Izašla je potresna biografija pisca špijunskih romana Johna Le Carréa
Adam Sisman opisuje što je sve formiralo život pisca najvećih špijunskih romana
Nije nikakva tajna da je veći dio književnih genija to postao upravo zahvaljujući strahu od hiperdimenzionirane patrijarhalne figure oca. Voli se pretpostavljati da su ih takve okolnosti odrastanja natjerale da postanu uvijek budni promatrači koji svoju okolinu percipiraju bolje od bilo koga drugoga da bi potom svaki znak mogli prvo interpretirati, a potom isti i klasificirati kao potencijalni signal opasnosti. Osim toga, John le Carré nikad nije tajio da je Ronnie bio čovjek koji ga je iz svijeta svakodnevnice izmjestio u polje romaneskne špijunaže. No, nova knjiga Adama Sismana, John le Carré: The Biography, razrađuje tezu kako je tata zlostavljač oblikovao najznačajnijeg pisca špijunskih romana.
John le Carré smatra se inače i jednim od najvećih suvremenih britanskih književnika, a rodio se kao David Cornwell 1931. godine u engleskom gradiću Pooleu. Njegov najpoznatiji roman naslovljen je Špijun koji je došao iz hladnoće (1963.), a svom je najeminentnijem književnom junaku dao ime George Smiley. David je imao samo dvije godine kad je njegov problematični otac zbog poduže liste prijestupa osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od 15 mjeseci. “Bio je jedan od onih ljudi koji su vam jednu ruku mogli staviti na rame, a istodobno drugom prebirati po džepovima i te bi obje geste bile jednako iskrene.” Tako je jednom Davidov brat Tony opisao njihova poremećena oca Ronnieja. David i Tony ostali su, naime, sami s njim nakon što ih je napustila majka.
Londonsko podzemlje
Usto, Ronnie nije bio samo sitni lopov. Ronnie je bio i zlostavljač vlastite djece. “Kad bi se vratio kući pijan Ronnie se znao uvući u Davidov krevet i pipkati ga dok bi se on pravio da spava”, stoji u jednom dijelu Sismanove biografije posvećene ovom velikom autoru. Za vrijeme Drugog svjetskog rata David se školovao u internatu St. Andrews koji se nalazio izvan Londona i tada se prvi put susreo s idejom o špijunaži.
Shvatio je da njegovu ocu, sitnom kriminalcu, treba neki novi paravan dok se smuca londonskim podzemljem pa je raširio priču da se njegov otac priključio tajnoj službi. Navodno je bio pripreman za neku vrlu važnu misiju u Njemačkoj. Zanimljivo je, međutim, kako nije znao da je i njegov otac istodobno prodavao priču vrlu sličnu njegovoj.
Agent u MI5-u
David Cornwell je za vrijeme studija na Oxfordu, točnije 1953. godine, počeo raditi za MI5, britansku obavještajnu agenciju za unutarnje poslove. Britansko-sovjetski dvostruki agenti Guy Burgess i Donald Maclean u to su vrijeme taman bili prebjegli u Rusiju, i premda njihov drug Kim Philby još uvijek nije bio razotkriven, u agenciji je prema Cornwellovim riječima vladala atmosfera slična onoj lovu na vještice. Philbyjev efekt, kako su svojedobno tu aferu u Britaniji zvali, ozbiljno je uzdrmao britanske tajne službe.
Glavni je problem bio u tome što je bio toliko običan Englez (uključujući čak stavku suhog humora kao supstituta za emocije) da nitko nikad ne bi pomislio da se iza tog njegovog paravana krije dvostruki agent. Ako ste čitali le Carréove knjige, onda znate da je upravo svijet u kojem ljudi znaju za takve stvari, ali odbijaju priznati da za njih znaju, svijet u kojem le Carré raspliće svoje špijunske narative.
Cornwell je još na početku svoje karijere u MI5-u počeo pisati, ali se ni sam više ne sjeća odakle mu ime John le Carré, a Špijun koji je došao iz hladnoće bio je naslov koji ga je proslavio. Roman je bio toliko dobro recipiran da se nakon njega povukao iz službe i u potpunosti se posvetio pisanju. Riječ je o trileru čiji je sadržaj čist poput onoga iz neke egzistencijalističke bajke – tim više čudi što je postao bestseller. Hladnoća iz njegova naslova je dvojake prirode: istodobno se odnosi na hladne sjeverne vjetrove, ali i metafizički čin ubijanja ljubavi.
