Osjeća se hrvatskim piscem

“Naravno da se osjećam hrvatskim piscem. Moje veze s Hrvatskom toliko su jake da bi bilo teško da se tako ne osjećam. Roditelji su mi iz Hrvatske, u Zagrebu sam od 1992. proživio neke važne godine i on je jedan od ključnih gradova u mom životu. Tu izlaze moje knjige. Tu imam adresu i stan. No, to što vam govorim nije deklaracija kojom se odričem, primjerice, činjenice da sam Bosanac, da sam rođen i odrastao u Sarajevu”, priča Štiks.

“Zapravo ja sam i jedno i drugo, kao uostalom i sve ono što sam skupio i još skupljam u životu. Vjerujem da ćemo jednom doći u situaciju da se više nećemo baviti raspravama o tomu što je ‘naše’, a što ‘njihovo’, i što činiti s piscima koje se ne može lako ugurati u uska shvaćanja pripadnosti. Pogledajte što sve strane rade s Ivom Andrićem, pa to je u potpunoj suprotnosti s etikom njegova djela! Čitatelji stvaraju pakt s piscima i tu ih zanima samo dobra književnost, ona koja im osobno nešto govori, dok se književni ideolozi i funkcioneri bave svrstavanjima u onu ili ovu ladicu”, nastavlja.

Život ga je odveo u Beograd

Štiks je objasnio zašto se nakon dugogodišnjeg lutanja svijetom skrasio upravo u Beogradu. “Moram priznati da nisam mogao zamisliti da će se moj život odviti na taj način. No, negdje vas, kao mene, rat odvede u Zagreb pa u njemu nađete dom, a negdje drugdje ljubav, u mom slučaju, u Beograd.” Njegova supruga Jelena Vasiljević znanstvena je suradnica Instituta za filozofiju i društvenu teoriju, a među ostalim, autorica je monografije Antropologija građanstva. Štiks međutim odbija i samu pomisao da živi u takozvanom “mješovitom” braku.

“Između moje supruge i mene ne postoje nikakve razlike. Mi smo na nezanimljiv način isti, dolazimo iz istog svijeta, govorimo istim jezikom, iz istog smo socijalnog i klasnog miljea. U našem braku nema baš ničeg egzotičnog. Našem sinu najveći je problem objasniti o čemu se tu zapravo radi, odnosno gdje je zapravo problem. Neko vrijeme mislio je da mi zapravo živimo u Zagrebu to jest da je Beograd Zagreb, a kad dođe u Dalmaciju od kuda je njegova baka, shvati da ljudi koriste različite izraze pa ih na brzinu uči. Miješa ekavski, ijekavski, ikavski, da bi na kraju recitirao pjesmice poput sve djece njegovog uzrasta danas, naravno, na engleskom”, priča.

Njegovi romani prevedeni su na niz stranih jezika

Igor Štiks diplomirao je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, doktorirao je na pariškom Institutu za političke studije, radio je kao asistent na Sveučilištu Northwestern u Chicagu, a na Sveučilištu u Edinburghu bio je osam godina znanstveni suradnik. Dobitnik je francuskog odlikovanja Vitez umjetnosti i književnosti, a za roman Elijahova stolica dobio je nagrade Ksaver Šandor Gjalski i Kiklop.

Prvi Štiksov roman bio je Dvorac u Romagni. U njemu je povezao svijet talijanske renesanse i razdoblja Informbiroa na otoku Rabu. Dvorac u Romagni proglašen je najboljim debitantskim romanom, nominiran je za međunarodnu nagradu u Dublinu, a preveden je na engleski, njemački, španjolski i turski. U Elijahovoj stolici Štiks analizira 50-godišnjeg pisca koji početkom 1990-ih, u potrazi za pravim ocem i identitetom, dolazi u Sarajevo gdje upravo počinje rat.

Međunarodni uspjeh Elijahove stolice

Taj roman postigao je veliki međunarodni uspjeh, preveden je na petnaestak jezika, a posebno je dobro primljen u Njemačkoj i flamanskom dijelu Belgije. U trećem romanu Rezalište Štiks se bavi s obitelji koja se nakon 25 godina raštrkanosti po svijetu okupila u jednom balkanskom gradu. Knjiga je nastala na osnovu Štiksova dramskog teksta Brašno u venama, koji je 2015. postavljen na sceni Sarajevskog ratnog teatra. Štiks je također autor zbirke pjesama Povijest poplave te brojnih kritičkih eseja i književnih osvrta.

