Može li se djelo pisca čitati post-ideološki? Stručnjaci: 'Literatura istovremeno pripada ideologiji, ali je i prekoračuje'

Povijest pojma ideologije, napominje izvanredna profesorica na Katedri za noviju hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu Marina Protrka Štimec, vežemo uz Antoinea Destutta de Tracyja, autora knjige “Elementi ideologije” i tvorca samog pojma ideologija koji znači znanost o idejama – science des idées.

Otuđeni zastupnici neživotnih ideja

“Destutt de Tracy smatrao je da ideologija najviše doprinosi napretku znanosti jer razdvaja prave od lažnih ideja, postavljajući pred sebe optimistički racionalizam, senzualistički naturalizam i kult slobode. Danas možda ne bismo lako razumjeli onodobnu logiku po kojoj je ideologija smatrana dijelom zoologije, ali bi nam pitanje koje postavlja o naravi društvenog poretka i sreći ljudi bilo sasvim razumljivo”, objašnjava Protrka Štimec.

Ideologisti su, kroz 19. stoljeće, uvelike doprinijeli oblikovanju i širenju načela Francuske revolucije, a njihovi se tragovi vide i u sadržaju Deklaracije o pravima čovjeka i građanina.

“Nakon Napoleona”, pojašnjava Protrka Štimec, “ideologisti gube ugled i sve češće ih se pogrdno naziva ideolozima. Iako su svoje učenje temeljili na promatranju svijeta osjetilnog koji je vodio do ideja, sada ih se percipira kao ohole i otuđene zastupnike neživotnih ideja koji zaboravljaju na stvarnost”.

Vlastiti interes ispred univerzalnog

Profesorica podsjeća da je o ideologiji negativno pisao i mladi Karl Marx s čijim djelom ovaj pojam dobiva filozofsku i sociološku relevantnost. Marx je u knjizi “Njemačka ideologija”, koju supotpisuje zajedno s Friedrichom Engelsom, postavio koncepte koje će oba autora razraditi u svojim kasnijim značajnim tekstovima.

“Za mladog je Marxa ideologija najprije lažna svijest (falsches Bewusstsein) o stvarnosti koja skriva pravu narav društvenih odnosa i podjele moći. Kao ‘lažna svijest’, ideologija nije promišljena, već djeluje i bez spoznaje i to kao iluzija i mistifikacija odijeljena od društvene stvarnosti i materijalnosti svakodnevnog života”.

Vladajuće klase ideologiju pritom koriste, nastavlja Protrka Štimec, tako što vlastiti interes predstavljaju kao univerzalni, što je lažna svijest o istini društva. “U kasnijim će radovima ovaj pojam dobiti neutralniji opis, označavajući s jedne strane cjelokupnost ideja kroz koje društvo postaje svjesno sebe, a s druge materijalne prakse i procedure kroz koje djeluju u pojedinom državnom ustroju”.

Cinizam nas ne čini otpornima na ideologiju

Pojam ideološkog, odnosno post-ideološkog čitanja bi, sukladno ranijem definiranju ideologije, na dnevnopolitičkoj razini značilo čitanje iz perspektive koja je “vanknjiževna”, odnosno, po sudu Protrka Štimec, “usklađena prije svega političkim ishodištima i ciljevima koji nadilaze ili zaobilaze književni tekst u njegovoj estetskoj cjelovitosti, složenosti i univerzalnosti”.

Pojam post-ideološkog, nastavlja profesorica, pojavio se u društvu niza post-modernih post-izama koji su upućivali na kraj “velikih priča”, neupitnih istina i čvrstih granica na kojima je počivao modernistički projekt. “Kraj povijesti, kraj hegemonije, kraj čovjeka i kraj humanizma proglašavani su kao znak relativizacije znanja, istine i prevlasti ‘ciničnog uma’ koji više ne vjeruje izvorima moći, institucijama i autoritetima”.

“No, kako je već 1989. godine u knjizi ‘Sublimni objekt’ ideologije utvrdio Slavoj Žižek, cinizam nas ne čini otpornima na ideologiju, kao što nas ni relativizacija ne spašava od sudjelovanja i odgovornosti.”

Protrka Štimec podsjeća kako teoretičarka postmodernizma Linda Hutcheon u tom smislu pokazuje da se političnost suvremene umjetnosti ostvaruje upravo u bavljenju tim granicama koje su pod znakom pitanja, ali nisu nestale.

Ideologija kao ‘ideja mog oponenta’

Ideologija nisu (samo) društvena uređenja s kojima se možda ne slažemo, već je to struktura naše stvarnosti, način na koji zamišljamo kakav je svijet ili kakav bi trebao biti. “Osvještavanje ili promjena uvjeta unutar kojih postojimo i djelujemo kao pojedinci i zajednice ne znači ‘kraj ideologija’ ili kraj identifikacija, već samo nove okvire u kojima stvaramo svoje svjetove. Nadamo se bolje i pravednije”.