Kako postati dvojni agent?
Radnja ide otprilike ovako: britanski špijun Alec Leamas se iz Berlina vratio u London nakon što je njegov suparnik uništio cijelu njegovu špijunsku mrežu. U britansku metropolu ga je pozvao njegov enigmatični nadređeni koji mu je objasnio da želi da Leamas postavi zamku Mundtu, sovjetskom agentu koji je ubio njegove kolege. Trebao je stvoriti iluziju da je u britanskim tajnim službama postao toliko prezren da postane zanimljiv ljudima u Moskvi. Ukratko, trebao je postati dvojni agent.
Berlinski zid o kojem je pisao u Špijunu, kasnije je priznao, bio je i njegov vlastiti zid. “Buljiti u taj Zid značilo je buljiti u samu frustraciju. To me dotaknulo i naljutilo… odvratna gesta povijesti koja se preklopila s nekim mehanizmima očaja u meni.” No, naravno da to nije bila nikakva slučajnost: Premda je le Carré napisao nekoliko sjajnih romana nakon perestrojke, upravo ga je taj određeni period pretvorio u romanopisca koji je teatar Hladnog rata pretvorio u svoju vlastitu prekrasnu simboličku strukturu.
Paralele fikcije i stvarnosti
A u sredini svega toga nalazi se Smiley, prototip gotovo noirovskog marginaliziranog detektiva koje i danas toliko volimo. Vara ga žena, njegovi kolege u Cirkusu (tako le Carré u svojim knjigama zove britanske tajne službe) ga redovito ismijavaju. Ono što obilježava njegov proces činjenica je da se stalno vraća više ili manje utabanim stazama kako bi prikupio sjećanja i potom (re)konstruirao cjelovitu sliku istine. I upravo je taj čin vraćanja le Carréov autorski potpis.
“Ja se naprežem i rastežem… koristim svaki mišić svoje mašte koliko se god usuđujem kako bih se domogao vlastitih sjena svoje predpovijesti”, napisao je 1986. u Savršenom špijunu. Lik koji je to izgovorio nedvojbeno podsjeća na Philbyja dok njegov otac neosporno zvuči kao autorov vlastiti otac. Mnogi taj roman smatraju njegovim najprivlačnijim štivom zbog toga jer je u njemu spojio svoja dva najveća lašca – Ronnieja Cornwella i Kima Philbyja.
Sismanova biografija John le Carré čitatelju ne otkriva samo paralele između fikcije i stvarnih činjenica iz autorova života. Govori, primjerice, i o tome da je njegova najpoznatija trilogija posvećena gotovo mitskoj borbi između Smileyja i njegove ljute protivnice Karle inicijalno zamišljena kao neki ogroman balzakovski ciklus.
Prikaz klasnog društva
Lako je zamisliti kako bi to moglo izgledati s obzirom na činjenicu da je znanje Cirkusa toliko beskrajno, a da je Smileyjev karakter gotovo prorok. A ono najironičnije je to što je le Carré je u svojim djelima ponudio sjajan prikaz londonskog klasnog sustava druge polovice dvadesetog stoljeća (makar je za svojih špijunskih dana bio poprilično mediokritetni špijun, kako autor njegove biografije ističe).
Pisanje uključuje u nekoj mjeri i izdaju, osobito kad čovjek piše o stvarima o kojima je pisao le Carré, pa stoga nimalo ne čudi što mnogi njegovi bivši kolege smatraju da ih je on izdavši svoja djela doista i izdao. “Prezirem i mrzim sve što je on ikad napisao ili izgovorio protiv obavještajnih službi”, izjavio je jedan njegov bivši suradnik. “Prokletniče! Ti odurni prokletniče, derao se jedan njegov bivši kolega kada su se sreli na diplomatskoj večeri u Washingtonu”, otkrio nam je Sisman razmjere animoziteta koji su kolege osjećali prema le Carréu.
Ali, kako je ta priča o molestiranom dječaku, a zatim i zlostavljanom školarcu pa na kraju i sumnjičavom slugi carstva na izmaku mogla drukčije i završiti doli izvještajem o gnjilom vremenu u kojem je protagonist ove priče živio i još uvijek živi?
Ovaj tekst izašao je u tiskanom izdanju Telegrama 21. studenog