Igor Štiks bavi se i političkom filozofijom te istražuje koncepte državljanstva i građanstva. Na engleskom objavio je knjigu Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj: jedna povijest Jugoslavije i postjugoslavenskih država, s profesoricom europskog prava i društvenih znanosti Jo Shaw uredio je zbornik Državljanstvo nakon Jugoslavije te Državljanska prava. Autor je zbornika Dobro došli u pustinju postsocijalizma, koji je uredio sa Srećkom Horvatom s kojim je napisao i knjigu Pravo na pobunu: uvod u anatomiju građanskog otpora.

Znanstvene radove piše na engleskom, a romane na hrvatskom jeziku

Jedan od fenomena vezan uz Igora Štiksa svakako je činjenica da iznimno kompleksne znanstvene radove piše isključivo na engleskom, dok romane i prozu stvara na hrvatskom jeziku. “Dogodila mi se neka vrsta razdvajanja koje je poprimilo jezičnu formu. Doista mi je puno lakše i jednostavnije pisati teorijske radove ili akademska istraživanja na engleskom, ali nikada nisam pokušao na tom jeziku pisati prozu. Čak ni kao eksperiment. Prostor mog jezika za mene je prostor kreacije u kojoj riječi pršte, a odnosi među riječima su mi dobro poznati, premda se nikada ne isključuju moguća iznenađenja. Istodobno engleski je oruđe na kojem najbolje bilježim misli i razvijam argumente.”

S obzirom da je magistrirao i doktorirao u Parizu Igor Štiks jednako se dobro služi i francuskim jezikom. “Taj je jezik uvijek prisutan u mojim mislima, iako je prestao biti jezikom mog akademskog izražavanja. Ostaje tako jezikom istraživanja i radoznalosti, čitanja knjiga, slušanja radija… Čudno je to supostojanje različitih jezika i narječja kao i njihova bastardizacija. Ponekad, na primjer, kada se probudim mogu imenovati stvari samo dalmatinskim dijalektom svoje majke, drugi put mogu se točno izraziti samo na francuskom”, priča Štiks.

“Kao da tada progovaraju različite faze mog života, djetinjstvo i oni burniji dijelovi mladosti. Možda bi netko znao objasniti psihološki fenomen u kojem niti jedan jezik kojim se služim ne može zamijeniti drugi već oni imaju različite životne funkcije i vežu se za specifične aktivnosti i senzacije”, zaključuje.

Radi kao redovni profesor

Igor Štiks je redovni profesor na Fakultetu za medije i komunikacije u Beogradu gdje je pomogao uvođenju studija politike pa na taj način pridonosi i toj sredini. Predaje i na mastersima u Sarajevu i Ljubljani. Kaže kako su književnost i znanstveni rad, koje su po prirodi sasvim različite aktivnosti, ipak na neki način povezane pod krovnu kategoriju intelektualnog rada. Dok u romanima obrađuje teme vezane uz traumatična ratna zbivanja, kao znanstvenik istražuju pitanja povijesti, političkih sukoba i način na koji ih ljudi pokušavaju riješiti.

Do 13. godine života Štiksa je, kako kaže, zanimalo samo čitanje stripova i novina. Tek kad je prije rata u Hrvatskoj i potom u BiH nastupila nervoza među odraslima, kad je budućnost postala upitna premda mu se život činio pun obećanja, a svijet odraslih u potpunosti nerazumljiv, Štiks je, uz pomoć svoje sestre Adrijane, otkrio svijet knjiga.

Knjižnice su mu bile utočišta

“Književnost je odjednom postala područje u kojemu se može lakše preživjeti stvarnost. U njoj sam pronalazio odgovore na brojne kontradikcije s kojima smo se susretali. Podvlačim riječ kontradikcije jer je sva moguća proturječja i konfuziju, kojih je u ratnim okolnostima bezbroj, teško shvatiti i progutati”, priča.

