicima. Ja se pitam – zar nije obaveza svakog umjetnika biti protiv svakog rata? Da se odmah unaprijed kaže – ne postoji pravedni rat! Hajmo sjesti i razgovarati! Jesu li umjetnici dovoljno angažirani oko tih pitanja? Nisu. Sada ćete vi reći da sam ja star čovjek jer tako gledam na svijet, a ja vam kažem da mi moje iskustvo govori da je rat nepravilan i, iako imam ovoliko godina, i dalje sebi ne mogu objasniti kako čovjek može ubiti drugog čovjeka.

TELEGRAM: Nije li nam to u prirodi?

MAGELLI: Nije nam to u prirodi, već nam je to u lošoj politici usmjerenoj ka materijalnom.

TELEGRAM: Ali čovjek je zoon politikon.

MAGELLI: Nitko to ne spori. Samo, problem ne leži u tome, jer politika nije nužno loša; problem leži u kapitalu koji je od početka problem i koji postaje sve veći problem.

TELEGRAM: S obzirom na vaših četrdesetak kvadrata u Dalmatinskoj, vas kapital nikada nije zanimao?

MAGELLI: Hahaha, tako je! Četrdeset kvadrata u Dalmatinskoj moj je jedini kapital!

TELEGRAM: U svojem prvom intervjuu za Telegram prije sedam godina rekli ste nekoliko zanimljivih stvari o sadašnjem hrvatskom predsjedniku Zoranu Milanoviću. Među ostalim, prozvali ste ga zbog smanjivanja proračuna za kulturu. Sadašnja se HDZ-ova vlast hvali da je proračun za kulturu podigla. Poznato je da pratite dnevnu politiku pa – je li onda sadašnja vlast bolja od prijašnjih?

MAGELLI: Ne. Mislim da je jedini koji je bio na pragu nekog digniteta i koji se borio za podizanje razine kulture bio Ivica Račan, koji je u drugoj vladi popustio. S druge strane, morate znati da ja ništa ne govorim bez pokrića – postoje parametri. Možete točno vidjeti koliko za kulturu izdvaja koja zemlja.

TELEGRAM: Tada ste ustvrdili kako i Albanija za kulturu izdvaja više od Hrvatske.

MAGELLI: Tada je to bilo tako. Ne znam kako je sada. U svakom slučaju, ne vjerujem državama koje ne investiraju u kulturu, a u Hrvatskoj se jako malo investira.

TELEGRAM: Da se, na čas, vratimo na Milanovića. U intervjuu na koji se pozivam izjavili ste da vam nikada nije bio simpatičan i zamjerali ste mu bahatost. Je li se vaš stav o njemu promijenio kroz godine?

MAGELLI: Mislim da on u ovom trenutku, i to zato što voli kontradikcije, svojim provokacijama ipak uzburkava političku scenu. Ne dajem mu za pravo – ne uvijek, neki put da – ali mislim da je to talasanje jedna zdrava stvar koja bi trebala biti pojačana.

TELEGRAM: Kazali ste i da je on čovjek koji ne sanja. Ne volite ljude koji ne sanjaju i koji si ne postavljaju nemoguće ciljeve? Koji je vaš nemogući cilj?

MAGELLI: Treba sanjati, a danas je to jako teško. Moj je cilj ponovno stići do utopije. Samo, imamo velikih civilizacijskih problema. Gledam svoje troje djece i čini mi se da nisu sretni. Ne optužujem ih, želim ih razumjeti, ali nisu sretni.

TELEGRAM: A vi ste bili sretni?

MAGELLI: Ja sam oduvijek nesretan. Ja sam optimistični pesimist. Problem je u tome što su ljudi poput mene krivci za to što ova djeca nemaju što sanjati. Mi smo im oduzeli snove. Mi smo ih kastrirali. Mi smo ih navikli na svijet mogućeg, a ne na svijet nemogućeg. Sjećam se, kad sam bio klinac (uh, puno je vode ispod mostova od tada prošlo), živjela je jedna parola koja je s vremenom postala omražena, a ona kaže: “Budimo realni i činimo nemoguće”. To “činimo nemoguće” smo mi kastrirali svojoj djeci i ostavili smo im samo prvi dio rečenice. To je zločin.

