Zijah Sokolović vodi odlične radionice za starije od 54: ‘Cilj nam je sjećanjima pokloniti vrijeme’
Razgovarali smo s legendarnim glumcem koji je mentor i guru interaktivnog workshopa u organizaciji kazališta Ulysses
Kazalište Ulysses ne miruje ni u zimskom lovostaju. Tako da jedan od vrijednih inkluzivnih projekata, interaktivna radionica “Od životnog iskustva do kreativne uloge u životu” sufinancirana od Europskog socijalnog fonda (85 posto) i Ministarstva kulture i medija RH (15 posto), upravo kreće u novi ciklus: od 3. do 28. veljače. Mentor i guru workshopa je glumac Zijah Sokolović, nevjerojatni performerski teškaš koji iza sebe ima više od pola stoljeća maratona igre.
Jedan od onih bez kojih bi naši životi, sjećanja i nade bili daleko siromašniji. I dalje ne posustaje u borbi za, kako kaže, opstanak umjetnosti, opstanak vjere u ljude, opstanak života… Razgovarali smo za Telegram, a Sokolovićevo nepresušno vrelo znanja, umijeća, znatiželje, nemirenja i slobode, ispunjavalo mi je dušu.
TELEGRAM: Jedan od ciljeva radionice je podizanje svijesti o vlastitoj nemoći…
SOKOLOVIĆ: Ha! Može se tako gledati. Nemoć?! Ali, novija istraživanja dokazuju da je čovjek najkreativniji poslije 60 godina (smijeh). Odjednom „nemoć“ ima neku moć! Ali ga organizirane predrasude i društvene okolnosti bacaju u „vlastitu nemoć“ u kojoj se teško snalazi da organizira svoj „novi“ život poslije 54. Penzija ili gubitak društvenog statusa. Promjena bračnog stanja.
A cilj radionice je da se određenim sjećanjima pokloni vrijeme. Vrijeme za razmišljanje, prisjećanje i sjećanje na događaje koji grade životno iskustvo koje danas čini našu kreativnu ulogu u životu. Možda je samo nedostatak vremena za sjećanje presudno. Možda?!
TELEGRAM: Koliko je to teško postići u današnjem okrutnom natjecateljskom svijetu?
SOKOLOVIĆ: Svijet jest takav kakvim ga mi činimo. Ali ako se prisjetimo i razumijemo zašto ga činimo takvim kakav jest, onda možemo, nekad lako, nekad teško, da ga ispravljamo u onaj oblik koji je najbliži nama samima. Da ne moramo da se poredimo s rodbinom, sa susjedima, s državama, i na kraju sa samim sobom.
TELEGRAM: Otvaraju li se lakše sudionici radionica na virtualnoj distanci?
SOKOLOVIĆ: Skoro normalno, rekli bismo prirodno. U njihovoj nepokretnosti telefon i kompjuter je i drug i prijatelj i ljubavnik i prozor i, eto, i radionica 54+. Rijetki koji su odustali od svojih istraživanja mogućnosti, oni su ostali samo plus!
TELEGRAM: Koji aspekt svojih životnih retrospektiva najteže otkrivaju?
SOKOLOVIĆ: Mislim da su moji “studenti sjećanja” gladni svih tema o kojima pričamo. Gladni smo, gladni su da ih neko sluša i sasluša. Gladni smo da neko ima vremena i za mene! I za moja sjećanja! Svi smo tu 90 minuta i nitko nigdje ne ide i ne žuri. I ja, i mi, ne moramo da žurimo dok se sjećamo.
To je kapital, to je neko bogatstvo. A onda, ja kao glumac, svako sjećanje stavim u situaciju kazališne predstave, kao da je sjećanje dio neke uloge koju mi gledamo ili igramo u kazališnoj predstavi. I to je naša mala umjetnička katarza, na iznenađenje i oduševljenje „studenata“ 54+. To smo mi u najboljim godinama.