“Odrastali smo promatrajući starije, gledajući kako se ponašaju u tim situacijama, kako gube kontrolu, kako glume da imaju kontrolu, kako prihvaćaju nove ideološke narative, kako se na novi način legitimiraju, kako mijenjaju svoje biografije, kako postaju konformisti novog vremena…Nakon početnog straha i neizvjesnosti, susreli smo se s brutalnošću rata, potom je slijedilo izbjeglištvo, odrastanje pod ratnim okolnostima čak i u mirnijem Zagrebu, što me je još više vezalo uz književnost. Knjižnice su bile utočišta”, nastavlja.

Romane mu odlikuje vrlo komplicirana struktura

Štiksove romane odlikuje vrlo komplicirana struktura, s brojnim usporednim radnjama, s puno likova, strastvenih i nesretnih ljubavi, dramatičnih špijunskih zapleta, političkih i ideoloških sukoba, višestrukih priča i kombinacija, ljudi koji ne mogu umaći svojoj sudbini. S obzirom da su Štiksovi romani vrlo promišljeni i produbljeni, da iza njih stoji golem rad i trud, zanimalo nas je koliko traje rađanje jednog njegovog djela.

“Roman W stvarao sam desetak godina jer arhitektura romana zahtijeva puno vremena i pažnje, a držati pod kontrolom vlastiti tekst nije uvijek jednostavno. Mnogi imaju dojam da se moji romani lako čitaju, no to je samo moj trik kojim pokazujem da se može pisati o kompleksnim stvarima na čitljiv i razumljiv način. Nemoguće je čitati W samo kao krimi priču jer nije moguće da vas ne dohvati sam sadržaj, likovi ili ideje koje su pokretači radnje”, tumači.

Važna zadaća književnosti

Igor Štiks nekoliko je puta ponovio kako književnost nema samo funkciju zadovoljavanja estetskih očekivanja već i važnu spoznajnu zadaću. “Za mene kao mladića književnost je bila ključna upravo zbog te spoznajne funkcije. Ona govori o kompleksnosti ljudske duše, o problemu savjesti te raznim nivoima svijesti. Pokazuje koliko je čovjek nepredvidljiv, ali također koliko nam život pruža mogućnosti. Iskoristit ćemo tek mali postotak od onoga što nam se zapravo nudi”, priča.

S obzirom da se često kreće između Beograda, Zagreba, Ljubljane i Sarajeva, Štiksa su posebno dirnule priče ljudi kojima poslijeratno razdoblje nije donijelo mir i spokoj. To su, kaže, neispričane priče onih koji su se našli na udarima novih sustava jer na Prokrustovoj postelji podobnog identiteta za njih kakve jesu nije bilo mjesta ili samo vrlo malo prostora. To se, među ostalim, događalo s tolikim brojem izbjeglica na svim stranama pa i takozvanim izbrisanima u Sloveniji.

Neki ljudi svoje frustracije liječe snažnim nacionalizmom

“Milijuni ljudi bili su istjerani ili su bili prisiljeni napustiti svoje domove jer za njih nije bilo ni razumijevanja ni demokracije. To je nedopustivo velika crna mrlja i trauma iza koje ostaje samo velika bol. Sretao sam ljude koji su oko vrata, kao netko križ ili talisman, nosili ključ nekadašnjeg doma kako bi i njih i druge podsjetio da su nekada doista živjeli. Morali su mijenjati svoje životne priče, podrijetlo, naglasak, prilagoditi se onomu što se u novim okolnostima smatralo prihvatljivim”, priča.

“Neki sve te frustracije liječe snažnim nacionalizmom, dakle identifikacijom s narativom koji njihovu tragediju objašnjava etničkim identitetom, a drugi pokušavaju shvatiti kako je do toga doista došlo i često imaju razumijevanje za nesreću svih onih kojima se dogodilo nešto slično kao i njima, bez obzira na kojoj strani”, nastavlja.

Štiks se više puta požalio kako ljudi koji su zbog vlastite političke i ekonomske koristi organizirali rat i fizičko nasilje, nisu uvažavali njegovu stvarnost koja je postojala prije rata. Htjeli su to drastično promijeniti, a za to im je bilo potrebno radikalno nasilje. Zbog toga je odlučio prenijeti u svijet ratnu tragediju koju je doživio jer u njoj nije bilo ničega osobito balkanskog, bila je to naprosto ljudska tragedija koja se dogodila na Balkanu. Želio je da ljudi shvate kako je holokaust u Beču i drugdje povezan s opsadom Sarajeva i da se oboje mogu smatrati dijelom iste baštine dvadesetog stoljeća.

