Na valovima ingeniozno kalibrirane plime i oseke fikcije i fakcije, Đikić svoj dokufikcijski književni brod čvrstom novinarsko-spisateljskom rukom vodi na putovanje u samo srce zla, nikad mu se sasvim ne uspijevajući približiti – zlo, naime, izmiče racionalizaciji. Ali zločin ostaje: istina o njemu zacementirani je podsjetnik na najveće moralno posrnuće Čovjeka u recentnoj povijesti Balkana. Osam godina od prvog izdanja, Đikić se ponovo dohvatio “Beare” (ako ga je ikada sasvim i bio napustio): u sjajnom novom ruhu pod egidom Frakturine sestrinske tvrtke Bodoni, koncem siječnja izlazi novo, dopunjeno i prošireno izdanje ove knjige, autorova pokušaja da shvati neshvatljivo, da dopre “u srž tame”.

U jeku novih ratova u Europi i na Bliskom istoku, globalne krize morala koja dovodi u pitanje humanističke vrijednosti u korijenima zapadne civilizacije, s Đikićem razgovaramo o ratovima, nacionalizmima, zločinima i politici, te pokušaju shvaćanja kroz književnost onoga što nije moguće shvatiti kroz realnost.

TELEGRAM: Uskoro izlazi prošireno i dopunjeno izdanje vašeg dokumentarnog romana o srebreničkom genocidu “Beara”, premijerno objavljenog 2016. godine. U uvodu navodite kako vas je na pisanje nove verzije nagnala naknadna pamet i faktografske greške. Koje nove uvide donosi ovo izdanje “Beare”?

ĐIKIĆ: Novi je posljednji dio knjige u kojem se bavim Ljubišom Bearom nakon što je 16. srpnja 1995. u okolici Bratunca i Zvornika završena glavnina ubijanja oko osam tisuća bošnjačkih zarobljenika i civila iz Srebrenice. Prvo izdanje knjige zaustavilo se na tom datumu, kad je pukovnik Beara, glavni arhitekt i operativni predvodnik genocida, otišao iz Podrinja i vratio se u Glavni štab Vojske Republike Srpske, gdje je bio na dužnosti načelnika Uprave sigurnosti. U tom novom dijelu, osim Beare, dotaknuo sam se i srpskog odnosa prema Srebrenici u proteklih gotovo trideset godina.

Što se tiče faktografskih pogrešaka, koje sam naknadno uvidio ili su mi drugi ukazali na njih, nije ih bilo puno, naročito s obzirom na to kolika je količina podataka iznesena u knjizi. Više je bilo nepreciznosti, mjestimičnih nelogičnosti i nejasnoća, stilskih nezgrapnosti. Bilo mi je vrlo važno da to popravim, što ne znači da za nekoliko mjeseci opet neću naći nešto što bih popravljao. Osim toga, nastojao sam još malo osvijetliti ličnost Ljubiše Beare, njegov privatni život i karakter. Zahvalan sam Seidu Serdareviću i izdavačkoj kući Bodoni na tome što su mi omogućili da budem zadovoljniji knjigom do koje mi je jako stalo.

TELEGRAM: Srbi su Ljubišu Bearu iskoristili kao svojevrsno žrtveno janje, apsolutnog krivca za srebrenički genocid. Zašto je Beara posmrtno izabran za ulogu glavnog ili čak jedinog krivca za Srebrenicu? Zašto, desetljećima kasnije, Srbija uporno odbija priznati svoju ulogu u ratovima na Balkanu već naprotiv, veliča ratne zločince i sebe uporno vidi isključivo kao žrtvu? Srebrenicu ste nazvali najvećim srpskim moralnim debaklom…

ĐIKIĆ: Uvijek je lakše naći jednog krivca ili grupu krivaca, nego se suočiti s činjenicama o ulozi vlastite države i nacije u zločinu, pa i s moralnom odgovornošću svakoga u čije je ime zločin učinjen. Srbija nije usamljena u tome da svoj identitet gradi samo na onome iz prošlosti što naciju prikazuje ili kao pobjednicu ili kao žrtvu, a ritam i dinamiku tog pothvata diktiraju politička i intelektualna elita te Crkva. Pred vlastitim zlom zatvaraju se oči ili ga se relativizira i poriče. Tako se ostavljaju koridori za nova zla.