Mi u zaboravu od kolega s radnog mjesta, mi u zaboravu kao roditelji, a u nezaboravu kao čuvari unuka. U zaboravu penzionog sistema. Mi stariji od 54, ujedinimo se u Radionicu kazališta Ulysses!
TELEGRAM: Tako dajete i podršku jednoj od najranjivijih skupina danas?
SOKOLOVIĆ: Projekt “54+” sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Oni imaju desetine, stotine sličnih projekata za skupine „54+“. Europska unija, kao neka vrsta imperativa, želi da se taj dio čovječanstva ne prepusti monotoniji novonastale svakodnevice, nego da se pokrene i fizički i umno.
Da pleše, da slika, da studira, da misli, da i dalje doživljava svijet u kojem mu srce kuca. Ili da razmisli, da se sjeti, jer sada ima vremena, zašto je danas takav kakav jest.
TELEGRAM: Teror nametnute mladosti postiže već apsurdne note, zar ne?
SOKOLOVIĆ: Prošli državni sistem, kao ono socijalizam, komunizam, nije bio dobar… (smijeh)… Ali svi mi smo u njemu doživjeli ljubavi, izgubili nevinosti, plakali i radovali se. Samo moje sjećanje koje me čini danas kreativnim u staračkoj sadašnjosti je ludilo apsurda. A ja hoću sjećanje kao note, da po njima sviram penziju, posjete doktorima, zubarima, usamljenim susjedama, sviram odustajanje da sam još uvijek roditelj…
TELEGRAM: Koliko je to olako žrtvovanje zrelosti i iskustva pogubno u izvedbenim umjetnostima?
SOKOLOVIĆ: Svaki korak, svaka misao, svako sjećanje, svaki pogled je put ka umjetnosti koja nudi odgovor za razumijevanje stvarnosti u kojoj mjerimo pritisak svaki dan.
TELEGRAM: Kakve uspomene nosite na prvo iskrcavanje na Ulyssesov nosač slobode?
SOKOLOVIĆ: Čitao sam da je na Brijunima nekada bila bolnica za ratnike, od postojećih ali apsurdnih ratova. Tako sam ja nekako i Ulysses razumio kao bolnicu za ranjene umjetnike i gledaoce, od postojeće, ali često apsurdne stvarnosti. Kao kapetan James Cook koji je putovao brodom, i mi sada putujemo brodom iz Fažane, da bi svatko za sebe izračunao „udaljenost Venere od Sunca“.
TELEGRAM: Prvi put ste tamo zaigrali 2004. u Vujčićevoj drami „Play Beckett“, koja kultnog Godota smješta u brutalnu atmosferu Golog otoka.
SOKOLOVIĆ: Ta brutalna atmosfera tamne strane ljudske prirode, preko kazališta dotakla je i brutalnu stvarnost naših života. Zato je to bio jedan kazališni urlik, bolan pogled u nebo, i u zvijezde Malog Brijuna i galebove koji lete iznad glava gledalaca. Jedna od najljepših predstava u kojima sam igrao.
TELEGRAM: Ajme, onaj kvartet snova: Pero Kvrgić, Ivica Vidović, Rade Šerbedžija, Zijah Sokolović… Imao sam tada osjećaj da ste mogli i vremensku prognozu čitati pa da nas sve omađijate…
SOKOLOVIĆ: Samo bi morali znati zašto igramo vremensku prognozu i šta bi gledaocima mogla značiti ta vremenska prognoza (smijeh)… Da bi gledaoci mogli poslije predstave reći, „E to je vremenska prognoza!“ ili „Tek sad razumijem vremensku prognozu“, ili „Poslije ove predstave nikad više neću slušati vremensku prognozu“ (smijeh)…
TELEGRAM: Volite imati uz sebe takve mrcine igre?