TELEGRAM: Primjećujete li takve trendove i u teatru?

MAGELLI: Mislim da su glumci svećenici neke istine. Glumci imaju neki nagon za ispovijedi o sebi, o doživljajima. Njihova je duša kao jedna geografska karta životnog puta. Mislim da su glumci uvijek spremni, ako imaju mogućnost, na sve. Ali što im omogućujemo? Ako nemaju jedan dobar prostor za to “sve”, onda su i oni u gabuli. Ali, ako im to omogućite oni su po vokaciji, bez obzira na rezultat, spremni na to unutarnje putovanje u sebe. Smatram da je to fantastično.

TELEGRAM: Prije sedam godina kritizirali ste Renzija, pretpostavljam da ni o Meloni nemate lijepih riječi?

MAGELLI: Što da kažem osim sve najgore, ali to nije interesantno. Kada o njoj govorim, mogu se vratiti na Aristotelove “Dijaloge” – tko je kriv što su oni na vlasti? Pa, mi! Nitko drugi. Ona je u prednosti zato što je na vlasti a mi smo, oprostite na izrazu, otišli u božju mater jer smo joj to omogućili. To je pomalo i suština svih promašaja u Europi. Ima sada jedna mala nada u Poljskoj i nadam se da se tamošnje mračno razdoblje privodi kraju. Ali, to je samo nada. Vidimo samo jednu crnu Europu.

TELEGRAM: Imate razumijevanja za ljudski strah?

MAGELLI: Imam, ali ne zarađuju oni na ljudskom strahu, nego na ljudskoj ignoranciji, a za to nemam razumijevanja.

TELEGRAM: Kada ste se već dotakli rata, zanimljivo je to što je on dugo vremena bio vaša umjetnička opsesija. O davnim predstavama se, zbog same prirode kazališne umjetnosti, rijetko govori, ali pamti se vaša legendarna inscenacija komada “Don Juan se vraća iz rata” s početka 1980-ih u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Predstavu sam gledao na YouTubeu i malo je reći da je famozna, mogu tek zamišljati kako je dobro to kazališno iskustvo bilo uživo. Šest glumica i 36 različitih lica. Dugo se zadržala na repertoaru.

MAGELLI: Eh! Kada mi kažete prije 40 godina – odmah me kopate. Čitav je moj život prošao. Drago mi je da ste spomenuli tu predstavu! Imao sam fiksnu ideju koja se, na moju žalost, realizirala, a pogotovo kroz moje kasnije predstave i pogotovo u Splitu; fiksnu ideju o nekom ratu koji traje u čovjeku, i strašno me zanimala ta ženska perspektiva. Ženska napuštenost. U posljednje vrijeme izgleda kao da sam pobornik MeToo pokreta, ali nije to to. Na ženu gledam kao na superiorno biće u svakom smislu, a ne kao na inferiorno, kao što se danas često promatra. Pritom, hm, samoća mi nije lijepa riječ… solitudij, da, to je divna riječ; tiha želja tog ludog, krhkog, jakog, duhovitog, tragičnog, egzistencijalnog putovanja tih žena bila je moja opsesija unutar teme rata. To se valjda u toj predstavi vidi. U pravu ste, dugo je zadržana na repertoaru i puno sam je puta išao gledati.

TELEGRAM: Malo je koji naš redatelj postavljao Ödöna von Horvátha toliko kao vi. Čini li vam se da on stoji u ladici zaboravljenih dramatičara?

MAGELLI: Premalo ga se igra. Pazite, ja imam čak jednu strašno zanimljivu anegdotu. Naime, za vrijeme Francisca Franca, Horváth je stavljen na listu zabranjenih pisaca. Prije jedno četvrt stoljeća, dao sam “Priče iz Bečke šume” prevesti na španjolski i u Caracasu smo, u koprodukciji s Bečom, napravili taj komad. Igrali su ga na španjolskom jeziku glumci iz raznih zemalja. Horváth je bio totalni šok te je, nakon toga, konačno ušao u teatre cijele Južne Amerike, a potom i Španjolske.