Hrvatska i Hrvati u tom pogledu nisu bolji. Govoreći o hrvatskom slučaju, književnik Ivan Lovrenović u jednom je nedavnom intervjuu rekao ovo što vrijedi precizno citirati: “Identitet naroda čini sva povijesna prtljaga, u kojoj – pored svega ostaloga, dragoga i poželjnog – prtimo i mračno, nepoželjno nasljeđe vlastitih kainovskih zala. Potrebna je velika snaga da ga prihvatimo i osvijestimo kao također ‘svoje’. Ali bez te snage, koja je veća od ikakva junaštva, bez čvrstine etosa koji se iz nje razvija, nema oslobađanja”.

Beara je pritom iz perspektive srpskog nacionalizma pogodan da se na njega svali sva krivica: on nikad nije svrstan među popularne srpske ratne heroje i mučenike, poput Ratka Mladića i još nekih haških osuđenika za ratne zločine, zbog njegove sudbine ni jedan Srbin ne bi izišao da prosvjeduje na ulici, on je ostao relativno nepoznat širokoj javnosti, a u miljeu onih koji su znali za Bearu cijelo je vrijeme postojala sumnja u njegovo srpstvo, to jest da se nije dovoljno očistio od jugoslavenstva, titoizma, bratstva i jedinstva. Osmišljavajući i predvodeći operaciju masovnog ubijanja Bošnjaka iz Srebrenice Beara se, između ostalog, dokazivao Mladiću i srpskim nacionalistima, ali ni to mu, eto, nije pomoglo da bude do kraja i bezrezervno prihvaćen.

TELEGRAM: Jeste li se istražujući za ovu knjigu i u razdoblju otkad je objavljena iole približili odgovoru na pitanje kako je moguće takvo zlo čovjeka nad drugim čovjekom? Jeste li uspjeli “prodrijeti u srce zločina”?

ĐIKIĆ: Nisam došao do jednog jasnog razloga ili motiva koji je naveo Vojsku Republike Srpske da počini masakr nad zatočenim Srebreničanima. Sve sam sigurniji da nije ni moguće doći do jednog razloga, jer monokauzalnost funkcionira samo u teorijama zavjere, kao što je nedavno rekao Ozren Žunec. “Srce zločina” nije iz jednog komada, sastoji se od niza elemenata koji nisu podjednako bitni. Bilo je pogrešno moje vjerovanje da ću pronaći jasan i nedvosmislen odgovor, ali da nije bilo te naivne vjere možda ne bi bilo ni ove knjige.

TELEGRAM: Pišete o užasima rata u kojemu ste i sami bili jedan od sudionika, kao tada još maloljetni ratni izvjestitelj, o tome kako vas je život zarana nagnao da razvijete ravnodušnost spram smrti. Da li se to u međuvremenu promijenilo – je li se u međuvremenu promijenio vaš odnos prema smrti?

ĐIKIĆ: Može biti da sam negdje upotrijebio riječ “ravnodušnost” u kontekstu smrti, ali to je ipak pregrubo i netočno zapažanje o sebi. Ravnodušnost isključuje svaku emociju, a mene, makar i naknadno, sustižu tihe i duboke tuge zbog gubitka ljudi koji su mi bili bliski i važni, ili sam ih osjećao takvima. Možda je pomirenost najbliže mom odnosu prema tom pitanju svih pitanja, strahu nad svim strahovima. Ne fatalistička ili vjerska pomirenost, nego – znam da zvuči kontradiktorno – pomirenost kao trud da se sačuva dostojanstvo, odnosno odmjerenost i uspravnost u suočenju i s užasima i s radostima života, pa i s umiranjem.