Govoreći o tome, argentinski filozof Ernesto Laclau pokazuje kako je ideologija konstitutivna za društvo, jer je oblikovanje i funkcioniranje društva ovisno o fiksaciji značenja i stvaranju ograničenih i konkretnih odabira unutar beskonačnih mogućnosti. Ideologija je po naravi polemička, pa u tom smislu Protrka Štimec podsjeća na duhovitu opasku Raymonda Arona koji kaže: “Ideologija je zapravo ideja mog oponenta“.

“Terry Eagleton u nedavno objavljenom članku primjećuje: ‘Tuđa uvjerenja su ideološka u smislu da su kruta, doktrinarna, imuna na argumente i odvojena od praktičnog svijeta, dok su naša vlastita uvjerenja fleksibilna, pragmatična i izrazito razumna’. Možda bismo se mogli našaliti pa reći da je to zgodan opis ideje o post-ideološkom”, dodaje Protrka Štimec.

‘Da’ i ‘ne, a ne ‘da’ ili ‘ne

Možda najbolji primjer za raspravu o (post)ideološkom čitanju u nas jest djelo našeg najvećeg književnika – Miroslava Krleže. Teze o (post)ideološkom čitanju barda s Gvozda postojane su u našem društvu već desetljećima i bivale su povodom raznih polemika.

Krleža je nedvojbeno najveći pisac hrvatske književnosti te ga, kao takvog, nije zaobišla sudba drugih umjetničkih velikana koja se očituje u intenzivnom slavljenju, ali i osporavanju samog lika, a još više djela. Što bi, uopće, značilo čitanje Krleže kroz post-ideološku prizmu te je li literata s Gvozda i njegovo pismo moguće lišiti ideološke toge?

Komparatist književnosti, povjesničar umjetnosti i zaposlenik Leksikografakog zavoda Miroslav Krleža Pavle Bonča podsjeća da je estetska i ideološka revizija Krleže (nakon 1945.) započela sa Stankom Lasićem, Igorom Mandićem te Zoricom Stipetić, i to u razdoblju oko Krležine smrti, kada dolazi do postupne “demontaže” idolatrijske aureole kojom je bio okružen tijekom poslijeratnih desetljeća.

Književnost, pa tako i Krleža, po Bončinu sudu istovremeno pripada ideologiji, ali je i prekoračuje. “U tom smislu književnost nije zatočenica ideologije jer se ona svojom umjetničkom (utopijskom) dimenzijom opire ideološkim ograničenjima povijesnog vremena”. Bonča podsjeća na Krležine razgovore s Enesom Čengićem u kojima Krleža ističe da uvijek misli s “da” i “ne”, a nikada s “da” ili “ne”.

Zaslužena afirmacija

“Pritom, zaključuje da neprestano živi u proturječju, tj. dijalektičkoj tenziji. Stoga, kada bi se i zavirilo ispod Krležina ideološkog plašta, naročito kroz piščevu rukopisnu ostavštinu, vjerujem da bi se pojedina uvjerenja o Krležinoj ideološkoj orijentaciji, barem djelomično, mogla revidirati”.

Na pitanje kako bi Krleža htio da ga se čita, Bonča ni ne pokušava odgovoriti, već prosuđuje kako to možda i nije od presudne važnosti. “U jedno sam siguran – očekivao je preispitivanja i osporavanja, čak i zaborav, ali i zasluženu afirmaciju”.

Svaki književnik klasik, pa tako i Krleža, stvarao je unutar nekakvog političkog konteksta.

Politika i ideologija kao vitalno tijelo književnog teksta

“Krleža je jedan od pisaca koji je, upravo iz pozicije površnog ‘ideološkog čitanja’ – koje zapravo i nije čitanje – najviše napadan”, govori Protrka Štimec. “Napadalo ga se sa svih strana, jednako od konzervativaca i klerikalaca, kao i od socijalista i komunista. Bio je pod policijskim nadzorom, cenzuriran i zabranjivan, optuživan i prozivan”.

Julije Benešić 1933. primjećuje da je samo te godine Hrvatska straža objavila čak sedamdeset uvodnika protiv Krleže: “kao da je najmanje neprijateljstva država”. Danas je ta vrsta antagonizma, smatra Protrka Štimec, modificirana i donekle marginalizirana, pa u “političkoj areni”, kako bi to rekao Kranjčević, imamo novi spektar problema u kojima nam Krležino djelo, ako mu damo priliku, može puno dati.

“Time dolazimo do jednog aspekta vašeg pitanja koje je važno istaknuti, a to je da je politika, pa i ideologija dio vitalnog tkiva književnog teksta bez kojeg tekst slabo ili nikako funkcionira. Društveni konsenzusi i prijepori, obiteljski i intimni odnosi, klasni sukobi, iznimni pojedinci i masa, kapitalizam i odnosi moći, prava i slobode, dosezi i ograničenja govora i umjetnosti – sve su redom ideološka pitanja koja književno djelo – u ovom slučaju Krležino – postavlja pred nas danas kao i prije pedeset ili stotinu godina”.