SOKOLOVIĆ: Takva igra je kao brod koji plovi s velikim jedrima, a stalno puše povoljan vjetar. S njima sam doživio, kada igramo, da ne znam da li je to uopće predstava, da li je možda počela i zašto joj ne vidim kraj. Uh, ludilo nekog drugog postojanja.
TELEGRAM: Inspirira li vas snažno partnerstvo?
SOKOLOVIĆ: Ni tada, ni sada, ne vjerujem da smo igrali reprize „Play Beckett“. Samo premijere! Pero Kvrgić mi je često govorio u garderobi: “Zike, ja se tebe u predstavi stvarno bojim!” A neko vrijeme, poslije, sjećam se i Pero i Rade su pisali eseje o „Glumac… je glumac… je glumac“. Eseje o mojoj glumi za moju knjigu.
TELEGRAM: O pogubi totalitarnih kandži zarivenih u ljudske duše osvjedočili ste se i u „Karamazovima“ Dušana Jovanovića, u ulozi buntovnog Branka Mitića. Ta briljantna drama kao da je danas napisana.
SOKOLOVIĆ: Sjećam se – te neobične 1980. sam bio u žiriju „Starta“ za najbolji dramski tekst u Jugoslaviji. Bio je to tekst Dušana Jovanovića “Karamazovi”. Donio sam ga u Sarajevo u Kamerni teatar 55. Zvali smo genijalnog kazališnog intelektualca Zvoneta Šedlbauera i napravili uzbudljivu predstavu.
Igrao sam s umjetnički razbarušenim Josipom Pejakovićem i drugim kolegama. Kamerni teatar 55 je tada, te 1981., prvi put u svojoj istoriji bio na Sterijinom pozorju, i ja sam dobio svoju prvu Sterijinu nagradu. Te godine je taj tekst bio zabranjen za igru u Beogradu, ali, sjećam se, eto, nije bio u Sarajevu. Ko zna kako će se zvati ovo vrijeme i ovaj politički sistem u nekom budućem vremenu, kada ga se neko bude sjećao.
TELEGRAM: Tragediju staljinističkog komesara Mirka ispunili ste vrhunskom posvećenošću u filmu „Samo jednom se ljubi“ Rajka Grlića.
SOKOLOVIĆ: Rajko Grlić je nekim slučajem gledao moju predstavu „Glumac… je glumac… je glumac“ u maloj dvorani Lisinskog, taj i tada romantični kazališni incident. Predstava za proslavu Dana žena radnicama tekstilne industrije, kao malo kulture, zakuska, pa ples. Groteska u kazalištu.
Mislim da je tada bio oduševljen glumačkom hrabrošću, ali u tom momentu, mislim, da nije sve kapirao (smijeh). I iz tog uzvišenog stanja me pozvao u film, jer do tada se nismo poznavali. Prelijepa Vladica Milosavljević, Predrag Miki Manojlović, Erland Josephson, nestvarni Mladen Budiščak… i samo jednom se ljubi u filmu „Samo jednom se ljubi“. To je bila točna proza o ljubavi i njenim različitim oblicima.
TELEGRAM: Kako ste došli do rezultata?
SOKOLOVIĆ: Dugim, dugim glumačkim probama i razgovorima prije snimanja. Hm, da… Taj Mirko nije u svojoj suštini zao ili pokvaren čovjek. Čak je i naivan i negdje, negdje iskreno lijep. Ali ga je vjetar istorije otpuhao u novu vlast u koju je on istinski povjerovao, jer je nova. Tako sam ga i igrao. Čak sam ga i volio i sažalijevao u njegovoj prirodnoj nemoći.
Znam da je Mirko sada, kada ga gledam, negdje smiješan i glup i pohlepan, ali iskren. Zar nam se ne čini da će svi koji se danas bave politikom, za koji dan, za nas sve, biti isto to. Isto?!
TELEGRAM: Da li ste radeći taj remek-film bili svjesni što imate u rukama?