TELEGRAM: Toliko ste se bavili Bearom, no jeste li ga uspjeli shvatiti? Je li on bio čudovište? Tko su današnja čudovišta? Je li Putin čudovište? Je li Netanyahu čudovište?

ĐIKIĆ: Cijela moja knjiga pokušaj je da razumijem Ljubišu Bearu, prije svih Ljubišu Bearu. Ne usuđujem se reći da sam u tome uspio. Prilično sam, međutim, siguran da on nije bio čudovište u smislu da je bio psihopat, rođeni zločinac. Da nije bilo rata i da se povijest odvila drukčije, kao što piše Teofil Pančić u pogovoru ove knjige, Beara bi vjerojatno završio trateći penzionerske dane na balotama u nekom splitskom “vojnom” kvartu. Vlast i moć, osjećaj gospodarenja životom i smrću, mogu deformirati ličnost i moral do neslućenih razmjera.

Zlo je u svakom čovjeku i neodvojivo je od ljudskog bića. Treba biti svjestan zla u sebi i treba ga držati pod kontrolom. U nekim okolnostima to je lakše, u nekim teže, a rat spada u one društvene okolnosti u kojima je najteže obuzdati svoje zlo. Rat naprosto nudi mnogo povoda i izlika za odustajanje od te vrste samokontrole, što se onda manifestira i u zločinima koji se čine nadrealnima i potpuno neshvatljivima. Jedan od trajnih izazova koji stoje pred književnošću jest da se upusti u pokušaj shvaćanja tog neshvatljivog.

TELEGRAM: Pokolj u Srebrenici bio je prvi zločin u Europi okarakteriziran kao genocid nakon Drugog svjetskog rata. Može li se i izraelska akcija u Gazi okarakterizirati kao genocid?

ĐIKIĆ: Nedovoljno poznajem međunarodno ratno pravo da bih mogao dati odgovor. I ne mislim da je presudno hoće li se nešto nazvati genocidom ili neće. To je pravna kvalifikacija o kojoj jedna skupina stručnjaka može misliti jedno, a druga skupina drugo. Pravo nije fizika ili matematika. Odluku, uostalom, donosi vrlo mala grupa sudaca u Haagu.

Izrael od 7. listopada prošle godine, pred javnošću cijelog svijeta, nesmetano prakticira neselektivnu i bezobzirnu oružanu osvetu nad Palestincima u Gazi, nakon što su teroristi Hamasa počinili iznenadni jezivi masakr na teritoriju Izraela i ubili oko 1.200 nedužnih ljudi. Ne može se, međutim, istovremeno biti žrtva i osvetnik. Izraelska osveta dosad je odnijela više od 20 tisuća palestinskih života i tko zna koliko će ih još odnijeti i na jednoj i na drugoj strani, jer Netanyahu najavljuje dugi rat i ne pokazuje da je spreman dozvati se razumu. Njemu odgovara ratno stanje, čak i širenje rata do neslućenih razmjera, jer mu je to vjerojatno jedini način da ostane na vlasti i na slobodi, neovisno o tome što je jasno da se islamistički terorizam ne može iskorijeniti oružanim terorom.

Vojna osveta države pritom se legitimira kao politički instrument. To je put u ponor civilizacije, pri čemu je jasno da Hamas i srodne organizacije već dugo skreću svijet na taj put. Ne mogu razumjeti borbeno navijanje svijeta za jednu ili za drugu stranu, posebno stoga što je bjelodano da Netanyahuova vlast radi protiv Izraela i Izraelaca otprilike jednako kao Hamasov teroristički režim protiv Palestinaca, s tim da Izrael na duže staze ima neusporedivo više za izgubiti nego Palestinci.

TELEGRAM: Već više od godinu dana linija fronte na bojišnici u Ukrajini gotovo je nepromijenjena. Što bi se trebalo dogoditi da se taj sukob približi svom rješenju? Čini se da zapadne sankcije nisu uspjele oslabiti režim Vladimira Putina, a ukrajinska ofenziva nije postigla nikakav rezultat. Može li išta natjerati Rusiju na povlačenje iz Ukrajine?