Cilj društvene promjene trebala bi biti emancipacija dobrog

Tako smo došli do teme ratnih zločina te fenomena oslobađanja tolikog zla u ljudima. Prisjetio sam se intervjua s Vladimirom Dedijerom, biografom Josipa Broza Tita, koji sam vodio davnih godina u Opatiji. Dedijer je tada objašnjavao da u svakom čovjeku prevladava zlo, te da je cijeli ljudski život prođe u borbi protiv zla u sebi. Kao mlad čovjek to nisam mogao razumjeti sve dok nisu buknuli ratovi na prostoru bivše Jugoslavije. Štiks kaže kako se počeo baviti pitanjem jesu li ljudi zli ili dobri proučavajući što su sve događalo tijekom rata.

“Budući da dolazim iz lijevog političkog spektra, moje je uvjerenje, a to je osnova ljevice, da su ljudi suštinski dobri, ali im izrabljivački sistem ne dozvoljava da razviju svoje potencijale. Cilj je svake društvene promjene zapravo emancipacija dobrog u ljudima. Zlo se, međutim, događa kad ljudima okolnosti dopuste nekažnjeno činiti zločine. Podvlačim nekažnjeno. Otud zbunjenost pred činjenicom da su susjedi ubijali susjede, a to su maskirali osvetama za ubijanja u, primjerice, Drugom svjetskom ratu”, kazao je Štiks.

“A radilo se o tomu da su se ljudi prilagodili onomu što je postalo dominantno, u ovom slučaju to je bio nacionalistički narativ neprijateljstva i mržnje. Bilo im je dozvoljeno nekažnjeno ubijati i pljačkati, a za to su čak bili i honorirani. Takva situacija doista budi u ljudima ono najgore. Da se nisu našli na tom mjestu u to vrijeme vjerojatno bi nastavili živjeti pristojan civilni život”, zaključuje.

Ono što se događalo 90-ih u Hrvatskoj, sada se događa u Europi

Štiks pritom podsjeća kako su nacistički upravnici konclogora bili nježni roditelji i pažljivi susjedi, a oni koji su preživjeli te nastavili živjeti normalno u Zapadnoj Njemačkoj ili po Latinskoj Americi, ostavljali su dojam da ni mrava ne bi zgazili. “Čovjek je životinja koja jako dobro zna što je moguće, a što nije, u datom kontekstu, i tu, pod takvim okolnostima, i unutarnja dobrota i destruktivnost pronađu put svog izražavanja. To objašnjava zašto smo vidjeli toliko zla, ali i nadljudski dobrih ljudi u svim ratovima. Snagu sam crpio upravo od onih koji su bili spremni pomoći i prihvatiti me kakav jesam, uz pomoć kojih sam stvarao svoj svijet otpora onome što je ratnih devedesetih godina zapravo bilo kolektivno ludilo”, objašnjava.

Po Štiksovu mišljenju ono što se u političkom smislu događalo u Hrvatskoj i Srbiji devedesetih godina vrlo je usporedivo s onim što se sada zbiva u Europi. “Kad se danas gledaju europska društva i njihove unutarnje politike, kad se vidi tko vlada u Poljskoj, Češkoj, Mađarskoj, kao i kako desničarsku agendu preuzimaju nominalno liberalne partije, onda je jasno da smo mi bili crna avangarda Europe. S ironijskom distancom možemo se pohvaliti da smo mi to sve već prošli i vidjeli. Jednom kao tragediju, a danas kao farsu koja bi mogla postati tragičnom”, nastavlja.

“Franjo Tuđman i Slobodan Milošević zbunjujućim, populističkim porukama početkom devedesetih lansirali su tezu o ugroženosti “naroda” i nužnosti okupljanja oko stožernih stranaka i ličnosti, potrebi mobilizacije pod jednom palicom za očuvanje i eventualno širenje nacionalnog lebensrauma u kojem neće biti drugih i drugačijih, a to, kao što vidite, uz neke varijacije koriste sada i mnogi europski političari”, zaključuje.

