Igrala je glavnu ulogu u predstavi po romanu Kristiana Novaka. Mlada glumačka zvijezda za Telegram govori o novim izazovima

Hoće li karijeru do mirovine graditi u Varaždinu i njegovom u posljednje vrijeme propulzivnom teatru gdje uživa i cvate u ulogama za koje dobiva vrijedne nagrade, ili će – po uzoru na veliku Sandu Langerholz-Miladinov, u doglednom trenutku krajnji sjever naše zemlje zamijeniti za Zagreb – nismo u ovom razgovoru ni pokušali saznati. No, saznali smo zato da joj trenutno, nakon još jedne odrađene premijere, osjećaji variraju na ljestvici između uzbuđenja i usredsezonskog premora.

TELEGRAM: U Hrvatskoj teško da bi se našla glumica vaše dobi koja igra toliko puno. Jeste li zadovoljni tijekom svoje glumačke rijeke?

PRESEČKI: Zadovoljna sam. Ne bih se željela ureći jer je to tako u ovom poslu – nekad ga je puno, možda i previše, a onda ga nekad uopće nema. Na početku sam karijere pa još istražujem što me zanima, kakvo kazalište volim, s kojim ljudima mogu, s kojima ne mogu, a HNK Varaždin mi itekako nudi mogućnost da s ovakvim širokim repertoarom formiram sebe u dobru glumicu.

TELEGRAM: Postoji li i nešto što vam tu nedostaje?

PRESEČKI: Slobodno vrijeme i onaj zasluženi odmor nakon premijere ili nekog većeg odrađenog posla. Slobodno vrijeme mi je neophodno da ne izgorim u ovom poslu, i daje mi neku dimenziju egzistiranja i van kazališta a da pritom i dalje volim odlaziti na posao, nevažno je li riječ o probi ili predstavi.

TELEGRAM: U nedjelju se održala praizvedba predstave “Kisela krv” po tekstu Ivone Marciuš – međimurski okoliš, tri žene, nasilje, komorni komad. Tema koja se kod vas, u zadnje vrijeme, često propitkuje.

PRESEČKI: To je poetska drama koja govori o transgeneracijskom nasilju na koje se godinama pristajalo i koje se “šutke nasljeđivalo” preko Bake, Mame, pa do Unuke koja se, nakon nekoliko godina, vraća na mjesto na kojem je sve počelo; na mjesto iz kojeg je pobjegla jer nije htjela pristajati na takav život.

TELEGRAM: Vaš lik – Unuka – stoji kao antipod Majci i Baki. Kakva je ona? Vjerujete li da se doživljene traume prenose generacijski?

PRESEČKI: Vjerujem, da. I, nažalost, od toga nisu cijepljene ni današnje generacije. Od banalnih primjera do onih gorkih, užasnih. Unuka je unuka u odnosu na Mamu i Baku. Ona predstavlja otpor, ali onaj pacifistički, otpor prema pristajanju na preživljavanje i na trpljenje. Svojim dolaskom u prostor traume, ona ne osuđuje, već pokušava shvatiti njihove strane.

TELEGRAM: Teme Ivone Marciuš, baš poput onih Kristiana Novaka, regionalnog su, međimurskog karaktera. Biti umjetnički uronjen u vlastitu sredinu – pisati o njoj te je, u vašem slučaju, igrati – zasigurno je i prokletstvo i blagoslov.

PRESEČKI: To što je kazalište topografski blizu daje nam mogućnost da bolje oćutimo taj međimurski mol koji je utkan u te tekstove. S druge strane, govorno imamo prednost zbog jezika, koji nam je bliži i svakodnevni. Smatram da i Novak i Marciuš ne govore samo i isključivo o maloj sredini na sjeveru Hrvatske, već se te teme bez ikakvog problema mogu postaviti u bilo kojem djeliću ove države. To su jake, bitne, velike teme. Nebitno je jesu li pisane međimurskom kajkavštinom, na mađarskome ili japanskome. Komuniciraju jednim univerzalnim jezikom.

TELEGRAM: S Barbarom Rocco, koja igra Majku, te Ljiljanom Bogojević u ulozi Bake, već ste dijelili scenu. Je li ovo prvi put da igrate u predstavi Marine Pejnović?