ĐIKIĆ: Više sam puta u svojim tekstovima napisao da je Ukrajina izvojevala veliku ratnu pobjedu time što je u veljači i ožujku 2022. obranila svoju suverenost i nezavisnost, bez obzira na to što je dvadesetak posto ukrajinskog teritorija ostalo pod ruskom okupacijom. Kad je postalo jasno da je ta glavna bitka dobivena i da je Rusija, uz nevelik broj žrtava na ukrajinskoj strani, osujećena u postizanju svog primarnog zločinačkog cilja, Ukrajina i zapadni saveznici, po mom nepopularnom mišljenju, pogriješili su što u tom času – a to je navodno bilo moguće – nisu inzistirali na sklapanju kakvog-takvog primirja i otvaranju pregovora s Rusijom, koliko god bila teško podnošljiva činjenica okupacije petine teritorija.

Umjesto toga, počela je politički motivirana propaganda ukrajinskog vodstva o oslobađanju svakog pedlja svog teritorija i o potpunom vojnom porazu Rusije, uz neozbiljna obećanja iz NATO-a da će se pomoć slati ‘koliko god i dokle god bude trebalo’. Otada su izginuli deseci tisuća ukrajinskih vojnika te stotine ili tisuće civila, a nikakav pomak na bojnom polju nije napravljen. Ukrajina ima sve više problema s mobilizacijom stanovništva i s motivacijom vojske, a model ratovanja u kojem se vitalno ovisi o zapadnoj vojnoj i financijskoj pomoći dugoročno nije održiv. Zapad je politički jako krhak. Dovoljno je da se promijeni vlast u SAD-u i u ponekoj EU-državi, čak to i ne moraju biti velike i moćne EU-države, i eto sasvim nove – gotovo bezizgledne – ratne situacije za Ukrajinu.

Da skratim, u ovom času ne vidim drugi realni način osim strpljivih i mudrih pregovora da se dođe do toga da se ruski agresor postupno povuče s teritorija osvojenog u ratu, s teritorija koji je Rusiji jako važan i koji je platila u desecima ili stotinama tisuća vojničkih života. Bilo bi, doduše, popularnije, i ništa me ne bi koštalo, da sam na ovo pitanje odgovorio izražavanjem beskompromisne vjere u skori i puni ukrajinski vojni trijumf, da sam se plenkovićevski svrstao “na pravu stranu povijesti”, pa živio u uvjerenju da sam zbog toga bolji i čestitiji čovjek, e da bi mi onda to bilo opravdanje za lukrativno nepoštenje i moralne kompromise u vlastitom životu.

TELEGRAM: Hrvatska je upravo ušla u superizbornu godinu, u kojoj će glasati na europskim, parlamentarnim i predsjedničkim izborima. Kako bi nakon izbora mogla izgledati vlast u Hrvatskoj? Prema aktualnim anketama, čini se da se ništa neće promijeniti: najviše podrške i dalje dobiva Plenkovićev HDZ, a Milanović je i dalje prilično popularan…

ĐIKIĆ: Ankete su jedino na što se koliko-toliko možemo osloniti u predviđanjima, a vi ste u pitanju rekli što otprilike pokazuju ankete. Trenutno se ključnim pitanjem čini to koliko će mandata u Saboru osvojiti HDZ, odnosno koliko će mu nedostajati do većine od 76 ruku, te hoće li do te većine pokušati doći u koaliciji sa strankom ili strankama koje su desno od HDZ-a. Što se tiče ljevice, prilično je izvjesno da SDP i Možemo! teško mogu do parlamentarne većine, čak i ako bi na svoju stranu privukli svih osam manjinskih zastupnika. Bojim se da samo brojni dokazi o HDZ-ovoj korumpiranosti i klijentelističkom pokoravanju države neće biti dovoljni za promjenu vlasti.