Ozračje generalne paranoje

Tako Štiks podsjeća da je u Poljskoj na vlasti crna desnica, a u Mađarskoj Viktor Orban kojega je podržavao Zapad kao dinamičnog antikomunističkog mladog političara, koji sada preokreće i retoriku i politiku nudeći “zaštitu” svom narodu, unutar i preko granica Mađarske, pa čak i samoj Europi i kršćanstvu kao takvom. Štiks objašnjava kako desničarski, nacionalistički lideri plaše svoje narode govoreći da je svijet džungla u kojoj se moraš braniti od neprijatelja. A budući je neprijatelj, kako tvrde, svugdje, izvan i unutar zemlje, onda se lako stvara ozračje generalizirane paranoje, u kojoj je diskurs ugroženosti sveprisutan, a nasilje protiv “neprijatelja” opravdano i domoljubno.

“Paranoične zajednice obično nisu miroljubive. Sve smo to mi usavršili devedesetih i to je valjda jedino što smo ponudili svijetu u posljednjih tridesetak godina, a on je to prihvatio ni ne zahvalivši se.”, tumači. Kad smo se dotaknuli aktualnih društvenih zbivanja shvatili smo da Igor Štiks ima još jednu veliku ljubav: politiku. Po entuzijazmu kojim je objašnjavao zašto je postao ljevičar, bilo je jasno da je politika možda i veća Štiksova strast od znanosti i književnosti.

Štiksova ljubav prema politici

“Rat je sve okrenuo naopačke. U kontekstu ratnih događanja u Hrvatskoj, pitanja ljudskih i socijalnih prava te poštovanja elementarne demokracije djelovala su izrazito lijevo. U tom su se kontekstu formirale moje političke preferencije. Od 2001. odlazim u Pariz gdje magisterij radim na ljevičarskom univerzitetu Pariz 8 na kojem je bilo moguće pušiti marihuanu i fantazirati o revoluciji u malim kružocima. Tamo su svi bili veliki ljevičari, barem retorički. No to su marginalne pojave karnevalske ljevice kojoj je, od 1968. nadalje, dopušteno da postoji kao dio političkog folklora, ali bez stvarna utjecaja na politiku”, priča.

Do Štiksove istinske radikalizacije, ako se to tako može nazvati, došlo je u SAD. To, kaže, možda zvuči čudno jer većinu ljudi fascinira dinamika američkog kapitalizma pa lako usvoje floskule o zemlji slobode i mogućnosti.

“U Chicagu je bilo zastrašujuće gledati nevjerojatnu koncentraciju bogatstva kod pojedinaca, nasuprot uvjeta života, na primjer, crnačke populacije i sirotinje za koje sam mislio da postoje samo u vrlo siromašnim zemljama takozvanog trećeg svijeta. Te dvije grupacije supostoje jedna uz drugu, u neugodnoj društvenoj vezi, koju pod kontrolom drži policija i sistemska represija. Od tada pokušavam odgovoriti na pitanje što činimo u 21. stoljeću, s iskustvom 20. stoljeća, jer je svakome jasno da tako više ne može ići bez rušilačkih posljedica”, ispričao je Štiks.

Drugim bogatim studentima simpatičan je bio njegov ljevičarski impuls

Sve do krize 2008. Štiks se, opisuje, osjećao prilično usamljen studirajući na privilegiranom bogatom sveučilištu na kojem je imao doista sve mogućnosti za znanstveni rad. “Bio sam okružen dobrostojećim studentima kojima je bio simpatičan moj ljevičarski impuls. Kolegama iz Istočne Europe bio je pak potpuno neshvatljiv jer je kod njih ljevica od 1989. postala nekom vrstom tabua. Moje ljevičarske ideje pripisivali su balkanskom anarhizmu, tumačili su to željom da provociramo, da budemo drugačiji, a našu prijemčivost za revolucionarne ideje iskustvom uistinu bitno drugačijeg jugoslavenskog socijalizma. Tek nakon financijske krize 2008. otvara se prostor za ozbiljnije razgovore, a globalna ljevica stupa na scenu i počinje privlačiti šire slojeve tj. sve one zabrinute za skoro nerazumljivi svijet u kojem žive”, kaže Štiks.

Štiks priznaje da ni nova ljevica nije uhvatila korijena niti je postala relevantniji faktor na europskoj političkoj sceni. “Nažalost ljevica uvijek boluje od istih dječjih bolesti i uvijek kreće ispočetka sa svakom generacijom. Prate je iste idiosinkrazije i grčevito se bori kako bi pronašla vlastitu artikulaciju u novim okolnostima koje, iako historijski drugačije, zadržavaju neke stare oblike izrabljivanja i porobljavanja”, objašnjava.