Njegovo je djelo moja velika ljubav. To je tip u kojem se ja, kao u nekom iskrivljenom ogledalu, prepoznajem, i to zbog njegovih neprestanih vanjskih i unutarnjih migracija, zbog stalnog traženja. Rođen je u Rijeci, imao je tetu koja je govorila talijanski, završio je osnovnu školu i gimnaziju u Budimpešti, sveučilište u Berlinu, miješao je jezike, kao što ih i ja miješam (doduše ne toliko prirodno), kao i kulture. Završio je kako je završio.

TELEGRAM: Pored tog Horváthovog djela, u posljednje mi se vrijeme slučajno dogodilo da sam u više navrata slušao o predstavi “Viktor ili dan mladosti” s konca osamdesetih u Gavelli.

MAGELLI: Jao, jao! Kako mi je to draga predstava! Mah, to je bilo fantastično! Imali smo čak i političkih problema zbog sadržaja predstave, ali nas je Kosta Spajić branio. Bili su to zadnji trzaji komiteta. Filip Šovagović i Ranko Zidarić igrali su dvije famozne ženske; stari je Zidarić igrao admirala, Slavica Knežević oca, Helena Buljan majku, Ksenija Pajić djevojčicu… a Anja Šovagović je imala zadatak prdjeti! Bio je to dijalog prdežima. Sjećam se, Pjer Meničanin je u HNK-u imao neku malu ulogu, odigrao bi je i ja sam ga čekao ispred Gavelle kako bi uletio pod pozornicu i sinkronizirao taj dijalog prdežima!

To je bilo nešto ingeniozno. Eto, to ide u prilog razlici između kreacije i produkcije, jer za takvu su predstavu bili potrebni mjeseci rada. Renesansa nas je naučila jednu magičnu riječ koju sada svi upotrebljavaju pogrešno – butik, la bottega; tada je to bilo mjesto na kojem su klinci kod velikih majstora išli na učenje. Prije negoli si postao umjetnik, morao si biti odličan zanatlija, a zanatlija ne možeš biti ako nemaš vremena. Danas sve znamo, a u suštini ne znamo ništa. Ne znamo osnove naših zanata i to je, rekli bi Nijemci, niederlage – propast.

TELEGRAM: Posljednjih smo mjeseci gledali “San Ivanjske noći” u HNK-u Varaždin, “Subotu, nedjelju, ponedjeljak” u Kerempuhu, “Oca” na “Gavellinim večerima”…

MAGELLI: Eh, samo čas! Moram reći da “Otac” nije stao na Gavellinu pozornicu, ona je premala. Praktikabli su trebali biti visoki kako bi se sve dobro vidjelo, a nisu ušli, trebala je pozornica biti šira šest metara, a širiti jedan teatar nije moguće. Jesu odradili, ali hajmo reći da je to falsifikat originala (smijeh).

TELEGRAM: Htio sam reći – postojano o svome vremenu govorite kao o prošlom, a sveprisutni ste i puno radite.

MAGELLI: Život vam je ionako ništa doli dijalog sa smrću i s krajem. Postavlja se pitanje – što je to cilj? Kažu ljudi da je cilj kraj, a ja mislim da je cilj put, a da cilja nema jer kraj nije nikakav cilj. Tako da, ja sam na putu (smijeh).

TELEGRAM: Uspješno se mirite s godinama?

MAGELLI: Vjerujem da je starost jedno stanje koje vam ne daje nužno neku mudrost i ne daje vam nužno neki umor, ali vam daje bolove. Mene bole leđa, imam pejsmejker i to me sve tako nervira! Sve su to znakovi da nam se taj nepostojeći cilj približava. Ali, približava se za svakog. Ljudi danas žive, a to sam već ranije označavao kao problem naše kulture, kao da su sve bliži besmrtnosti, nitko ne razmišlja o fragilnosti života. Kada ste stariji ta je fragilnost vidljivija, ali ne opsesivno, nego prirodno.

TELEGRAM: Puno je toga o vašem životu rečeno i zapisano, ali meni se u glavu usjekla informacija da ste najbolji poznavatelj rumunjske kulture u Zagrebu?