SOKOLOVIĆ: Neee, u smislu vrijednosti filma, ali smo bili svjesni ljubavi i zanosa tih likova i opravdanja s kojim smo igrali njihove sudbine. A sudbine njihove su vrlo interesantne. A mi u tom odnosu tada i mnogo godina kasnije bili smo kao jedna obitelj. Obitelj iz 1946.
TELEGRAM: U Ulyssesovoj produkciji Nušićevog „Pokojnika” majstorski ste odigrali Spasoja Blagojevića, kao slap-stick kralja pohlepe koji pokapa bližnjeg.
SOKOLOVIĆ: Ah, joj! To je bila takva radost igrati i svijet Nušića i njegovog Spasoja. Bio sam naprosto ushićen i sretan, što sam eto i ja, “pravi” Spasoje. Ah! A onda te ludorije sa Sekom Sablić, njena inteligentna igra, komika kao pakao smijeha.
Sjećam se, s njom sam igrao i u “Nepodnošljivo lako” Vaclava Havela, u režiji Egona Savina, na Večernjoj sceni „Duška Radovića“, 100 predstava. Igrali smo zajedno i u luna parku tv-serije „Ljubav, navika, panika“.
TELEGRAM: Pohlepa pokreće sva zla?
SOKOLOVIĆ: Da, pohlepa. Ako neko ne vjeruje, neka gleda vijesti na televiziji i otvoreni politički studio.
TELEGRAM: Na Balkanu se sirova pohlepa često umata u jeftini celofan nacionalnih mitova.
SOKOLOVIĆ: Balkan je sveto mjesto u koji Zapad i Europa upiru prstom i govore gdje je pohlepa i korupcija, da ne bi neko pomislio da nje ima i tamo, kod njih.
TELEGRAM: Početkom devedesetih jedan ste od mnogih koji su emigrirali pred bratoubilačkim klanjem…
SOKOLOVIĆ: Sjećam se, to su bili osvajački ratovi… Mislim da me sjećanje ne vara.
TELEGRAM: Kada ste prelomili u sebi sudbinu emigranta i počeli tražiti novu umjetničku preobrazbu?
SOKOLOVIĆ: Kada sam 1983. godine napustio stalni radni odnos kao glumac zaposlen za plaću i topli obrok, sa zdravstvenim i penzionim osiguranjem, i postao slobodan – hej, slobodan umjetnik! Već tada sam i zvanično postao emigrant. 1991. geografija se promijenila, šume su se drugačije zvale, rijeke su dobile nove vlasnike, ptice nisu mogle da lete s livade na drugu livadu, ja sam se otisnuo u Beč.
Možda zato što su Austrijanci prvi tramvaj na struju probali u Sarajevu, da se uvjere da li ide baš na struju, i da nikog struja neće zdrmati, a ako i zdrma, nije neka šteta, jer bilo je u Sarajevu. Zahvalan za prvi tramvaj iz Sarajeva u Beč. A možda i zato što je veliki glumac Justus Neumann, 1982. igrao moj tekst „Glumac… je glumac… je glumac“, kao „Hamlet und so“.
Postigao je ili postigli smo veliki uspjeh i s tekstom i s igrom Justusa. Čak smo s tom igrom i predstavom predstavljali austrijsku kulturu u Americi, šest mjeseci. Sjećam se, mislio sam da mi je tamo u tom Beču sve poznato i neću biti emigrant. Zvanično nisam, jer sam i u Austriji bio slobodan umjetnik.
TELEGRAM: Dospjeti u tuđi jezik na sceni mora da je strašno iskustvo?
SOKOLOVIĆ: Često kada sam govorio i na svom maternjem jeziku me mnogi nisu razumjeli (smijeh)… Ovo s njemačkim je samo nijansa. Ko se ne sjeća, možda je bilo strašno, ja se sjećam, ne znam ni dan danas da je bilo strašno.