Reperkusije Krležina vremena još su uvijek aktualne

Tako shvaćena politika književnosti neodvojiva je od njezine autonomije, ona je sastavni dio literarnosti koja nikada ne smije biti dovedena u pitanje i za koju se Krleža kontinuirano borio – jednako književnim tekstovima i javnim angažmanom.

Akademik Nemec je u intervjuu za Telegram napomenuo da danas “malotko nešto zna o Danteovoj opredijeljenosti u sukobima između gibelina i gvelfa, ili za politička vrludanja Victora Hugoa, Malrauxa, pa čak i Borgesa“. Zašto se s Krležom – i bi li uopće trebalo – dogoditi slično?

“Politička ‘lutanja’ pojedinih pisaca (mogli bismo navesti i neke drastičnije primjere od ovih spomenutih) za suvremenog čitatelja najčešće su onoliko važna koliko je još uvijek živ taj konkretan politički ili društveni kontekst ili tema”, objašnjava Protrka Štimec i dodaje kako su “reperkusije vremena u kojem je Krleža živio i djelovao još uvijek aktualne, pa je zbog tog razumljivo da su još uvijek tema”.

Povratak Krleži

Ipak, tekst prije svega treba čitati imajući pred sobom ono što je napisano, a tek onda – i iz toga – onodobni ili vlastiti kontekst. “U tome je važna profesionalna kritička distanca na koju poziva prof. Nemec, imajući pred sobom najprije važnost autora i djela. Vjerujem da smo danas i na razini struke i društva sazreli za taj ‘povratak Krleži’, kako glasi naslov jednog od novijih krležoloških zbornika”.

Taj je povratak, dodaje profesorica, vidljiv i u publiciranju Krležinih djela i u publicitetu koji ih prati, u kontinuiranim i novim manifestacijama (Krležini dani), pa i umjetničkim i kazališnim izvedbama koje kreativno i dijaloški aktualiziraju književni tekst – “Turpitude/Simfonija” Rajne Racz, “Gospoda Glembajevi” Lea Mujića i “Kraljevo” Krešimira Dolenčića.

Bonča bi pitanje promatra li se Krležu manje ideološki no prije zamijenio s onim koliko se Krležu – ili književnost kao takvu – uopće promatra, odnosno čita. “Suvremena književnost još uvijek nekako ‘preživljava’, međutim, čitanje klasika, što Krleža nesumnjivo jest, uglavnom je rezervirano za uske, povlaštene krugove koji mogu izdvojiti dovoljno vremena da se posvete ‘ozbiljnoj’ literaturi”.

Estetsko, a ne ideološko tumačenje

Svako novo ili drugačije čitanje Miroslava Krleže, drži Bonča, zaslužuje pažnju. “Ipak, ideologija je nešto što se neprestano “prikriva” i “izmiče”, tj. djeluje tamo gdje najmanje očekujemo”. Koliko je, u tom smislu, moguće deideologizirati vlastiti sustav vrijednosti i pogled na Krležu pitanje je, smatra Bonča, bez jednoznačnog odgovora.

“Ako pojam ‘ideologija’ podrazumijeva političku ostrašćenost i nametanje vrijednosnih sudova, onda je takav čitateljski, odnosno kritički pristup, zasigurno nešto što valja pozdraviti. No, književnost je umjetnost, pa bi se i njezino tumačenje moglo, a možda i trebalo, započeti iz estetske, a ne ideološke/političke sfere”.

Krležin roman “Povratak Filipa Latinovicza”, podsjeća Bonča, više nije obavezna srednjoškolska lektira, a to je “isto tako moguće rastumačiti kao simptom određenih ideoloških kretanja u društvu”.

Književnost nije mrtvi kapital, već živa valuta

“Ipak, znakovito je da, primjerice, Igor Mandić čak i u svojim najžustrijim (anti)krležijanskim tekstovima ne propušta istaknuti da je krležijanstvo neophodna faza ‘intelektualnog puberteta’ što je, u današnjim uvjetima života i obrazovanja, čini mi se, teško održiv, možda i nedostižan ideal: ali baš zato prijeko potreban”, za kraj izjavljuje Bonča.

Trebaju nam nova čitanja Miroslava Krleže, upozorava Protrka Štimec. “Najprije zato jer su nužan kompas u vremenu i jeziku, onom što danas doživljavamo kao ljudsko i svoje (svoja uvjerenja i ‘tuđu’ ideologiju), a onda i zato jer ćemo samo tako revidirati stare i okamenjene predrasude i time potvrditi kako književni tekst nije mrtvi kapital nego živa valuta”.