MAGELLI: Nisam siguran, ali mislim da jesam! Bio je jedan veliki pjesnik u Beogradu koji se zvao Adam Puslojić koji je pisao na rumunjskom, on je znao puno. Mislim da je rumunjska kultura fantastična kultura o kojoj ljudi malo znaju. O tom bismo kulturnom imperijalizmu jedanput mogli razgovarati – o tome da Talijani misle da su neprikosnoveni, Francuzi da su izmislili sve, Amerikanci da su stvoritelji novog svijeta, o Englezima kuhanima u svojoj aroganciji… a ja znam da postoji puno malih fenomenalnih naroda o kojima ništa ne znamo i promatramo ih kroz klišeje.

Mislim da u tu skupinu spadaju spomenuti Rumunji, ali i Hrvati koji se u nekim stvarima precjenjuju, ali imaju veliku kulturu. Talijan kada napušta Trst ulazi u crnu rupu. Ništa ne razumije i nije svjestan da je ta crna rupa – htjeli to Slaveni ili ne, ali i drugi narodi koji nisu Slaveni, ala Rumunji ili Mađari – Europa. Prezirem etnopodjele i kategorizacije, ali taj Zapad još uvijek nije riješio problem spomenute crne rupe koja počinje u Trstu i završava iza Urala, tamo gdje se Čehov razbolio, a seže do Japana. Pola svijeta je Zapadu nepoznata činjenica.

Katastrofa je to što je više neprevedenog nego što je prevedenog. Pa nije prevedena ni ruska avangarda, a prošlo je više od stoljeća. Sada sam namjerno uzeo jedan veliki pokret kao slikovit primjer. Tko je preveo Čehe? Poljake? Naposljetku – Hrvate? Nitko. Ne znamo ništa o novim klincima. Sad čitam jedan tekst genijalnog mladog mađarskog pisca. Tko će njega čitati? Tko je zainteresiran? Mađari su nam susjedi, ali tko ih prevodi, tko ih razumije? Ja Zapad ne definiram kao Zapad, to sam vam zaboravio reći, ja sam zapeo kod Aleksandra Makedonskog i za mene je sve to Europa.

TELEGRAM: Što bismo trebali čitati od Rumunja?

MAGELLI: Mogu početi od Caragialea, kod kojega se vidi da je taj apsurd rođen već u 19. stoljeću i da je prirodno da su se pod tim kišobranom rodili Tristan Tzara, tzv. dadaizam, Ionesco, Eminescu… Pa imate Ciorana; čitav niz genijalnih filozofa koje su Francuzi privremeno posvojili i nacionalizirali, žigom ih ovjerili… ima se što za čitati. Da ne zaboravim genijalnog pjesnika Nichitu Stănescua. Tko još išta zna o Constantinu Brâncușiju i njegovom kiparstvu, osim nekoliko francuskih stručnjaka? Jedan od najvećih kipara suvremene umjetnosti. Sada ste me natjerali da otvaram jedna vrata koja ne otvaram često niti rado jer me to pogađa… To pripada nekoj mojoj intimi.

TELEGRAM: Hvala vam na tome. Koja je najveća predstava koju ste režirali?

MAGELLI: Znate što, ja i ne znam što sam režirao…

TELEGRAM: Zar nije Univerzijada s 12.500 ljudi ipak najveća?

MAGELLI: Ha-ha-ha! Jest!

TELEGRAM: Kako je bilo raditi s Milkom Šparemblekom?

MAGELLI: Ja vam njega obožavam! Imali smo divnu suradnju na Univerzijadi. Ogroman koreograf, jedan veliki meštar. Evo, ja bih njemu dao da sjedi u baletnoj dvorani, da radi što hoće i platio bih ga za to. Dok mi razgovaramo, održava se premijera “Godota” u Josefstadt teatru u Beču u režiji Klausa Peymanna koji ima 86 godina! Do prije nekoliko godina bio je intendant Berliner Ensemblea. Zašto ne bi Milko Šparemblek? U Hrvatskoj je moda takve veličine stavljati pod ključ!

TELEGRAM: Starije glumice i glumce pogotovo.