Radnička klasa nema svijest o sebi kao o radničkoj klasi

Štiks je suglasan da termin radničke klase više nije sasvim primjenjiv te objašnjava da ta globalna radnička klasa kojoj pripadaju svi oni koji žive od svog rada, nema svijest o sebi kao radničkoj klasi. Klasa je to po sebi, kaže, ali ne i za sebe. S druge strane ni nova ljevica nema jasnih ideja kako djelovati u globaliziranom svijetu, a njen uspjeh ovisit će o tome hoće li znati artikulirati dva ključna pitanja: o demokraciji i o jednakosti.

“Ponajprije, mi ne živimo u demokraciji jer vlast drži ekonomsko-politička oligarhija. Što se pak tiče jednakosti o njoj ne može niti biti govora dok 1 posto ljudi posjeduje najveći dio svjetskog bogatstva. Čak i gorljivi zastupnici kapitalističkog sustava znaju da ovako dalje ne može. George Soros i njegov klub milijardera čak mole vlade da ih snažnije oporezuju te da taj novac ulažu u infrastrukturu, obrazovanje, zdravstvo… kako bi, zapravo, spasile kapitalizam od samog sebe”, tumači.

Podjele u političkom spektru su lukavo nametnute

Na zaključak kako su danas ideološke i političke razlike u drugom planu, a da se svijet sve više dijeli na obrazovane i neobrazovane, bogate i siromašne, dobitnike i gubitnike, Štiks odgovara kako su takve podjele u političkom spektru lukavo nametnute kako se ne bismo bavili klasnim pitanjima koja nisu magično nestala samo zato što smo klasu uklonili iz vokabulara.

“Rješenja za temeljne društvene i ekonomske probleme tako se traži u etničkim sukobima, u borbama za teritorije, za regionalnu dominaciju te za resurse. Najveći broj ljudi gubitnici su koji su demoralizirani za bilo kakvu političku borbu, pa ih logično ni izbori, koji suštinski ništa ne mijenjaju, ne zanimaju. Znaju, naime, da ne upravljaju svojom sudbinom, a jasnu progresivnu političku artikulaciju svoje situacije pa i svoje moći djelovanja, na žalost nemaju. Kada se artikulacija pojavi, to je obično na desnom spektru gdje se za posljedice ovog sistema izmišljaju uzroci u “drugima”, došljacima, migrantima ili ‘ljevičarima’ i njihovoj ‘rodnoj ideologiji’ koji im svi zajedno žele oduzeti njihov ‘način života’ pa čak i vjeru i ‘nacionalni identitet'”, objašnjava.

Lijeve stranke se nadmeću u provođenju desničarske politike

Štiks dodaje da je sramotno gledati stranke koje se čak zovu socijalističke ili socijaldemokratske kako se utrkuju tko će uspješnije provoditi desničarsku politiku. “Ulizuju se krupnom kapitalu, a pri tomu se još služe argumentima da oni bolje servisiraju kapital jer drže pod kontrolom sindikate. Bilo je tragično početkom devedesetih gledati kako više od 70.000 članova Saveza komunista Hrvatske bježi u HDZ”, priča.

“Bio je to dokaz kako je SKH već bila partija koja je u sebi skrivala oportuniste koje je zanimala samo njihova karijera i koji su preko noći shvatili gdje se ona nakon promjena može ostvariti. Zato ne čudi što se ta stranka, koja je trebala ostati posljednji branik radničkih prava te nositelj progresivne socijalne agende, pretvorila u oportunističku stranku umjerenog centra”, nastavlja.

“Ona svojim biračima može obećati samo malo manje agresivne retorike, malo više senzibiliteta za nacionalne, etničke i seksualne manjine te malo više novaca za kulturu. No ona ne može formulirati progresivni program transformacije društva u 21. stoljeću. SDP se nije otvorio društvenim pokretima kao što su to učinili britanski laburisti pod Jeremy Corbynom, jer partijski aparatčici ne otvaraju vrata onima koji bi mogli ugroziti njihovu poziciju”, zaključuje Štiks.