TELEGRAM: Ne znam da li se varam, ali nekako vas slabo ima posljednjih godina u filmskim i televizijskim produkcijama?
SOKOLOVIĆ: Ima me u filmu „Jasmina“ Nedžada Begovića, u „Die Migrantigen“ Armanija T. Riahija, najgledanijem filmu u istoriji austrijskog filma… Televizijske serije, ako nisu baš kao „Ljubav, navika, panika“ onda je glumac kao žvakaća guma, dobar je ono malo dok ide serija, zbog okusa, onda je žvaka da se nalijepi ispod grede na klupi u parku…
TELEGRAM: Ne zovu vas ili si dozvoljavate slobodu izbora?
SOKOLOVIĆ: Pa, zovu… Rado ću igrati nekoga koga ću zavoljeti i razumjeti i znati braniti… A ja imam i „Zijahovu antologiju“, sedam autorskih predstava za sedam sarajevskih mostova. Sve predstave od njihovog početka igram i dan danas. „Glumac… je glumac… je glumac“, 45 godina. „CABAres, CABArei“ 30 godina, 1437 puta. „Ko bajagi donijela me roda“, isto 30 godina, 820 predstava.
„Međuigre 0-24“, 16 godina 441 izvedba. „Medvjed, komedija kao šala, a šala za džez trio i jednog glumca u deset slika“, 25 godina i 126 puta. „Demokratija / Demokracija“ 7 godina i 112 puta. „Lijevo, desno glumac“, 3 godine 195 puta. Ako je predstava most, onda s predstavom idem na drugu obalu. A mostova nikad dosta!
TELEGRAM: Nego, objasnite mi fenomen da ste „Glumac… je glumac… je glumac“ ljetos baš na Brijunima izveli 1650. put? Otkud, pobogu, elana i izazova?
SOKOLOVIĆ: Glumim, dakle, jesam. Obračun Glumca sa samim sobom. Drugo što treba znati je to, da se on očito ne šali. Cirkus je najpristojnija forma pozorišta. On je nakaznost i ljepota te profesije, dakle, njeno puno lice. Mi smo svjedoci njegovog paradoksa, ali također u prvom licu. Zijahov Glumac, postaje nulti momenat pozorišta, a njegov Glumac i gluma ulaze u čin visokog rizika.
On izruči iz sebe sve što zna. Ne znam je li to novo pozorište, ako jeste, onda će vječno biti novo. Ovako, ni sam više ne znam što bih o glumi mislio, kada sam tu zvijer opet vidio na daskama, na kojima je ostavio dušu i srce. I onu kap znoja na meni, koja se nikada neće osušiti. Briljantna, suptilna, zbunjujuća. Tako i jest predstava „Glumac“ postala neki sinonim za opstanak pozorišta, za opstanak čovjeka, za opstanak slobode, za opstanak umjetnosti, za opstanak vjere u ljude, za opstanak života.
Ova predstava ima jednu manu, čovjek niti zna, niti ima potrebu da je analizira. I sad, kako ja mogu pisati, o nečemu izmišljenom ni od čega, za što nam je rečeno da se ne može izvesti, ali se ipak desilo, mada nije stvarno bilo… O, jadan ja. Hej,vi! Molio bih da me opravdate, ako me ne razumijete…
TELEGRAM: Uhvati li vas katkad strah od samoće na sceni?
SOKOLOVIĆ: Jeste, uhvati me strah. Ali nisam siguran da je od samoće. Znam. Uhvati me strah od kazališta.
TELEGRAM: Biste li voljeli umrijeti na pozornici?
SOKOLOVIĆ: Ma slušajte, naumirao sam se… Pa samo u „Glumcu“ umirem tri puta, a to je oko pet tisuća puta!
TELEGRAM: Ja mislim da nema ljepše smrti.
SOKOLOVIĆ: E, svašta ljudi misle! Ja sam samo Glumac i umirem samo onako!
* Na radionicu se možete prijaviti ovdje