MAGELLI: Nažalost. To je genijalna dob za biti na sceni, za igrati. Jako bih volio vidjeti što Milko danas može raditi. Ja mislim da može.

TELEGRAM: Nedostaje li vam Zoja Odak?

MAGELLI: Eh… Zoja Odak, Boris Dvornik, Zdravka Krstulović i Josip Genda – to su bili moji prijatelji koji mi svakodnevno nedostaju.

TELEGRAM: Krstulovićki je pred koji dan bilo dvadeset godina od odlaska. Još uvijek u Splitu nije dobila svoju ulicu.

MAGELLI: A ako nije ona zaslužila – tko je? Ako nije Dvornik zaslužio – tko je? Eh, to vam je Hrvatska!

TELEGRAM: Glumci, čini mi se, vole vašu energiju i način rada. Filip Detelić mi je u jednom razgovoru priznao da najviše voli kada na njega vičete. Iako imate taj neki strogi stav, osjeća se kako glumci o vama govore s velikim poštovanjem, ali prije svega s ljubavlju.

MAGELLI: Znate kako, za mene – i to nije posljedica moje dobi – ne postoji kazalište bez glumaca. Puno je toga okolo, ali kazalište su glumci i to nije floskula. Glumci su moja prva ljubav. Bez njih nema teatra. Ako volite teatar, morate voljeti i glumce, ali to ne znači da im morate i popuštati. To znači da ponekad treba i urlati (smijeh) i biti strog, ali iza te strogoće mora postojati dobra volja i ljubav. Što više strogoće, to više zaljubljenosti.

TELEGRAM: Vaš je tim u Hrvatskoj posljednjih godina, isti – Mrle i Ivanka, Klif i, naravno, Željka Udovičić Pleština koja je s vama još otkako je bila studentica. Postoji li strah od manirizma kada ista ekipa radi zajedno?

MAGELLI: Znam za taj problem manirizma, ali kako radim u drugim sredinama i s drugim ekipama, mislim da ga uspješno izbjegavam. Također, oni nisu moji suradnici, oni su moja obitelj – a u obitelji nema manirizma jer se neprestano upoznajemo.

TELEGRAM: Nadate li se da će vam netko uskoro dati da napokon režirate “Glembajeve”?

MAGELLI: Ja se nadam da ću toliko doživjeti da režiram “Glembajeve” i da s njima samog sebe skandaliziram (smijeh).

TELEGRAM: Navodno volite Krležine ranije dramske cikluse?

MAGELLI: Obožavam! Mislim da je Krleža žrtva Zagreba. On je s “Legendom” – kao i s “Kraljevim”, jednom od mojih najdražih predstava – bio u vrhu europske avangarde. Bio je interesantniji od najvećih njemačkih ekspresionista, puno zanimljiviji, hrabriji i luđi. Zagreb ga je učinio, hm, kako bih rekao, malograđanskijim nego što je on to bio. Zato mislim da bi se trebalo malo pozabaviti tim “Glembajevima” kako bi se, uz dobar rad sa Željkom, na površinu stavilo to neugodno, krvavo i sjajno kamenje koje se skriva. Čini mi se da je on pokriven nepotrebnim rečenicama, a to je nešto što mi smeta i što me vodi k Schnitzleru i, sad bi se u Beču naljutili, k nekim, hajmo reći, minornim austrijskim piscima. Ta salonska, austrijska literatura je tako pretenciozna.

TELEGRAM: Kako danas uopće igrati taj salon?

MAGELLI: A zar on uopće mora postojati? Ne mora. Interesantniji su ti monstrumi od te fotelje.

TELEGRAM: Tko je najbolji prijatelj Paola Magellija?

MAGELLI: Nezgodno pitanje. Znam samo tko mu je najveći neprijatelj…

TELEGRAM: Što ste zadnjega dobrog pogledali na zagrebačkim kazališnim pozornicama?

MAGELLI: “Kroćenje goropadnice” u Kerempuhu. Obožavam Selmu Spahić i njen vrlo sugestivan teatar. Volim taj bezobrazan i beskompromisan stav, volim kako radi s glumcima, i sviđa mi se što se konačno satira ne stavlja pod B kategoriju, jer je ona najozbiljniji pristup.