U najboljem slučaju za ljevicu, moglo bi se dogoditi da im nedostaje Most, a Možemo! rezolutno odbija pomisao na postizbornu koaliciju s Mostom, i obrnuto. Ako već moram prognozirati, mislim da će se biračko tijelo generalno nagnuti još udesno, što opet ne mora značiti da će postizborna kombinatorika izroditi vlast desniju od aktualne, mada bi to bilo logično. Što se tiče predsjedničkih izbora, godinu dana je dugo razdoblje i svašta se može izdogađati, a još uvijek nemamo ni daleke naznake tko bi mogli biti kandidati i ne znamo hoće li Zoran Milanović ići u kampanju za drugi mandat. Puno će toga ovisiti o ishodu parlamentarnih izbora.

TELEGRAM: Možda će za život običnih građana biti čak i važniji izbori za Europski parlament. Kako objašnjavate iznimno malu izlaznost hrvatskih birača na europske izbore?

ĐIKIĆ: Izbori za Europski parlament nisu nevažni, ali ipak su nacionalni izbori i dalje gotovo pa neusporedivo važniji. Zastupnici iz Hrvatske čine oko dva posto od ukupnog broja europarlamentaraca i jasno je da ne mogu bitno utjecati na odluke, s tim da treba imati na umu da Europski parlament nije mjesto neke naročite političke moći, niti je na zastupnicima u tom tijelu neka velika odgovornost. A imaju mjesečnu plaću od perverznih desetak hiljada eura, što je vjerojatno i jedan od razloga velike biračke apstinencije na tim izborima.

TELEGRAM: Zemlje istočne periferije Europske unije poslovično zaostaju u provođenju “europskih vrijednosti”, poput funkcioniranja pravne države, zaštite manjina i poštivanja ljudskih prava. Nedavno se međutim na izborima u Poljskoj dogodio poraz antieuropskih snaga. Je li riječ o događaju koji bi mogao potaknuti novi trend ili o izoliranom slučaju?

ĐIKIĆ: Riječ je o više-manje izoliranom slučaju, jer je Poljska i u prethodnih osam godina bila izolirani slučaj u smislu da nigdje u Europskoj uniji, osim donekle u Mađarskoj, na vlasti nije bila tako radikalno desna i ultrakonzervativna opcija. Osam godina takve vlasti nije malo i Poljska se umorila od tog svojevrsnog političkog terora, s tim da se koalicija koja je formirala novu vladu – pod vodstvom iskusnog Donalda Tuska – sastoji od raznorodnih stranaka, uključujući i vrlo konzervativne.

TELEGRAM: U parlamentu u Bruxellesu moglo bi nakon izbora doći do radikalnog zaokreta u desno. Je li u opasnosti sama Europska unija? Zašto ideje tolerancije, solidarnosti, zajedništva, zaštite ljudskih prava, sve više gube na popularnosti i u samom središtu zapadne Europe?

ĐIKIĆ: Razloga ima mnogo i dugo bi trajalo da ih pobrojimo. Neki su važni, neki su sporedni. Čini mi se da je jedan od glavnih taj što se ljevica u većem dijelu Europe pogubila u dugogodišnjim idejnim lutanjima, naročito kad se radi o ekonomskoj politici. Političkim životom u Europskoj uniji dominiraju teme koje nameće desnica, pa čak i krajnja desnica: od zaustavljanja ilegalnih muslimanskih migranata svim sredstvima do naoružavanja i općenitog inzistiranja na drastičnom ojačavanju vojske. Ne postoji lijevi balans, između ostalog i zbog toga što ljevica luta u pogledu tema kojima bi se trebala baviti, tema koje bi trebalo biti prepoznatljivo ljevičarske.

Ono što vidimo u Francuskoj i Njemačkoj jest da jačaju samo one lijeve opcije koje su se otisnule u populizam, što ne mora uvijek imati politički negativnu konotaciju, i u neki oblik onoga što se naziva suverenizmom. I u Hrvatskoj vidim prostor za takvu stranku, no još je nema na vidiku, jer na sceni nema političara tog profila, osim donekle Zorana Milanovića. Nisam siguran da nam takva stranka treba, ali bojim se da barem dio lijevih ideja neće opstati na neki srednji rok mimo takve orijentacije.