PRESEČKI: S Marinom sam dosad imala prilike surađivati na nekoliko sinkronizacija, koncertnih čitanja i slično. Marinu obožavam, jer je kreativna, talentirana, odgovorna, normalna i, što mi je jako bitno, pažljiva prema suradnicima. I ludo ubrzana. U toj glavi ideje se rađaju nonstop i, s obzirom na to da sam i sama takva, lako sam se “prištekala” na tu energetsku bombu, i sve je teklo. O mojim dragim suputnicama, kolegicama Bari i Lili, kako ih zovem od milja, mogu reći samo sve najbolje. Svaka je posebna na svoj način, a obje nježne, dobroćudne, ustrajne, talentirane. Lijepo je imati uz sebe osobe koje ti i privatno i poslovno uvijek drže leđa. Sretna sam da ih imam. Moram, pritom, spomenuti i našeg Sanjina Rožića kao jednu od divnih duša iza scene, skrivenog u tami poput Batmana – uvijek spremnog na sve!

TELEGRAM: Jesenas smo vas gledali u ulozi Shakespeareove Hermije iz “Sna ljetne noći” u režiji Paola Magellija. Jesu li uloge iz klasične riznice zahtjevnije od onih kojima ste, kao glumica, po prvi puta udahnuli život?

PRESEČKI: Draže mi je bilo odigrati te praizvedbe i prva udahnuti slovima na papiru život, nego igrati neki klasik. Naravno, i nakon stotina i tisuća puta, svaka adaptacija istog teksta drugačija je na svoj način, tako da je i to neki izazov. Ali imala sam mogućnost ove sezone odigrati dvije praizvedbe, što mi je dalo puno prostora, iako smo se doista puno i naradili. Kad imate živuće autore, uvijek postoji mala bojazan od toga hoće li vaša interpretacija biti u skladu s njihovom idejom.

Kad smo radili “Slučaj vlastite pogibelji”, u kazalište je došao Kristian Novak i, pri prvom susretu, on mi kaže: “Dakle, okej. To je to. Ti si Profa?”, na što se ja nadovežem s: “Dakle, OK, je li to – to, vi ste Kiki?”. Kao da smo i on i ja imali malu tremu prilikom susreta. Kasnije smo se, naravno, opustili i surađivali kao da se znamo sto godina. To mi je bilo, baš kao i taj prvi susret, totalno čudno. Kako me život uopće doveo do toga da sam prije samo nekoliko godina sjedila u mraku gledališta u ZKM-u na predstavi “Črna mati zemla”, a sad igram glavnu ulogu u praizvedbi njegovog novog romana u nacionalnom kazalištu? Nestvarno.

TELEGRAM: Je li bilo bolno stvarali lik Profe?

PRESEČKI: Bilo je teško, nisam je odmah od početka shvaćala, tražila sam konkretne odgovore na svoja pitanja, ali sam na kraju shvatila da tih odgovora ne mora nužno biti. Radila sam s genijalnim Ivanom Plazibatom, i to mi je jedna od najdražih suradnji s redateljem tog kalibra. Za ulogu Profe trebalo je imati strpljenja, razumijevanja i vjere u povezivanje labirinta od priče koja je napisana. Čitajući roman, uopće nisam navijala za Profu. Nisam znala kako ću je odigrati, ako ne stojim iza stvari koje govori i uvjerenja koja podržava. Ali dubljim uranjanjem u materijal i u tekst, shvatila sam da stvari nisu crno-bijele, ni u romanu ni u životu. Morala sam razumjeti, i onda iz toga napraviti ulogu.

TELEGRAM: Iz ovog dvogodišnjeg službenog puta u HNK-u Varaždin, koji su najljepši, a koji najteži trenuci?

PRESEČKI: Najljepši su oni kada sretnem mamu, tatu i brata netom nakon odigrane premijere dok adrenalin još kola žilama. Volim gostovanja, volim djelatnike našeg kazališta – od spremačica, garderobijera, šnajdera, do ekipe iz šminke, frizure… Najteži se trenuci, pak, odnose na one periode kada previše vremena provodim u teatru i kada zapostavim svoj privatni život. K tomu, putujem iz Zagreba, pa se iz jednadžbe ne mogu izbaciti jutarnje gužve i stres na cesti.

TELEGRAM: U Zagrebu istodobno igrate i “Krčmaricu Purgericu” u Histrionima. U jednom ste ranijem intervjuu sebe opisali kao svježu, poletnu, punu energije, željnu rada i posla. Je li danas sve i dalje isto?

PRESEČKI: Vjerujem da sam u ovoj prolaznoj fazi natrpanosti i dalje takva. Doduše, trenutno sam u survival modu dok se “poletna i svježa” Dea malo ne odmori… Bilo bi lijepo napokon imati jedno slobodno ljeto kako bih putovala, pila vino na moru, jela delikatese i uživala u hedonizmu (smijeh).