TELEGRAM: Premda su nedavno u Bruxellesu izrečena određena obećanja u tome smislu, BiH još uvijek nije otvorila pregovore o članstvu s EU-om. Glavni razlog za to je neprovođenje potrebnih reformi. Može li BiH uopće postati funkcionalna država kad je njezin politički sustav ovisan o konsenzusu triju naroda? Kako je moguće razviti demokraciju u toj zemlji kad tri naroda redovito glasaju za svoje nacionalističke predstavnike?

ĐIKIĆ: U Bosni i Hercegovini živi stanovništvo kakvo živi, ne možemo zamijeniti te ljude, ili te narode, nekim drugim ljudima koji bi bili politički prosvjećeniji i više po ukusu Bruxellesa, Berlina ili Washingtona, ili po ukusu onih koji misle da se recepti i formule u koje oni vjeruju mogu uspješno primijeniti u svakoj situaciji. Bosnu i Hercegovinu ne možemo i ne trebamo mjeriti aršinima koji joj nisu primjereni. Ta država i društvo naprosto su kompleksni, jer su tako htjele povijesne okolnosti. To je zemlja u kojoj je prije nepunih trideset godina završen jedan stravičan međuetnički rat, u kojem nije bilo pobjednika i poraženih.

Bošnjaci, Srbi i Hrvati nisu ostvarili svoje ratne ciljeve, premda se do danas nisu odrekli maštanja o realizaciji tih ciljeva, ali Daytonski mirovni sporazum sačuvao je konstitutivnost ta tri naroda, a iz konstitutivnosti je u velikoj mjeri izvedeno njihovo sudjelovanje u vlasti na razini države i entiteta. Konstitutivnost i postojanje dvaju entiteta, Federacije BiH i Republike Srpske, dakle, rezultat su rata i to se može promijeniti samo novim ratom ili novim dogovorom svih strana.

No i ovako politički dizajnirana Bosna i Hercegovina može biti funkcionalna država pod uvjetom da političke vrhuške Srba, Hrvata i Bošnjaka prestanu ovo stanje doživljavati privremenim, da prestanu očekivati da će se šire međunarodne okolnosti namjestiti u skladu s njihovim interesima i da prestanu manipulirati međunacionalnom netrpeljivošću u svrhu osvajanja ili zadržavanja vlasti, a vlast im, prije svega, služi za korupciju, klijentelizam i realizaciju osobnih interesa.

TELEGRAM: Ratovi u Ukrajini, na Bliskom istoku… Ratovi će završiti prije ili kasnije, no što je s krizom demokracije, regresijom humanizma, s uzletom nacionalnih ideologija koji potresaju temelje zapadnoga svijeta? Jesmo li na putu svojevrsnog samouništenja? Vjerujete li da je moguće obnoviti vrijednosti koje su nam donedavno bile svete? Što je potrebno da bi se okrenuo trend?

ĐIKIĆ: Jako me precjenjujete kad me suočavate s ovakvim pitanjima. Ne znam odgovore, nemam recepte. Ono što mi se čini očiglednim jest to da rapidno opada moć Amerike i Zapada u uređivanju svijeta, u širenju svojih interesa i vrijednosti. Uvjeren sam da će se taj trend nastaviti. Ne znam je li to dobro ili loše, odnosno hoće li se to pokazati dobrim ili lošim. Trebali bismo shvatiti da je svijet puno veći od Zapada, premda se u prošlih četrdesetak godina faktične unipolarnosti mogao steći dojam da nije tako i da je ostatak svijeta tek privjesak dostojan prezira ili sažaljenja jer nije usvojio zapadne vrijednosti i “vrijednosti”.

Takvo samozadovoljno i sebično shvaćanje svijeta i međunarodnih odnosa, prožeto kolonijalnom arogancijom i ignorancijom, nije moglo dovesti ni do čega dobrog ni za Zapad ni za čovječanstvo. Zapadni trijumfalizam i osjećaj superiornosti nisu, dakako, jedini uzroci sadašnje globalne neizvjesnosti i nestabilnosti, ali onaj tko je imao najveću moć ima i najveću odgovornost, uključujući i odgovornost za sudbinu – uvjetno rečeno – poražene ili slabije strane.

TELEGRAM: Kakvu bi ulogu u svijetu budućnosti mogla imati religija? Religija je jedna od glavnih točaka prijepora između različitih zajednica, religija je ta koja dijeli ljude… No, možete li zamisliti svijet bez religija?

ĐIKIĆ: Ne da to ne mogu zamisliti, nego mislim da će globalno još jačati moć religije. Možda ne toliko na Zapadu, premda i na Zapadu, ali rekli smo da Zapad više nije cijeli svijet. Religija je naša realnost i to će ostati tako, koliko god bih ja intimno volio da stvari idu u suprotnom smjeru. Religija je jedan od važnijih realpolitičkih faktora u kompleksnoj jednadžbi koja određuje globalne prilike i odnose: utoliko mislim da čovječanstvu ne pomaže apriorno poimanje religije kao nečeg isključivo negativnog i destruktivnog, nečeg što dijeli i konfrontira ljude, jer ne mora biti tako.

TELEGRAM: Srebrenica vas je, kako i sami kažete, obilježila, posvetili ste joj puno godina svojega života. Postoji li još nešto što vas na takav način okupira? Upravo pišete novi roman. O čemu se radi, kad ga možemo očekivati?

ĐIKIĆ: Krug mojih tematskih interesa u književnosti veoma je uzak. To su rat i teret zla počinjenog i u moje ime, odnosno teret vlastitog zla. To su potom pitanja osvete i zaborava, emigracije i gastarbajterstva, vlasti, moći, političke policije i moralne izobličenosti vlastodržaca. I to je, iznad svega, svijet bosanskohercegovačke provincije, ili ako hoćete konkretnije, svijet Duvna ili Tomislavgrada, mog zavičaja. Gotovo sva moja književnost vrti se oko Duvna. Moj novi roman, koji bi trebao izići tokom ove godine, direktna je posveta Duvnu, nemilosrdna i nježna u isto vrijeme. Možda malo previše generaliziram, ali svatko u životu ima samo jedan grad prema kojem može razviti tako snažne i kontradiktorne osjećaje.

No književnost nije samo okupiranost nekom temom ili temama. Ne otkrivam ništa novo kad kažem da je književnost u velikoj mjeri okupiranost jezikom, stalna potraga za autentičnošću, za svojim glasom. Bez te vrste autentičnosti sve je više-manje uzalud. Ono što ja pokušavam u književnosti jest, prije svega, stvoriti autentičan glas koji svoje daleko ishodište ima u usmenoj književnosti dinarskih krajeva, izgraditi uznemirujući književni svijet koji je sasvim malo, gotovo neprimjetno, pomaknut u odnosu na stvarnost, ali opet dovoljno da bude začudan, istinitiji od stvarnosti.

TELEGRAM: Što je sa scenarističkim dijelom vaše karijere, događa li se išta na tome planu?

ĐIKIĆ: Nakon tri sezone “Novina”, koje su, osim na HTV-u, emitirane na Netflixu i na nekolicini privatnih i javnih televizija u našoj široj regiji, prijavljivao sam se na HTV-ove natječaje s tri scenarija za dramske serije u različitim producentsko-koscenarističkim kombinacijama, ali nije prošao ni jedan, uz nikakva ili nesuvisla obrazloženja. Ne žalim se, shvatio sam poruku, pa se više ne javljam. Radim na jednoj seriji u Sloveniji, s piscem Goranom Vojnovićem i redateljem Markom Šantićem te ljubljanskom produkcijskom kućom December. Vidjet ćemo hoće li od toga ikad išta biti, ali lijepo eksperimentiramo i igramo se. Nema smisla ako se ne igraš.